Što nam donosi Oscar 2025. – Podbačaj glavne kategorije, izvrsni strani filmovi, trijumf animacije

Neovisno što mislili o njima i što neupitno nisu najobjektivnije mjerilo kvalitete filmova, Oscari su unatoč svim kritikama i dalje najprestižnija i najvažnija nagrada u svijetu filma. Ovogodišnja, 97. po redu ceremonija održat će se 2. ožujka (odnosno 3. ožujka po našem vremenu), a u ovom tekstu ćemo se ukratko osvrnuti na to što smo vidjeli, odnosno što možemo očekivati na dodjeli.

Pred nekih tjedan-dva, dok smo pričali o planovima i rasporedima, kaže meni urednik – „Napiši članak o Oscarima“ – a ja, naravno, jedva dočekao. Iako sam, razočaran pretprošlogodišnjom ceremonijom, ove godine odustao od pisanja tablica s predviđanjima, svejedno sam pogledao sve nominirane filmove u glavnim glumačkim i filmskim kategorijama pa mi je ovaj zadatak prilično dobro legao.

Članak će biti strukturiran prema kategorijama, s tim da neće svaka kategorija biti obrađena individualno, već će neke od njih biti grupirane prema sličnosti. Kratki osvrt koji slijedi zapravo je osobno mišljenje (nikakva prognoza), odnosno osobni osvrt – zato tekst i jest u prvom licu – na ovogodišnju ponudu nominiranih filmova, a koje sam revno gledao kroz prošlu godinu i prethodna dva mjeseca.

Ne znam hoćete li se složiti sa svim opservacijama, ali se nadam da ćete barem uživati čitajući tekst! (Pripremite se – dug je!)

Tehničke kategorije

Sve tehničke kategorije obradit ću u jednom poglavlju primarno zato što nisam dovoljno stručan da detaljno govorim o svakoj od kategorija. Iako često zanemarene, te su kategorije izrazito važne jer nerijetko mogu potopiti film ili ga pak uzdići na nove razine.

U kategoriji najboljih vizualnih efekata, čini se kako je Dina 2 očiti favorit; Better Man je bio zanimljiv, međutim prevelika sličnost s novim Planetom majmuna zapravo je minus, dok Alien: Romulus i Wicked, koji se ipak više fokusira na fizičke elemente nego na CGI, nisu neki izraziti favoriti.

Otkako su najbolju montažu i miks zvuka spojili u kategoriju najboljeg zvuka, laicima je vjerojatno postalo teže predvidjeti pobjednika u ovoj kategoriji; odvojene kategorije imale su koliko-toliko jasne kriterije, a sada imate zvuk u cjelini i tu je jako teško procijeniti očitog favorita među kvalitetnim kandidatima. Gledajući cjelinu, Dina 2 se opet čini kao očit favorit, međutim u ovoj kategoriji ne bismo unaprijed otpisali ni Divljeg robota ni Potpunog neznanca, dok se Wicked i Emilia Pérez čine kao manje izgledni dobitnici.

Što se tiče originalne glazbe, tu je nakon skandala s diskvalifikacijom Zimmerove glazbe za Dinu 2 očiti favorit jedino Brutalist, s obzirom da je Blumbergova glazba doista neobična, jezivo pamtljiva i pomogla je u izgradnji atmosfere samoga filma. Što se tiče originalne pjesme, ove je godine konkurencija dosta slabašna i prilično je očito da će jedna od dvije nominirane pjesme iz filma Emilia Pérez odnijeti Oscara u ovoj kategoriji. Voljeli bismo napomenuti da bi u obje kategorije vjerojatno poharao Wicked da je imao originalnu glazbu i pjesme, a ne one temeljene na istoimenom mjuziklu.

Šminka i frizura gotovo sigurno idu Supstanci, s obzirom da je ekipa koja stoji iza onih degutantno uvjerljivih rekvizita iz filma odradila sjajan posao; najbliži tu je Eggersov Nosferatu, međutim ni on se ne čini kao ozbiljan konkurent. S druge strane, u kategoriji najboljih kostima, Nosferatu ima određene šanse, međutim u toj je kategoriji Wicked prilično jasan favorit s obzirom na raznovrsnost ponude; ostali kandidati nisu ništa manje kvalitetni, ali su puno klasičniji i jednostavniji.

