Camusov Stranac jedna je od najvažnijih europskih knjiga 20. stoljeća te istinski klasik modernističke književnosti. Ovaj roman apsurda omiljen je diljem svijeta, a odnedavno možemo gledati i njegovu adaptaciju u režiji Françoisa Ozona. Je li film ispunio očekivanja? Pročitajte u tekstu koji slijedi.
Albert Camus neupitno je jedan od najvažnijih francuskih pisaca svih vremena. Taj filozof, pisac i intelektualac bio je predvodnik francuskog modernizma zajedno sa svojim velikim „rivalom“ Jean-Paulom Sartreom, iako ih je osim komunističkih uvjerenja malo toga doista povezivalo (Camus je zastupao teoriju apsurda, dok je Sartre bio predstavnik egzistencijalizma).
Kada je 1957. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, Camus je imao 44 godine; danas je drugi najmlađi nobelovac za književnost u povijesti te prvi, iako je bio Francuz, rođen na tlu Afrike, s obzirom na to da je rođen u alžirskom Modoviju. Njegov opus obuhvaća prozu, dramu, eseje i filozofsku prozu, a osim po naslovnom Strancu pamtimo ga po romanu Kuga, drami Kaligula te slavnom filozofskom eseju „Mit o Sizifu“, između ostalih slavnih naslova.
Zbog svoje filozofske prirode, Camusova su djela na načelnoj razini teška za adaptirati, zbog čega je postojala određena skepsa oko Ozonovog filma iz 2025. godine, a koji je u širu distribuciju ušao ove godine. Je li Stranca uopće moguće adaptirati, adekvatno? Pa, ako je suditi po ovom filmu – itekako jest!
Stranac i problem ovakvih adaptacija
Postoje djela poput Gospodara prstenova, Kronika iz Narnije ili Harryja Pottera, pa čak i klasika poput Frankensteina, Orkanskih visova ili Ponosa i predrasuda koja pričaju sama za sebe i čija je adaptacija na filmsko platno relativno jednostavna. To su koherentne priče koje su naratološki jednostavne za translatirati na platno jer je naracija sukus same priče, a ne složeni interni procesi likova koje je teško jednoznačno prikazati na platnu.
Adaptirati ove romane relativno je jednostavno ako posao date dobrom scenaristu, čemu svjedoči i činjenica da su sva navedena djela višestruko adaptirana.
S druge strane, postoje ona djela koje je teško ili gotovo nemoguće adaptirati na platno, bilo zato što fokus nije na klasičnoj naraciji kao takvoj već na psihi lika i ambijentu, bilo zato što klasične priče u filmu uopće nema. Stranac djelomično spada i u prvu i u drugu grupu, iako bismo rekli da je bliži prvoj grupi; Camusov kratki roman ipak ima neku priču, koliko god ona bila naratološki siromašna pa se nekakav sinopsis može konstruirati.
U prilog tomu ide i činjenica da ovo nije prva adaptacija Stranca, međutim ni Viscontijeva verzija iz 1967. godine s Marcellom Mastroiannijem, ni ona turska adaptacija iz 2001. godine nisu pretjerano značajne ni kvalitetne adaptacije, barem ne toliko da bismo pisali o njima u nekom povijesnom kontekstu.
Ti filmovi samo pokazuju koliko je Stranac, unatoč svojoj kratkoći, kompleksno štivo, toliko da smo mislili – donedavno – da je to jedan od onih romana koje je nemoguće vjerodostojno prenijeti na platno. Poput Sartreove Mučnine, Stranac ima kompleksan filozofski kontekst u svojoj priči, a fokus na Mersaultovoj psihi dodatno otežava precizan prikaz na filmskom platnu.
Isto kao što smo vjerovali da Faulknerovi klasici Buka i bijes te Kad ležah na samrti ne mogu biti adaptirani pa nam je James Franco s onim svojim lakrdijama dokazao upravo to (doduše, nit’ je Franco dovoljno vješt da adaptira Faulknera, nit’ on Faulknera razumije, ali to je tema za neki drugi tekst). Dakle, mislim da vam je jasno zašto smo bili skeptični oko ove adaptacije.
