Završni dio neslužbene kairske trilogije redatelja Tarika Saleha djeluje kao politička drama, ali najjače funkcionira kao špijunski triler. Ovdje Saleh najjasnije pokazuje ambiciju i spremnost da riskira s temama koje su i politički i umjetnički osjetljive. Svojom izvedbom Fares Fares potvrđuje zašto je postao njegov ključni glumac.
U naša kina stigao je Orlovi Republike (Eagles of the Republic, 2025.), završni dio neslužbene kairske trilogije redatelja Tarika Saleha, jednog od najprepoznatljivijih europskih autora političkog trilera današnjice. Ovim filmom Saleh zaokružuje gotovo deset godina dug autorski ciklus u kojem je kroz tri stilski različita, ali tematski povezana filma istraživao korupciju, moć i moralne lomove suvremenog Egipta.
Između osobnog identiteta i političke stvarnosti
Trilogija nije povezana narativno, ali je povezana mjesto radnje, političkim kontekstom i njegovim nepogrešivim osjećajem za noir atmosferu. Prvi film, Napad na Nile Hilton (The Nile Hilton Incident, 2017.) donio mu je međunarodni proboj, nagradu žirija u Sundanceu i status jednog od najzanimljivijih europskih redatelja nove generacije. Zavjera u Kairu (Walad min al-Janna, 2022.; engleski naslov: Cairo Conspiracy/Boy From Heaven) taj je status dodatno učvrstio, osvojivši nagradu za najbolji scenarij u Cannesu i postavši veliki kino hit u Francuskoj.
Saleh je autor koji je svoju reputaciju gradio na hrabrosti i dosljednosti. Kao sin egipatskog imigranta u Švedskoj, godinama je otvoreno kritizirao režim predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija, zbog čega je postao nepoželjna osoba u Egiptu i bio prisiljen napustiti zemlju. Upravo ta pozicija – između osobnog identiteta i političke stvarnosti – oblikovala je njegov autorski glas i dala trilogiji prepoznatljivu oštrinu. Svaki film iz ciklusa otvara drugačiji pogled na strukture moći: policiju, religijske institucije i, u ovom završnom poglavlju, državni nadzor nad umjetnošću i javnim narativom.
Orlovi Republike tako dolaze kao logičan završetak Salehova dugogodišnjeg istraživanja Egipta kao društva u kojem se privatni i politički interesi neprestano sudaraju. Film je svoju svjetsku premijeru imao u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu, čime je trilogija dobila simboličan završetak na najvišoj međunarodnoj razini. Kao i prethodni film, i ovaj je izabran za švedskog kandidata za nagradu Oscar, što dodatno potvrđuje Salehovu važnu poziciju u suvremenoj europskoj kinematografiji, iako tematski i identitetski ostaje duboko vezan uz Egipat.
U središtu filma nalazi se George Fahmy (Fares Fares), jedna od najvećih egipatskih filmskih zvijezda, prozvan “faraonom ekrana” zbog svoje dugogodišnje popularnosti i snažne prisutnosti u javnom prostoru. Razveden je od supruge Mone (Donia Massoud), s kojom ima tinejdžerskog sina, a trenutačno održava vezu s mladom glumačkom nadom Nour (Lyna Khoudri), djevojkom koja je gotovo vršnjakinja njegova sina. George je liberalan, samouvjeren i uvjeren da ga njegov status nacionalne ikone štiti od političkih pritisaka i državne propagande.
No taj osjećaj sigurnosti nestaje kada mu se približe ljudi iz vrha vlasti i daju mu do znanja da žele da bude glavno lice monumentalnog propagandnog filma o predsjedniku al‑Sisiju. On brzo uviđa da ponudu ne može odbiti te pristaje, uvjeren da će zadržati profesionalnu distancu.
Špijunski segmenti briljiraju
No George se postupno počinje uvlačiti u krugove moći koji ga fasciniraju jednako koliko ga plaše. Situacija se dodatno komplicira kada započne tajnu vezu sa Suzanne (Zineb Triki), suprugom moćnog ministra obrane, čime se nesvjesno nađe upleten u političku igru i vojnu zavjeru koja nadilazi sve što je dosad poznavao.
Iako se Orlovi Republike na površini predstavljaju kao politička drama o propagandi i manipulaciji, film najjače funkcionira upravo kao špijunski triler. Redatelj Saleh ovdje najpreciznije hvata osjećaj prijetnje, paranoje i nevidljivih sila koje oblikuju sudbine pojedinaca. Operativne sekvence tempirane su iznenađujuće dobro, bez oslanjanja na jeftine trikove ili prenaglašenu akciju. Politički slojevi isprepliću se s osobnim rizicima glavnog lika, stvarajući atmosferu u kojoj je svaki razgovor potencijalna zamka, a svaka gesta može imati posljedice. Upravo u tim trenucima film postiže najvišu razinu napetosti i jasno pokazuje redateljevu vještinu u građenju tenzije.
