“Znali smo da ne snimamo herojski film”, kazao je redatelj i scenarist Paul Thomas Anderson nakon trijumfa na dodjeli Oscara.
U trenutku kada je film Jedna bitka za drugom osvojila Oscara za najbolji film, činilo se kao da se potvrđuje dugogodišnji status redatelja Paul Thomas Anderson kao jednog od najambicioznijih i najoriginalnijih autora suvremene američke kinematografije.
Tijekom karijere obilježene naslovima poput Kralj pornića, Bit će krvi, Master i Fantomska nit, Anderson je izgradio reputaciju filmaša koji ustrajno istražuje složene odnose moći, identiteta i moralnih dilema. Njegov, sada Oscarom nagrađen film, labavo je nadahnut prozom Thomasa Pynchona, te nastavlja taj autorski interes, ali ga smješta u izrazito suvremeni kontekst političkih i društvenih podjela.
Nakon osvajanja čak tri Oscara (za film, režiju i adaptirani scenarij), dok je film odnio njih čak šest, Anderson je pred novinarima govorio o odrazu aktualnog trenutka u filmu, o dugogodišnjim kreativnim partnerstvima te o raspravama koje je film potaknuo među publikom.
Često se kaže da pobjednik Oscara za najbolji film odražava duh vremena. Na koji način Jedna bitka za drugom govori o tome gdje se danas nalazimo kao društvo ili kamo idemo?
Paul Thomas Anderson: Mislio sam da bismo sada trebali slaviti. Naš film očito ima određene paralele s onime što svakodnevno gledamo u vijestima. U tom smislu on odražava svijet oko nas. Što se tiče smjera u kojem idemo, to ne znam. No znam da na kraju filma naš junak Willow odlazi nastaviti borbu protiv zlih sila i pokušati, kako sam rekao u govoru, vratiti barem malo zdravog razuma i pristojnosti u modu.
Ove godine nagrade su bile prilično ravnomjerno raspoređene, osobito u tehničkim kategorijama. Možete li govoriti o dugogodišnjim kreativnim suradnjama i o tome kako vam pomažu oživjeti viziju, posebno kada radite s tako složenim predloškom kakav je Pynchonov roman?
Paul Thomas Anderson: Ovim se poslom bavim dovoljno dugo da mogu reći kako ga i dalje radim upravo zbog ljudi s kojima surađujem. Možda nije moderno reći da to ne radite zbog nagrada ili bilo čega sličnog, ali iskreno, ono što me najviše uzbuđuje u snimanju filmova jest suradnja. To je danas na prvom mjestu. Kad tek počinjete, možda samo želite biti dio filmskog svijeta. No kako godine prolaze, shvatite da je jedini pravi razlog za nastavak rada upravo zajedništvo s ljudima.
Dio publike otvorio je raspravu o rasnim politikama u filmu i o prikazu crnih ženskih likova. Kako odgovarate na takva čitanja i kritike?
Paul Thomas Anderson: Upoznat sam s tim kritikama i znam da je Teyana o tome mnogo govorila. U filmu prikazujemo niz različitih likova, posebno njezin lik koji je duboko nesavršen i donosi odluke štetne za revoluciju za koju se bori. Sve je to namjerno složeno. Znali smo da ne snimamo herojski film i morali smo prihvatiti činjenicu da ta žena pati od postporođajne depresije, ali i od vlastitih nerazriješenih problema.
Opasno je kada krenete s idejom da želite promijeniti svijet, a pritom postajete sebični i počnete vjerovati vlastitim kritikama. To je bio naš junak u Perfidiji koji se pretvara u antiheroja. Smisao svega jest postaviti priču o Willi i sljedećoj generaciji. Što se događa kada vam roditelji, koji su i sami ranjeni, ostave teško nasljeđe. Kako se s time nositi. To je naša priča i ona se razvija kroz Chase i njezinu transformaciju, kroz generacijski pokušaj da budemo bolji.
O autoru