Ozonovo iznenađenje
Međutim, dok je skepsa bila prilično visoka, kako je film odmicao, bilo je jasno da je François Ozon pripremio nešto posebno. Ozon nije inače nepoznato ime francuske kinematografije. On je višestruko nagrađivan redatelj s nekoliko međunarodnih uspješnica, a kritika ga danas uglavnom svrstava među pripadnike tzv. novog „novog vala“, što je dosta bitna činjenica kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije.
Stranac je u tom pogledu bio gotovo pa verbatim, page-to-page adaptacija Camusovog romana. Ozon si je dao nešto sitno slobode s pričom i atmosferom, ali čak i oni najtvrdokorniji fanovi Camusa neće moći prigovoriti Ozonu da je i na koji način obeščastio ili obezvrijedio izvorni tekst. Međutim, snaga ovog filma ne leži u vjernosti same adaptacije, već u činjenici da je Ozon, čini se, uspio ono što se činilo nemogućim.
Kao što smo gore rekli, knjige poput Stranca zeznute su za adaptirati jer vi, kao redatelj, morate napraviti puno više od čiste adaptacije napisane priče; i skupina majmuna bi u doglednom vremenu mogla pretvoriti knjigu koju imaju ispred sebe u kvalitetan scenarij, tako da ne leži snaga ovoga filma u tome što se Ozon dosljedno držao knjige.
Snaga ovoga filma leži u tome što je Ozon uspio prenijeti osjećaj ennuija, a zapravo apsurdističkog besmisla, s papira na platno. Snaga Stranca leži upravo u tome što Mersault prolazi kroz život svjestan apsurdnosti vlastite egzistencije u svijetu koji mu kroz sitnice pokušava odagnati misli od toga, ali – naravno – bezuspješno. To je specifičan Weltanschau, odnosno specifičan sentiment za kojeg smo smatrali da ga je nemoguće adekvatno prenijeti na platno, ali Ozon je to uspio.
Ni u kojem trenutku nećete posumnjati da je to Mersault iz knjige, da je njegov ennui stvaran i opipljiv, odnosno da je to osoba koja se prošetava kroz život više iz neke navike nego ičeg drugog, a što nije posljedica dokolice, već kompleksne egzistencijalne krize u apsurdnom svijetu. I dok Mersault možda nije poput Sartreovog Roquentina – on ne promišlja svoju apsurd, on ga naprosto živi, dok Roquentin svoj egzistencijalizam itekako promišlja – on svejedno utjelovljuje modernog misaonog čovjeka u apsurdnom svijetu koji njegovom životu oduzima smisao.
Taj oduzeti smisao dovodi do otuđenja, a upravo to otuđenje objašnjava naslov romana, odnosno filma. Mersault je stranac u vlastitom svijetu. Stranac je u zajednici jer ga se zbog neplakanje na majčinom sprovodu smatra monstrumom. Stranac je u svojoj vezi jer mu je ljubav kao takva strana pa ne razumije pitanja i želje svoje djevojke. Stranac je među prijateljima i susjedima jer ne formira duboke ljudske odnose. I naposlijetku, stranac je u kontekstu vlastite ljudskosti, djelujući sebi kao strano tijelo nesvjesno svoje točne funkcije.
I takvog je Mersaulta Ozon tako vješto oblikovao, a Benjamin Voisin tako sjajno odglumio. Voisin je dosta sjajan kao glavni lik ove priče, djelujući toliko uvjerljivo da ni u kojem trenutku nećete posumnjati da je to doista on, odnosno da se ne radi o glumi.
Kamera u službi filozofije
No, ovaj film ne bi bio što jest da nije bilo sjajne tehničke realizacije. Da, Ozonova režija oblikovala je cijeli film kao ideju, međutim tehnička realizacija imala je snažan utjecaj na prikaz onog filozofskog aspekta ove adaptacije.
