‘Orkanski visovi’ – roman koji i danas pulsira istom snagom

Jedini roman Emily Brontë iz početnog je nerazumijevanja prerastao u klasik, a zatim u jedno od najutjecajnijih književnih djela 19. stoljeća. Njegova brutalnost i nježnost, spojene u istom dahu, stvaraju iskustvo koje se ne zaboravlja. Ekraniziran je više od dvadeset puta, a najnovija adaptacija redateljice Emerald Fennell podigla je prašinu jer ju je oblikovala kao vlastito autorsko čitanje romana.

Emily Brontë bila je najpovučenija od slavnih sestara Brontë, samotnjačka figura iz Hawortha čiji je kratki život ostavio tek jedan roman – ali roman koji je potresao cijelu epohu. Orkanski visovi (Wuthering Heights), objavljeni 1847. pod pseudonimom Ellis Bell, u trenutku izlaska izazvali su šok i zgražanje zbog brutalnosti, moralne ambivalentnosti i emocionalne divljine kakva se nije uklapala u viktorijanske norme.

Oluja umjesto romantične priče

Tek desetljećima nakon njezine smrti kritika je prepoznala da je riječ o jednom od najvažnijih i najutjecajnijih djela engleske književnosti, remek‑djelu koje je radikalno proširilo granice romana. Danas se Emily Brontë pamti kao autorica koja je stvorila jedan od najmoćnijih mitova o destruktivnoj ljubavi – priču čija snaga, atmosfera i narativna hrabrost i dalje oblikuju književnost, film i popularnu kulturu. A ta priča odnedavno je dostupna hrvatskim čitateljima u svom najnovijem reizdanju nakladnika Znanje te u prijevodu Nede Paravić.

Orkanski visovi roman je koji prkosi svim pravilima viktorijanske književnosti i već gotovo dva stoljeća ostaje jednako neukrotiv kao i krajolik u kojem se odvija. Umjesto romantične priče, Brontë ispisuje oluju – priču o ljubavi koja se pretvara u opsesiju, o strasti koja razdire sve pred sobom i o ljudskoj prirodi koja se na vrištinama ogoljuje do kostiju.

U središtu romana stoje Catherine Earnshaw i Heathcliff, dvoje ljudi čija je povezanost toliko snažna da nadživljava djetinjstvo, razum i smrt, ali istodobno toliko destruktivna da uništava sve što dotakne. Brontë kroz njihovu priču stvara mračni, gotovo mitski pejzaž u kojem granice između prirode i čovjeka nestaju, a ljubav poprima oblik sudbine, prokletstva i kazne. Ovaj njezin roman ostaje djelo koje se ne smiruje – tekst sirove ljepote i okrutne poetike, jednako živ i danas kao u trenutku kada je prvi put uznemirio viktorijansku publiku.

Kada su Orkanski visovi 1847. prvi put stigli pred viktorijanske čitatelje, roman je dočekan s oprezom i nerazumijevanjem. Kritičari su ga smatrali neobičnim, pretjerano mračnim i formalno neurednim, a njegova emocionalna intenzivnost odstupala je od tadašnjih književnih očekivanja. U razdoblju koje je favoriziralo jasno strukturirane priče i moralnu pouku, Brontë je ponudila narativ koji se kreće rubovima žanra i odbija se uklopiti u poznate obrasce. Mnogi su zamjerali nepredvidivost likova, složenu pripovjednu perspektivu i atmosferu koja se nije mogla lako svrstati ni u gotičku tradiciju ni u realistički roman.

Likovi koji ne traže odobravanje, nego razumijevanje

Zbog takvog prijema djelo je u početku ostalo izvan glavnih književnih tokova, a Emily Brontë nije doživjela priznanje koje će kasnije dobiti. Tek krajem 19. stoljeća počinje sustavnije čitanje romana, osobito u krugovima koji su prepoznavali njegovu narativnu inovativnost i psihološku dubinu. U 20. stoljeću roman ulazi u akademski kanon, gdje se ističe kao jedinstven spoj gotičke poetike, emocionalne radikalnosti i modernog senzibiliteta.

Postupno se roman počinje čitati kao djelo koje je daleko ispred svog vremena – tekst koji je tek kasniji svijet mogao u potpunosti razumjeti. Iz početnog nerazumijevanja prerastao je u klasik, a iz klasika u jedno od najutjecajnijih književnih djela 19. stoljeća. Danas se Orkanski visovi smatraju romanom koji je trajno promijenio način na koji se piše o ljubavi, strasti i ljudskoj tamnoj strani, te djelom koje i dalje izaziva jednaku fascinaciju kao i u trenutku kada je prvi put zbunilo svoju publiku.

