Redatelj Alex Perkinson filmom Posljednji udah donosi nevjerojatnu istinitu priču o preživljavanju na dubokom morskom dnu. Ispunjen je doista velikom dozom napetosti i uzbuđenja. Jednu od glavnih uloga tumači Woody Harrelson a tu su još Finn Cole i Simu Liu. Iako ne donosi nikakvu spektakularnu akciju, film u sebi nosi pravi “prirodni” filmski adrenalin.
Film Posljednji udah (Last Breath, 2025.) temelji se na istinitom događaju, ronilačke nesreće koja se dogodila 2012. godine u Sjevernom moru. Redatelj filma Alex Perkinson ovu priču prvotno je, s kolegom Richardom da Costom, pretočio u istoimeni dokumentarni film 2019. godine. Ovaj njegov igrani film vrlo je jednostavan te vrlo napet film, koji vas u svojih devedeset minuta trajanja drži na samom rubu vašeg kino sjedala.
Nevjerojatna istinita priča
Kao uvod u ovu priču treba navesti da pod morem postoje kilometri i kilometri plinovoda i ostalih cijevi, koje se protežu kroz crne morske dubine. Te cijevi povremeno je potrebno popraviti (servisirati). To je jedan od najopasnijih poslova na svijetu. Glavni protagonist je dubokomorski ronioci Chris Lemons (Finn Cole), koji je na morskom dnu preživio bez kisika punih dvadeset i devet minuta i to bez ikakvih (kasnijih) posljedica za svoje zdravlje.
Godine 2012. godine on se pridružio roniocima Duncanu (Woody Harrelson), opuštenom vođi tima koji sve navigava iz “zvona” i Daveu (Simu Liu), pomalo grubom ronilačkom veteranu na saturacijskom ronjenju kako bi obavili popravke u Sjevernom moru. U morske dubine spustili su se u “zvonu” za vrijeme trajanja oluje. Duncan ostaje unutar zvona dok Chris i David Misija zaranjaju u morske dubine kako bi došli do cijevi i obavili svoj zadatak. U stalnom su kontaktu s Duncanom putem audio i video komunikacije.
Pomicanje broda na površini povuklo je i “zvono” te ronioce. Spletom nesretnih okolnosti, Chrisu puca “pupkovina”, kisika u boci ima samo za pet minuta. Ostaje sam u morskim dubinama. Posada i ronioci moraju prekinuti misiju prvotnu misiju i udružiti snage kako bi spasili Chrisa – živog ili mrtvog. Sa zvonom su povezani “pupkovinom”, dugim kabelima koji im osiguravaju toplinu (potrebnu za borbu protiv niske temperature dubina) i kisik. Njihovu misiju s broda prati Craig (Mark Bonnar), nadzornik ove ronilačke misije. No, pravi problem odvija se na površini mora. Brod kapetana Andrea Jensena (Cliff Curtis) doživljava kvar i ostaje bez pogona te biva odnesen s prvotnog mjesta.
Zastrašujuća atmosfera
Treba odmah reći da ovaj film ne donosi nikakvu spektakularnu akciju ispod površine mora. Snaga ovog filma je njegova fascinantna priča. Iskustvo koje je Perkins donio iz rada na dokumentarcu o ovom događaju definitivno je bilo od velike koristi u kreiranju vizije ovog igranog filma. On je i koscenarist s Mitchellom LaFortuneom (Misija Kandahar/Kandahar, 2023.) i Davidom Brooksom, kojem je ovo prvi filmski scenaristički rad.
Što se tiče scenarija, oni se svojim likovima nisu previše duboko bavili. O njima doznajemo najosnovnije i glavne crte koje su bitne za samu priču. Sve to dovoljno je da uhvatimo glavne karakterne crte glavnih protagonista. Prije svega, to se odnosi na glavnu ronilačku trojku. Što se tiče ekipe na brodu, oni su u tom pogledu gotovo u potpunosti zanemareni. Naglasak priče je u cijelosti prebačen na što vjerniji (gotovo dokumentaristički) prikazi događaja ispod mora i na površini mora.
Nadalje, scenaristički postavljeno trajanje filma od devedeset minuta pokazalo se kao idealno. Ono služi poput dodatnog vremenskog okvira prikaza priče, koji postaje svojevrsna alatka za održavanje napetosti (a djeluje i poput štoperice). Na to sve ne treba gledati kao na veliku manu jer se redatelj Perkins pokazao kao pravi majstor. Prije svega, kreirao je vrlo zastrašujuću atmosferu koja jasno daje do znanja što je to “saturacijsko ronjenje” i koje sve opasnosti sa sobom nosi. I to već od početnih minuta filma, kada se protagonisti smještaju u barokomore pa sve do opreme koju nose i same nesreće koju film opisuje.
Osim napetosti, Perkins i scenaristička ekipa uspjeli su unijeti jednu veliku i prirodnu dozu emotivnosti. Tu se opet vraćam na stavku iskustva koju je Perkins donio iz istoimenog dokumentarca. Tu se vidi da je očigledno vrlo dobro radio s glumcima i objasnio što traži od njih. Izostalo je svako senzacionalističko preglumljivanje a umjesto toga gledamo doista dirljive emotivne i prirodne glumačke reakcije (izvedbe).
Pravi “prirodni” filmski adrenalin
Ono što je još vrijedno izdvojiti su glazba Paula Leonarda-Morgana, koja se odlično uklapa u film i daje svoj snažni obol njegovim ključnim momentima. Vrlo bitna karika ovog filma je kamera Nicka Remyja Matthewsa (I.S.S., 2023., Hotel Mumbai, 2018.). Ona pruža izvanredne podvodne kadrove (da ne kažemo “vizije”) i vjerodostojno prenosi jezovitu klaustrofobičnu tamu morskog dna.
Što se tiče glumačkih izvedbi Woody Harrelson (Povedi me na Mjesec/Fly Me to the Moon, 2024., Zombieland, 2009.), je pružio solidnu izvedbu kakva se od njega i očekuje. Njegov lik je osoba pred mirovinom i to nije pokazao samo riječima, već to odlično pokazuje pogledom i drugim gestama. Finn Cole (TV serija Peaky Blinders, 2014.-2022.) je izvrstan kao Chris a posebno treba pohvaliti emotivne dijelove. Simu Liu (Jackpot!, 2024., Barbie, 2023.) ne zaostaje puno kao Dave, iskusni tvrdi i gotovo hladni profesionalac. No, ispod te fasade krije se pravi emocionalac.
Posljednji dah možemo ocijeniti kao odličan triler ispunjen doista velikom dozom napetosti i uzbuđenja. Činjenica da je snimljen po istinitom događaju, po jednoj nevjerojatnoj priči, daje mu još jednu stavku privlačnosti. Ovo je film koji u sebi nosi pravi “prirodni” filmski adrenalin. Bila bi doista velika šteta da ga ne osjetite.
O autoru
