Najnoviji film redatelja Fatiha Akina potvrđuje da i dalje ima sposobnost iznenaditi i skrenuti s vlastitih očekivanih putanja. Ova hvalevrijedna drama, u kojoj glumački briljira mladi debitant Jasper Billerbeck, ujedno je i svojevrsni autobiografski film koscenarista Harka Bohma, kojem je ovo posljednji filmski rad. Otok Amrum tako ostaje upisan ne samo kao dojmljiv naslov, nego i kao dostojanstven završni pozdrav jednom velikom autoru.
U naša kina nedavno je stigla drama Otok Amrum (Amrum, 2025.) Fatiha Akina, jednog od najistaknutijih europskih redatelja. Svoju svjetsku premijeru film je imao na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu u popratnom programu Cannes Premiere. Riječ je o jednom od najhvaljenijih njemačkih filmova godine, dobitniku nagrade Bavarian za najbolji film godine te ostvarenju koje je dobilo čak šest nominacija za nagradu njemačke Akademije uključujući i onu u kategoriji najboljeg filma.
Objeručke prihvaćena režija
Redatelj Akin proslavio se filmom Glavom kroz zid (Gegen die Wand, 2004.; engleski naslov: Head‑On ) s kojim je osvojio Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu. Međunarodnu reputaciju učvrstio je filmom Na rubu raja (Auf der anderen Seite, 2007.; engleski naslov: The Edge of Heaven), koji je osvojio brojne nagrada među kojima je i ona za najbolji scenarij na festivalu u Cannesu.
S trilerom Iz ništavila (Aus dem Nichts, 2017.; engleski naslov: In the Fade), osvojio je Zlatni globus. Nakon njega, Akin je snimio kontroverznu i brutalno naturalističku Zlatnu rukavicu (Der goldene Handschuh, 2019.; engleski naslov: The Golden Glove) te energičnu biografsku kriminalističku dramu Rheingold (2022), potvrđujući i dalje svoju sklonost riziku, žanrovskim pomacima i pričama o marginalcima.
Posebnost ovog Akinovog najnovijeg film je ta što potpisuje scenarij s Harkom Bohmom, njemačkim glumcem, scenaristom, redateljem, piscem kazališnih komada, književnikom i profesorom filma. Kod njega je važno istaći da je dugo godina radio s proslavljenim njemačkim autorom Rainerom Wernerom Fassbinderom, da je Akinu bio mentor te da je s njim koscenaristički radio na nagrađenom filmu Iz ništavila.
Isprva je Bohm sam namjeravao režirati film čiju je prvu verziju scenarija i napisao, ali su ga poodmakle godine i narušeno zdravlje naveli da režiju prepusti svog učeniku Akinu. Dakako, ovaj je to objeručke prihvatio. Njegovu prvotnu vrlo dugačku verziju Akin je bio primoran skratiti kako bi odgovarala dugometražnom filmu. Nažalost, sredinom studenog prošle godine Hark Bohm je preminuo te Otok Amrum tako ostaje upisan kao njegov posljednji filmski rad.
Briljantni debitant Jaspera Billerbecka
Radnja filma smještena je na otok Amrum u proljeće 1945., tijekom posljednjih dana Drugog svjetskog rata. Glavni junak ove filmske priče je dvanaestogodišnji Nanning (Jasper Billerbeck). On živi s majkom Hille (Laura Tonke) na vjetrovitom, ali zapanjujuće lijepom otoku na koji su se doselili nakon što im je kuća u Hamburgu uništena u bombardiranju. Njegov otac, visoki časnik SS‑a, nalazi se na ratištu, dok je majka Hille fanatična sljedbenica nacizma.
Kada na otok stigne vijest o skorom slomu njemačke vojske, a potom i o Hitlerovoj smrti, Nanningova majka pada u tešku depresiju i odbija hranu. Jedino što želi pojesti jest bijeli kruh s maslacem i medom. Budući da na otoku vlada oskudica, ono što traži graniči s luksuzom. No Nanning je odlučan ispuniti njezinu želju te se na tom zadatku suočava s istinama o nacističkom režimu i novom životnom stvarnošću koja samo što nije došla.