Saleh ovdje pokušava balansirati između političke drame, špijunskog trilera i osobne priče glavnog lika, ali taj spoj nije uvijek potpuno ujednačen. Dok špijunski segmenti briljiraju, dramski dijelovi povremeno ostaju dramaturški nedovoljno fokusirani i ne uspijevaju izgraditi emocionalnu gustoću koju film traži. Rezultat je ostvarenje koje ima iznimno snažne trenutke, ali ne uspijeva uvijek skladno povezati sve žanrovske slojeve.
Vizualni identitet filma počiva na kontrastu između glamura studijskih kulisa i tjeskobne stvarnosti političkog nadzora, što stvara stalnu napetost između fikcije i stvarnog svijeta. Saleh koristi Istanbul kao zamjenu za Kairo, ali ga snima s toliko teksture, prašine i urbanog kaosa da prostor djeluje uvjerljivo, gotovo dokumentarno. Retro estetika filmskih studija, plakata i kostima priziva zlatno doba egipatske kinematografije, no u suprotnosti je s hladnim, kontroliranim interijerima državnog aparata.
Najkompleksnija Faresova izvedba
Upravo ta vizualna podvojenost naglašava tematsku os, jer se Georgeov svijet postupno pretvara iz prostora iluzije u prostor prijetnje. Sve zajedno daje filmu gustu, napetu atmosferu u kojoj se svaki kadar čini kao da skriva nešto iza vlastite površine. Kadrovi su promišljeno komponirani tako da stalno sugeriraju nadzor i stalno prisutnu opasnost, čineći prostor gotovo likom za sebe.
Kao najveća mana filma izdvaja se neujednačen ritam koji povremeno narušava cjelinu. Film ima dionice koje se predugo zadržavaju na motivima koji nisu dovoljno snažni da nose tempo, što dovodi do osjetnog usporavanja. Pojedine sekvence djeluju rastegnuto i razbijaju napetost koju špijunski elementi tako dobro grade. Montaža ponekad ostavlja dojam da se dvoumi između akcijskog i dramskog pristupa, stvarajući praznine koje usporavaju narativni tok. Upravo zbog toga film povremeno gubi zamah koji bi mu, s obzirom na temu, trebao biti prirodna snaga.
Fares Fares ( ponovno potvrđuje zašto je postao ključni glumac Tarika Saleha, glumac koji razumije i nosi njegov svijet bolje od ikoga. Ovdje daje jednu od svojih najkompleksnijih izvedbi, balansirajući između taštine zvijezde, ranjivosti oca i straha čovjeka koji shvaća da je uvučen u igru veću od sebe. Njegova karizma drži film i u trenucima kada scenarij posustane, a svaki pogled i gesta nose težinu unutarnjeg konflikta. Fares je u stanju istovremeno igrati glumca i čovjeka koji se raspada pod pritiskom, što filmu daje emocionalnu gustoću koju Salehova režija traži.
Inače, Orlovi Republike označavaju i četvrtu suradnju Saleha i Faresa, započetu zasad jedinim Salehovim holivudskim filmom Plaćenik (The Contractor, 2022.). Njihovo je partnerstvo tijekom trilogije izgradilo prepoznatljiv ton – spoj političke napetosti, noir estetike i egzistencijalističkih pitanja o ulozi pojedinca u sustavu koji ga nadilazi. Upravo ta dugogodišnja suradnja omogućuje Faresu da uđe u Salehov svijet s potpunim povjerenjem i sigurnošću, što se osjeti u svakoj sceni. Njegova izvedba ovdje djeluje kao prirodni vrhunac tog zajedničkog puta, možda i najzreliji glumački doprinos cijelog ciklusa.
Tematski i autorski potpuno logičan
Kao završni dio trilogije, Orlovi Republike djeluju kao film koji najjasnije pokazuje ambiciju i spremnost redatelja Tarika Saleha da riskira s temama koje su i politički i umjetnički osjetljive. Ujedno je riječ o ostvarenju koje najdosljednije spaja žanr i politički komentar, pa u tim trenucima film djeluje najfokusiranije i najuvjerljivije. Saleh ovdje zaokružuje motive koji su obilježili cijeli ciklus – odnos pojedinca i sustava, cijenu moralnih kompromisa i iluziju kontrole u svijetu koji se stalno urušava.
Iako film ima svojih slabijih mjesta, osobito u ritmu i dramaturškim prijelazima, njegova tematska cjelovitost ostavlja snažniji dojam od pojedinačnih nedostataka. Kao cjelina, ovo Salehovo ostvarenje možda nije najčvršći film trilogije, ali je svakako njezin najambiciozniji i najodvažniji segment. U tom smislu, završetak ostavlja dojam zaokruženosti – nije spektakularan, ali je tematski i autorski potpuno logičan.
O autoru