Scenografija i fotografija najveće su među tehničkim kategorijama i one se nerijetko smatraju krunom ove skupine. Po pitanju scenografije, najizraženiji favorit je Wicked i mogu se samo složiti s time (iako nisam fan mjuzikla, a film je bio tek pristojno sladunjav) da su scenografi odradili sjajan posao i da film zaslužuje Oscara. Brutalist se isto istaknuo, ali ipak je većina scenografije bila manje zahtjevna.

Što se tiče fotografije, Lol Crawley je odradio sjajan posao u Brutalistu, a jedina očita konkurencija mu je Jarin Blaschke za Nosferatua; osobno, smatram da bi nagradu trebao dobiti Crawley zbog nekoliko desetaka sjajnih kadrova, međutim Blaschkea navodim jer bi mu se Akademija mogla htjeti odužiti za onu godinu kada su mu ukrali Oscara za Svjetionik, koji je te godine imao superiornu fotografiju u odnosu na ostale konkurente, ali dobio ju je Roger Deakins jer – veće je ime od Blaschkea.

One kategorije o kojima ništa ne znam(o)

U ovu grupu spadaju četiri kategorije, a to su dokumentarni film te tri kategorije za kratkometražne filmove. Iskreno, promatrajući prethodne godine, ovo su dosta volatilne kategorije u kojima se često događaju iznenađenja pa čak i oni koji prate dokumentarističku i kratkometražnu scenu imaju problema s predviđanjem ovih kategorija; dapače, uspjeh ovih filmova na drugim dodjelama nagrada ili festivalima često nema neku presudnu ulogu na Oscarima.

Dokumentarni filmovi, iako zanimljivi, nisu nešto što aktivno pratim tako da mi je ovdje jako teško prognozirati. Porculanski rat čini se kao nekakav prvoloptaški favorit, međutim to je više nekakva intuicija nego promišljena prognoza. Kratkometražne kategorije još su veći problem, što jer se do tih filmova uopće teško dolazi kod nas, što jer su glasači Akademije vrlo nepredvidivi.

Istina, kategorija kratkometražnog igranog filma nama je zanimljiva zbog Čovjeka koji nije mogao šutjeti (o kojem sam osobno imao čast pisati pred neko vrijeme). A Lien čini se kao jedini izraženi konkurent, međutim sudeći prema svemu, Slijepčević i ekipa imaju doista snažne izglede za pobjedu te im mi odavde držimo fige i nadamo se da će se vratiti sa zasluženim kipićem!

Najbolji scenarij – originalni i adaptirani

Nažalost, scenarističke kategorije s godinama su se pokazale kao tzv. kompenzacijske kategorije, odnosno one kategorije u kojima su nagrađivani filmovi koji ne dobivaju druge velike nagrade pa im se, eto, da ne odu praznih ruku, udijeli jedna od ovih dviju kategorija. To je pomalo otužno, međutim ako pogledate godine unatrag, često su filmovi koji nisu dobili ni najbolji film ni režiju trijumfirali u ovim kategorijama, što nema previše smisla, jer ako smatrate da je jedan film imao najbolji scenarij (dakle, predložak), onda bi taj film trebao imati barem još jedan trijumf, ali to se baš ne događa (primjera je mnogo, od Anatomije pada i Američke fikcije prošle godine, pa preko Belfasta, Djevojke koja obećava, Get Out i drugih).

Sukladno tome, u godini u kojoj nema očitih favorita za glavne nagrade, gotovo je nemoguće prognozirati odluku Akademije. Osobno, Peti rujan – a o tome sam već i pisao – objektivno ima najkvalitetniji i najinovativniji scenarij u kategoriji originalnog scenarija, međutim ne mislim da će pobijediti, odnosno pobjeda bi, unatoč kvaliteti, bila jedno vrlo ugodno iznenađenje. Supstanca mi se čini kao film s relativno malo šansi, a slično ih rekao i za Stvarnu bol. Rekao bih da će se borba voditi između Anore i Brutalista, odnosno Oscara bi mogao dobiti onaj film koji ne dobije Oscara za najbolji film (sjetimo se, prošlogodišnji pobjednik, Oppenheimer, nije dobio Oscara za scenarij!).