Ono što treba odmah reći jest velika pohvala za Jaspera Billerbecka, koji u svom debitantskom filmskom nastupu pokazuje iznenađujuću sigurnost pred kamerom i naprosto briljira. Svojom nenametljivom glumom filmu daje toplinu i autentičnu dječju nevinost, uključujući i onu prirodnu naivnost koja proizlazi iz perspektive njegova lika. Upravo ta prirodnost unosi u priču veliku dozu vjerodostojnosti, osobito u scenama koje nose emocionalnu težinu. Billerbeck ne pokušava “glumiti više nego što treba”, nego se oslanja na iskrene reakcije, što filmu daje dodatnu mekoću i uvjerljivost.
Gluma u filmu općenito je na visokoj razini, s nizom precizno odigranih uloga koje pridonose autentičnosti priče. Među manjim sporednim ulogama pojavljuje se i Diane Kruger (Gospodar mrtvih/The Shrouds, 2024.), kojoj je ovo druga suradnja s redateljem Fatihom Akinom. Njihova prva suradnja, na filmu Iz ništavila, donijela joj je nagradu za najbolju glumicu u Cannesu.
Dokumentaristička uvjerljivost
Treba pohvaliti i Akinov prikaz vremena, koji je iznimno je precizan i atmosferičan. Temeljen je na suptilnim detaljima koji bez velikih rekonstrukcija prizivaju posljednje dane rata. Dojmljiv je i vizualni identitet filma koji počiva na kontrastu između prirodne ljepote otoka i povijesnog raspada koji se odvija u pozadini, čime se stvara osjećaj tihe, gotovo zavaravajuće idile.
Otok pritom funkcionira kao zaseban lik – izoliran, lijep i surov – prostor koji istodobno štiti i razotkriva. U takvom okruženju povijesni trenutak dobiva i jednu intimnu dimenziju: rat se osjeća u tišini, u nestašici, u pogledu prema horizontu, a ne u uniformama i parolama.
Svojim pristupom Akin je dobio gotovo dokumentarističku uvjerljivost te uspijeva uhvatiti upravo tu “delikatnu ljepotu” trenutka, gdje se kraj jedne epohe ogleda u sitnicama, gotovo nenametljivim ali vrlo snažnim. Zbog svega toga Otok Amrum izrazito je dojmljiv film koji povijest ne prikazuje kao kulisu, nego kao živi, promjenjivi prostor u kojem se likovi moraju snaći.
Također, film vrlo jasno pokazuje kako se povijesni lomovi najprije osjete u obiteljskim odnosima, a tek onda u velikim političkim promjenama. Kroz dječju perspektivu priča dobiva moralnu jasnoću, jer se ideološki obrasci razotkrivaju u trenucima koji su naizgled svakodnevni. Posebno je snažan motiv suočavanja s istinom, koji se provlači kroz male geste i tihe spoznaje. Ovo je i film koji govori o odrastanju u trenutku kada se svijet ruši, ali i o tome kako se u takvim trenucima oblikuje osobna odgovornost.
Završni pozdrav jednom velikom autoru
Otok Amrum pokazuje da redatelj Fatih Akin i dalje ima sposobnost iznenaditi i skrenuti s vlastitih očekivanih putanja. Riječ je o hvalevrijednom naslovu i svojevrsnom zaokretu u njegovoj dosadašnjoj karijeri, filmu koji se oslanja na tišinu, prostor i emociju više nego na žanrovske okvire. Dosadašnji kritičarski dojmovi to jasno i potvrđuju: na Rotten Tomatoesu film trenutačno ima 98% pozitivnih ocjena, a taj se postotak temelji na četrdesetak recenzija, što ga svrstava među najbolje ocijenjene europske filmove godine.
Posebnu težinu pritom nosi činjenica da je ovo, kao što smo to već spomenuli, posljednji film Harka Bohma, Akinova mentora i dugogodišnjeg suradnika, ali i autora koji je sam odrastao na Amrumu. U tom smislu film poprima i autobiografsku dimenziju: priča o dječaku na vjetrovitom otoku istodobno je i povratak u prostor Bohmovog vlastitog djetinjstva. Zato je iznimno dirljivo da je završni kadar pripao upravo njemu – starcu na obali, Nanningu koji se vratio na otok Amrum.
Taj prizor, jednostavan i tih, djeluje kao nenametljiv, ali snažan oproštaj, gotovo poetična gesta koja filmu daje dodatnu emocionalnu dubinu. Kraj tako ne funkcionira samo kao završetak priče, nego i kao simbolična posveta čovjeku čiji je rad obilježio njemačku kinematografiju. Otok Amrum tako ostaje upisan ne samo kao dojmljiv film, nego i kao dostojanstven završni pozdrav jednom velikom autoru.
O autoru