Odabir crno-bijele kamere pokazao se kao pun pogodak jer, ako promislite malo bolje, vjerojatno nitko od vas Stranca nije zamišljao u boji. Taj je film toliko lišen živosti u svakom smislu da boja kao takva djeluje potpuno strano, a što je ovaj film apsolutno potvrdio. Bio bi on jednako dobar i u koloru, ali ovako je zapravo savršen jer upravo je ta bezbojnost podigla adaptaciju na jednu višu razinu i omogućila Ozonu da izgradi taj ennui.
Drugi važan aspekt je kamera. Manu Dacosse sjajno je rukovao kamerom i snimateljski je odradio sjajan posao. Svaki kadar tako je vješto oblikovan, neovisno o tome radi li se o interijeru ili eksterijeru, a planovi su pomno birani kako bi svaka scena bila maksimalno iskorištena, odnosno kako bi dojam koji je Ozon želio realizirati bio tu. Fotografija je u tehničkom aspektu zasigurno najjači adut ovoga filma, a kadrovi koje promatramo kroz film pomogli su ne samo u tom osnovnom estetskom dojmu, već su i filozofski oblikovali djelo naglašavanjem onih aspekata Mersaulta koji su bili nužni za jasno isticanje njegovog uma.
Ovdje bismo se malo vratili na novi „novi val“. Naime, tijekom gledanja filma, palo nam je na pamet kako bi ovo zapravo bio sjajan materijal za neku novovalnu produkciju, s obzirom da je i tematski i idejno blizak idejama za koje su se zalagali Godard, Truffaut i drugi. Mersault je u tom pogledu tipičan novovalni antijunak, a priča kako ju je prezentirao Ozon otvorila je vrata smjeru koji nas je vodio natrag do novog vala.
I dok je Stranac kao takav vjerojatno previše hermetičan za onaj pravi novi val, činjenica da Ozon pripada novom „novom valu“ francuske kinematografije govori koliko je naša impresija bila ispravna, odnosno koliko je film dobro osmišljen. Razlike između Ozonovog Mersaulta i Godardovog Laszla Kovacsa (kojeg je tako sjajno tumačio Jean-Paul Belmondo) gotovo da i nema, osim što je prvi hodajuća pasivnost, on život prima i ne bori se, dok je potonji aktivni čimbenik u oblikovanju vlastitog svijeta.
Moćna interpretacija koja pomiče granice
Sve što smo rekli govori u prilog činjenici da je ovaj Stranac sjajan film i on to doista jest. Ozon je imao jasnu umjetničku viziju kako oblikovati ovaj film i u tome je uspio, davši nam adaptaciju koja je već sada ostavila trag jer je pokazala da je ono što se dosad činilo nemogućim itekako moguće.
Uz to, sjajni Benjamin Voisin iznosi Mersaulta, a time i film, na najbolji mogući način, gotovo isključivo ekspresijom – jer Mersault govori manje nego gotovo ijedan lik u samome filmu – osim na samom kraju, kada kroz razgovor sa svećenikom i monolog koji slijedi objašnjava ne samo vlastiti apsurd, već i razlog zašto je tek kada je shvatio da će uskoro biti pogubljen pronašao sebe i otkrio svoju sreću.
To su sve važni elementi romana koje je trebalo adekvatno prenijeti na platno, a kako je Ozon u tome uspio, nema sumnje da govorimo o filmu koji je u svojoj suštini savršeno ispunio sve ono što se od njega tražilo i očekivali.
Vizualno i umjetnički superioran, idejno realiziran u cijelosti i filozofski intrigantan, Stranac je istinski sjajan primjer kako umjetnost uz malo istinske posvećenosti i autorske ingenioznosti može nanovo iznenaditi, nudeći film kojem se možemo iznova vraćati i iznova u njemu uživati.
O autoru