Adaptirani scenarij čini se nešto jednostavnijim za prognozirati jer se Konklava, kao jedan od glavnih favorita za glavnu nagradu, nameće kao određeni favorit. Potpuni neznanac i Emilia Pérez teško se mogu probiti do pobjede (naravno, tek treba vidjeti što će biti s Emilijom, ali o tom po tom), dok Sing Sing i Nickel Boys (iako je Sing Sing sjajan film, a Nickel Boys jako inovativan, ali nedovoljno dobro realiziran film), kako se čini, nemaju taj zamah iza sebe.

Najbolji glumac

Uz film i režiju, glumačke su kategorije – naravno – najzanimljivije pa ćemo odmah prijeći na posao. U kategoriji glavne muške uloge, konkurencija je objektivno dosta jaka. Adrien Brody je unatoč onom nekom kvaziskandalu s korištenjem AI-ja za jačanje naglaska apsolutno favorit; čovjek je još u Pijanistu dokazao da mu uloge paćenika naprosto leže, a u Brutalistu je njegov László Tóth još kompleksniji i slojevitiji paćenik tako da se stvarno radi o ulozi koja se ističe. Međutim, Ralph Fiennes bio je sjajan kao kardinal Lawrence u Konklavi i radi se o ulozi koja je jednako zahtjevna kao i Brodyjeva, iako na jedan drugačiji i više suptilan način. Timothée Chalamet sjajno je interpretirao Boba Dylana, a američka publika voli ovakve senzacije; Chalamet je doista zaslužio biti ovdje, ali cijelom je filmu nedostajalo malo više pupe, kako se kaže, da bi bilo fer da bude pobjednik. Tu je još i Sebastian Stan, koji je bio izrazito ugodno iznenađenje kao Donald Trump i Colman Domingo, koji je možda imao najmanje zahtjevnu, ali zato najsimpatičniju od svih ovih uloga. No, zaključno, smatram da bi nagradu ipak trebao dobiti Brody.

Najbolji epizodni glumac

Sporedna uloga prilično je jasna, iako se nadam mogućem iznenađenju. Kieran Culkin očiti je favorit i pobrao je apsolutno sve nagrade do sada pa je prilično očito da bi trebao i ovu, tako da se ovo čini najmanje neizvjesnom kategorijom. Osobno, smatram da bi nagrada trebala Jeremyju Strongu, koji je bio daleko bolji i kompleksniji kao kontroverzni Roy Cohn, ali postoji mogućnost da će ga Akademija upravo iz tog razloga i zaobići, kako se ta nagrada ne bi doživjela kao slavljenje Trumpa, iako film čini sve da prikaže kolika su čudovišta bili Cohn i Trump.

Strong je moj pritajeni favorit i volio bih vidjeti to iznenađenje, ali mislim da se ono neće dogoditi. Što se tiče ostale trojice, Jura Borisov je strašno simpatičan lik, a Guy Pearce je jednako dobar koliko je njegov lik odvratan, a iako mi je Edward Norton jedan od najdražih glumaca, mislim da je on ove godine apsolutno zalutao u ovu kategoriju. Umjesto njega, tu je trebao biti ili Karen Karagulijan iz Anore (onaj ludi armenski pop) ili Clarence Maclin iz Sing Singa (koji je bio apsolutni scene-stealer kadgod se pojavio).

Najbolja glumica

Glavna ženska uloga najneizvjesnija je glumačka kategorija ove godine. Cynthia Erivo je pomalo zalutala među ovom konkurencijom, dok o Karli Sofíji Gascón mogu reći samo da mi je drago da je postala prva trans glumica koja je nominirana za Oscara i to baš u ovoj kategoriji (veliki je to korak naprijed i Akademiji svaka čast), ali da Oscara ne zaslužuje. Mrtva će se trka, čini se, voditi između Mikey Madison, Demi Moore i Fernande Torres. Demi Moore je tu nekakav dark horse kojemu bi Akademija mogla dati Oscara više kao ispriku za desetljeća omalovažavanja nego za sam film, što bi bila prava šteta jer je Demi Moore bila sjajna u Supstanci, sviđao vam se film ili ne.

Mikey Madison nedavno se ponovo uzdigla među favoritkinje i koliko god ta uloga bila banalna u odnosu na one Demi Moore i Fernande Torres, Mikey je odradila sjajan posao i zasluženo je među favoritkinjama. Ipak, prema svim objektivnim kriterijima, brazilska glumica Fernanda Torres trebala bi dobiti ovu nagradu, a sve ostalo bila bi nepravda. Njezina uloga Eunice Paive apsolutno je remek-djelo i ta je žena uspjela bez kričanja i s vrlo malo suza iznijeti toliko boli i patnje da ćete promisliti da je Fernanda Torres osobno prošla kroz sav taj horor diktature kroz koji je prošla Eunice. Stoga moj glas ide njoj ove godine.

Najbolja epizodna glumica

Najbolja ženska sporedna uloga također je vrlo očita, iako nešto manje nego muška kategorija. Stvar je u tome što je konkurencija koju Zoe Saldaña ima ove godine vrlo neravnomjerna, odnosno radi se o tome da je Saldaña zapravo trebala biti nominirana u kategoriji glavne glumice, ali je gurnuta u sporednu iz očitih razloga. To je dovelo do toga da imate glavnu ulogu među svim sporednima, a to je uglavnom dobitna kombinacija.

Ariana Grande previše je banalna za nagradu, a Isabella Rossellini, iako moćna, ima toliko malo prostora na ekranu da ni ona jedna iznimno moćna scena nije dovoljna da opravda nagradu u usporedbi sa Saldañom. Monicu Barbaro pojeo je lik Boby Dylana, kako u filmu tako i izvan njega, tako da tu nismo vidjeli dovoljno, a Felicity Jones jedina je koja može donekle pratiti Saldañu i koja ima cijelu seriju sjajnih trenutaka u Brutalistu, ali mislim da je ova kategorija također prilično jasna.

Najbolji redatelj

Opet pet imena i opet samo jedna žena, međutim ako prošle godine nisu dali nominaciju Greti Gerwig, onda nas to ne treba čuditi previše. Coralie Fargeat zaslužila je svoje mjesto među muškarcima ove godine, iako nije među glavnim favoritima za nagradu. Međutim, prije osvrta, volio bih samo reći da je ovo najčudnija kategorija ove godine.

Tu nema Edwarda Bergera (Konklava), ali ni Denisa Villeneuvea (Dina 2), a tu su se našli James Mangold (čija je režija najlošiji aspekt Potpunog neznanca i zapravo je film pretvorila u dvoipolsatni koncert Boby Dylana, a ne biografski film, iako smo htjeli ovo drugo) i Jacques Audiard (koji je prije trebao završiti na Zlatnim malinama nego na Oscarima, ali dobro…). Njima dvojici definitivno nije mjesto među kandidatima.

No, sve i da je navedena izmjena napravljena, teško da bi se netko probio do Seana Bakera i Bradyja Corbeta, koji su najveći favoriti ove godine. Osobno, mislim da je Baker tu zbog same fame oko Anore, jer redateljski nam nije ponudio ništa spektakularno, tako da mislim da njegova pobjeda ne bi bila zaslužena. S druge strane, Brady Corbet je od Brutalista napravio umjetnički visokokvalitetan uradak koji – iako ponekad sterilan u svom epskom pristupu – nudi dovoljno toga da budemo apsolutno oduševljeni i da se divimo umjetničkoj superiornosti. Stoga smatram da Corbet treba dobiti nagradu u ovoj kategoriji.

Najbolji filmovi

Animirani filmovi

Kada pogledamo u cjelini, ovo je zapravo najjača kategorija ove godine. Svi su nominirani filmovi ne samo podjednaki, nego su svi izrazito kvalitetni. U godini u kojoj Inside Out 2 završava na vrhu globalnog box officea i pokazuje da je ekipa iz Disneyja i Pixara sposobna napraviti sjajan nastavak, taj isti Inside Out 2 „najlošiji“ je među konkurencijom, odnosno najmanje inovativan, iako se radi o izvrsnom filmu koji nema nikakvih mana.

Wallace & Gromit: Pernata osveta (o kojoj sam nedavno pisao) efektno oživljava šarm ovog serijala na najbolji mogući način i zato je tako dobro prošla kod kritike i publike. Memoir of a Snail je apsolutno briljantan i slama vam srce svojom prelijepom grotesknošću, ali kao i Wallace & Gromit, nažalost nije među favoritima.

Čini se da će se mrtva trka voditi između Divljeg robota i Flowa, oba filma o kojima sam već pisao. Divlji robot je sjajan i kada sam ga gledao prvi put, bio sam potpuno oduševljen. Dreamworks je napravio čudo s animacijom i priča je sjajna, međutim – kako sam objasnio – Flow je objektivno superiorniji i čarobniji. Beskonačno je kompleksniji i slojevitiji, ali to mu daje dodatno na kvaliteti, zbog čega se ističe ne samo među animiranim filmovima, već i među ostalim filmovima iz 2024. godine. Ako Akademija bude sklona ziheraškim odlukama s domaćim filmovima, nagrada će vjerojatno ići Divljem robotu, ali ona bi trebala ići Flowu pa se nadamo da u konačnici i hoće!

Strani filmovi

Ako izuzmemo Emiliju Pérez, sva četiri filma iz ove kategorija su sjajna. Možda je Djevojka s iglom  (Danska) najmanje izgledan dobitnik, međutim ovaj groteskni prikaz ženskog iskustva u okrutnom svijetu koji evocira Lynchovog Čovjeka-slona sjajna je priča koja apsolutno šokira i pogađa u srž problema. Tu je opet i Flow, koji je komotno zaslužio i ovu nagradu (iako je ovdje manji favorit), a o kojem smo već pisali te dva filma koja dosad nismo detaljnije obrađivali.

Sjeme svete smokve potresna je priča koja govori o negativnim stranama bolesne i nepromišljene lojalnosti prema sustavima. Sjajno režirana, briljantno odglumljena i napeto napisana, Sveta smokva snažno pogađa u srž problema i zato je tu gdje jest. U konačnici, Ainda Esta Aqui takđer progovara o diktaturama i sustavima, ali iz jedne drugačije obiteljske perspektive nego Sjeme svete smokve.

Prema nekim realnim kriterijima, nagradu bi trebali odnijeti ili Flow ili Ainda Esta Aqui, ali ovo je prva kategorija u kojoj postoji očita bojazan da bi moglo doći do omaške. Naime, ako je suditi po ranijim nagradama, glavni favorit trebala bi biti Emilia Pérez, iako taj film nije zaslužio biti ovdje.

Kako mi nije namjera ni politizirati ni ideologizirati ovu raspravu (osobno mi je jako drago da je Akademija napravila ovaj veliki korak unaprijed po pitanju poštivanja i uvažavanja LGBTQ+ osoba), reći ću samo da je Emilia Pérez filmski inferioran rad prepun pogrešaka i rupa u radnji, toliko da su one zapravo neoprostive.

I dok je meni jasno da je ovaj film toliko često spominjan u kontekstu favorita (to je ta politika o kojoj nećemo), ostaje nejasna činjenica kako je Akademija filmu koji gledatelje pravi ludima mogla dati čak 13 nominacija. Jedna je stvar politički podržati film, ali od filma koji je prilikom premijere dobio u najboljem slučaju osrednje reakcije napraviti film s rekordnim brojem nominacija ove godine čini se kao overkill. I hajde da je film to zaslužio, ali tu je prisutno toliko nelogičnosti da bi pobjeda ovoga filma u velikim kategorijama bila ravna pobjedi danas gotovo zaboravjenog Crasha (iako je to neusporedivo bolji film u odnosu na Emiliju Pérez) u odnosu na Planinu Brokeback.

Brazilski i latvijski film najbolji su, ali čak ni pobjede perzijskog (službeno njemačkog) ili danskog filma ne bi bile nepoštene, međutim bojim se da bi ovo mogla biti kategorija na kojoj će se medijsko-politička pompa oko Emilije Pérez prelomiti preko leđa drugih, kvalitetnijih kandidata, odnosno da je ovo kategorija u kojoj će se Akademija htjeti zahvaliti ovom filmu.

Najbolji film

Kao i na Oscarima, za kraj sam ostavio najveću i najvažniju kategoriju – onu za najbolji film. Tu imamo deset kandidata, prilično raznovrsnih, međutim ostaje dojam da neki filmovi nisu trebali biti ovdje, da su neki sjajni uraci izostavljeni, odnosno – a mogu to sada reći – glavna je kategorija ove godine značajno podbacila. Nisu to loši filmovi (osim Emilije Pérez), daleko od toga, ali od svih deset filmova, tek je njih nekoliko doista originalno ili umjetnički toliko kvalitetno da se ističu u odnosu na radove kakve smo viđali posljednjih godina (za razliku od animirane ili strane kategorije, u kojima su svi radovi sjajni).

Anora je jedan od filmova koji se ističu, međutim, iako se tu radi o beskrajno simpatičnom i zabavnom filmu u kojem sam osobno uživao, to mi je ipak malo previše banalan kandidat za najbolji film. Da ne govorim o činjenici da su nositelji filma sporedni likovi, iako je fokus filma na glavnom ženskom liku (ako izvučete Armence i Igora, film gubi gotovo 60-70% na kvaliteti, što nikako nije dobro ako je fokus na Anori). Ali, neovisno o tome, radi se o filmu koji jest donio nešto novo i zaslužuje biti ovdje.

Brutalist je drugi film koji se ističe ove godine i on je na papiru najveći favorit za nagradu. Corbet je osmislio sjajan film sa sjajnom glavnom ulogom, a koji prikazuje cijelu seriju patnji s kojima se glavni lik suočava. Ovaj film je dobro fokusiran na lika koji je nositelj radnje i Corbet je sjajno organizirao scenarij tako da László Tóth doista bude nositelj ovoga filma. Bilo je tu nešto kontroverzi oko korištenja AI-ja i mnogima se gotovo epski karakter filma (traje tri i pol sata) neće svidjeti, ali doista se radi o umjetnički superiornom uratku.

Bob Dylan: Potpuni neznanac zalutao je u ovu kategoriju. Iako je Chalamet, kako sam rekao, sjajan u glavnoj ulozi, ovaj film ne nudi ništa više. To je dva i nešto sata Dylanovih pjesama bez ikakvog suštinskog kopanja po njegovom životu i onome što stvarno želite od biopica, jer ovo je bio biopic, a ne glazbeni film. Mangold je napravio film za fanove Boba Dylana i njegove glazbe (čitajte, za sebe), a oni koji su htjeli nešto više nisu dobili ništa; to ne bi trebalo biti dovoljno za ovu kategoriju.

Konklava također spada u grupu filmova koji se ističu, mahom zbog preciznosti i posvećenosti detaljima koju su Edward Berger i njegova ekipa pokazali prilikom snimanja ovog filma. Ansambl je sjajan, predvođen briljantnim Ralphom Fiennesom, tehnički je majstorski realiziran, a iako će kraj djelovati pomalo senzacionalistički (iako usklađen s filmom), šalje snažnu i odvažnu poruku koja odjekuje na ispravan način.

Dina 2 je super film, rekao bih čak i bolji od prvog dijela. Međutim, dok je neosporno da je Villeneuve majstor, činjenica da nije dobio nominaciju za režiju – koju je trebao dobiti više nego ijednu drugu ove godine – govori sama za sebe. Dina 2 je SF spektakl epskih razmjera i zaslužuje biti na ovoj listi, ali naprosto se ne radi o dovoljno novom ili revolucionarnom filmu da bismo ozbiljno raspravljali o njemu kao kandidatu za nagradu.

O Emiliji Pérez već sam sve rekao tako da ćemo odmah priječi na Ainda Estou Aqui, čiju ćete kritiku uskoro moći čitati i na portalu (već je spremna, urednik čuva! :D), koji je po meni osobno najjači kandidat u ovoj kategoriji. To je jedna istinski potresna priča koja snažno odjekuje na osobnoj, ali i kolektivnoj razini, a ima i toliko sjajnu Fernandu Torres da možete biti samo oduševljeni. Majstorski režiran, on ima najveću emocionalnu komponentu među ovih deset filmova i zato je toliko poseban.

Nickel Boys je film za kojim najviše žalim. Sjajna ideja, potresna priča i vrlo originalan pristup, ali redatelj RaMell Ross, koji je primarno dokumentarist (a to se u ovom filmu vidi), naprosto nije bio dovoljno vješt da sve to oblikuje u kvalitetan i zanimljiv film. Previše sugestivan za temu koja je trebala biti eksplicitnija i previše eksperimentalan za Rossove sposobnosti, Nickel Boys na kraju postaje konfuzan uradak za koji vam nije jasno je li htio biti umjetnički inovativan više nego društveno relevantan ili obrnuto. Mislim da je intencija bila društvena relevantnost, ali se Ross naprosto pogubio, što je ogromna šteta, jer film je mogao biti hit.

Supstanca je nadasve zanimljiv uradak i lijepo je vidjeti horor među nominiranima nakon dugo vremena (posebice jer se radi o hororu koji nije satiričan poput Peeleovih). Zanimljiva priča, sjajna vizualna prezentacija, jake uloge – Supstanca ima sve elemente jakog filma, a uz to još i snažno progovara o industriji zabave i ženskom pitanju, što mu daje dodatnu kvalitetu. Na kraju se malo gubi u vlastitoj morbidnosti, ali svejedno kandidat dostojan nominacije.

Wicked je poharao blagajne i bio enorman hit među publikom. Osobno nisam fan mjuzikla, ali Wicked mi se čak i svidio; nije bio briljantan, ali je bio dovoljno kvalitetan i izvrsno je balansirao između glazbe i priče, tako da je bio skroz simpatičan. Zbog odjeka među publikom zaslužio je nominaciju, ali ne smatram ga ozbiljnim kandidatom za nagradu.

O filmovima koji su mogli, ali nisu bili nominirani nekom drugom prilikom (već sam udavio), tako da još samo par komentara pa idemo na zaključak. Ainda Estou Aqui je moj osobni favorit, ali jednostavno ne vidim da će se to dogoditi. Brutalist se nameće kao očiti favorit, međutim neke od kontroverzi mogle bi mu naštetiti. Konklava uskače kao drugi, međutim to je tema koja je izrazito kontroverzna, a iako je Akademija često bila bastion progresivnosti (a to je i Konklava), znamo koliko su puta zakinuli progresivne filmove (Planina Brokeback, khm…) jer su bili previše „opasni“, a to bi moglo zeznuti i Konklavu. Kao nekakav kompromisni prijedlog nameće se Anora, koja i jest pritajeni favorit još od pobjede na Cannesu.

Ponavljam, mislim da je Anora previše jednostavna da se istakne u odnosu na tri upravo spomenuta filma, ali ukoliko će Akademija ove godine činiti kompromise i ustupke, Anora je najbolji film za profitirati od takve odluke. Iako možda nećete za 10 godina govoiti o njoj kao o klasiku (priča li itko više o CODA-i?), Anora ima dovoljno elemenata da vas zabavi i da ne budete bijesni na Akademiju ako pobijedi. Međutim, nagrada bi po zaslugama trebaća ići u ruke jednog od triju ranije navedenih filmova.

Zaključno…

Okej, shvaćam, udavio sam već s ovim tekstom (i sebe sam), ali ako ste uspjeli izdržati do ovoga dijela, rejoice jer – pri kraju smo. Još samo par redaka i slobodni ste. U trenutku pisanja ovoga teksta ja ne znam tko će odnijeti nagrade. Možda se ispostavi da sam potpuno fulao sa svojim predviđanjima, iako sam se trudio biti što objektivniji, tako da ćemo se svi dobro nasmijati na kraju, ali volio bih nešto reći neovisno o svemu.

Ova je godina, barem što se tiče Amerike i Hollywooda – podbacila. Od deset kandidata za najbolji film, tek se Brutalist, Konklava i donekle Anora ističu, iako je Anora zapravo prejednostavan film bez neke posebne umjetničke sofisticiranosti; upalilo je, ali shvaćate što hoću reći (i ponavljam, meni je Anora bila super!). Čak ni Izazivači, koje su mnogi zazivali pa su sad bijesni što ih nema, pa ni Kinds of Kindness, koji je mene oduševio, ne bi značajno popravili krvnu sliku.

Međutim, dok je mainstream produkcija podbacila, treba reći kako smo ove godine imali sjajne animirane filmove (Flow je za mene i dalje film godine i nepravda je da nije bio nominiran i za najbolji film) i vrlo jaku konkurenciju stranih filmova (uz izuzetak Emilije Pérez). Tako da, imali smo u čemu uživati, ali trend kvalitete ove godine nije bio koncentriran u Sjedinjenim Državama, kao što to obično biva, već izvan njih, što je meni osobno izrazito drago tako da bih, unatoč velikom broju promašaja, ovu godinu ipak nazvao osvježavajućom i nadam se da će dodjela reflektirati tu činjenicu.

O autoru