Umjesto da ih prikazuje kao nositelje radnje, Emily Brontë svoje likove, Catherine Earnshaw i Heathcliffa, oblikuje kao dvije sile koje određuju emocionalnu klimu cijelog romana. Njihova povezanost nije sentimentalna ni idealizirana, nego sirova, nagonska i često okrutna, oblikovana djetinjstvom provedenim na vrištinama i osjećajem pripadnosti koji se ne može racionalizirati. Heathcliff, siroče nepoznatog podrijetla, u roman ulazi kao figura koja istodobno izaziva suosjećanje i nelagodu, a njegov kasniji život obilježen je osvetom, ogorčenošću i emocionalnom neukrotivošću. Catherine je jednako kompleksna: rastrgana između društvenih očekivanja i unutarnje privrženosti Heathcliffu, donosi odluke koje pokreću tragični niz događaja.

Brontë njihove karaktere ne oblikuje kao moralne modele, nego kao sile prirode – nepredvidive, proturječne i duboko ljudske. Upravo ta moralna ambivalencija čini roman toliko modernim: likovi se ne mogu svesti na “dobre” ili “loše”, nego postoje u prostoru između, gdje se ljubav pretvara u destrukciju, a strast u prokletstvo. Njihova priča nije upozorenje ni pouka, nego prikaz emocionalne krajnosti koja se opire jednostavnom tumačenju. Zbog toga Catherine i Heathcliff i danas ostaju među najintrigantnijim parovima svjetske književnosti – likovi koji ne traže odobravanje, nego razumijevanje.

Ljubav koja nije ideal, nego sila

Unatoč vremenskoj distanci od gotovo dva stoljeća, Orkanski visovi i dalje djeluju iznenađujuće moderno. Brontë piše o emocijama koje ne zastarijevaju: o ljubavi koja prelazi granice razuma, o identitetu oblikovanom traumom i o ljudskoj potrebi za pripadanjem koja se lako pretvara u destrukciju. Roman odbija ponuditi jednostavne odgovore, a upravo ta neuhvatljivost čini ga bliskim suvremenom čitatelju naviklom na složene, moralno ambivalentne likove.

Njegova struktura – priča ispričana kroz više glasova, s vremenskim skokovima i fragmentiranim perspektivama – danas se čita kao preteča modernističkih postupaka. Pejzaž, koji u romanu funkcionira kao emocionalni ekvivalent likova, i dalje fascinira svojom snagom: vrištine nisu samo pozadina, nego prostor u kojem se ogoljuje ljudska priroda.

Dodatnu slojevitost romanu daje način na koji Brontë prikazuje društvene hijerarhije: granice klase, podrijetla i pripadnosti nisu tek okvir radnje, nego mehanizmi koji oblikuju odnose i usmjeravaju sudbine likova. Roman tako anticipira teme koje će tek stoljeće kasnije postati središnje u književnosti – identitet, trauma, nasljeđe i moć. Njegovi pripovjedači, često nepouzdani i subjektivni, stvaraju osjećaj da se istina ne može dohvatiti jednim pogledom, što ga čini bliskim današnjem čitatelju naviklom na fragmentirane narative.

Brontë pritom razgrađuje mit o romantičnoj ljubavi, prikazujući je ne kao ideal, nego kao silu koja istodobno može uzdizati i razarati. U svijetu u kojem se književnost i film često vraćaju temama toksičnih odnosa, njezin prikaz ostaje iznenađujuće suvremen. Ovaj njezin roman zato ne živi samo kao povijesni artefakt, nego kao tekst koji i dalje provocira, uznemiruje i otvara pitanja o tome što ljubav jest – i što sve može postati.

Adaptacija Williama Wylera

Kroz gotovo stoljeće i pol Orkanski visovi doživjeli su iznimno bogat život izvan književnosti, s više od dvadeset filmskih i televizijskih adaptacija koje svaka na svoj način pokušavaju uhvatiti tamu i emocionalnu silinu izvornog romana. Najranije nijeme verzije već su pokazale koliko je teško prenijeti Brontëinu atmosferu na ekran, dok su kasnije produkcije istraživale različite pristupe – od gotičkog tona do psihološke drame.

Tijekom desetljeća nastajale su i brojne televizijske serije, osobito u britanskoj produkciji, koje su roman čitale kroz prizmu društvenih odnosa, obiteljskih napetosti i moralne ambivalencije. Adaptacije se međusobno razlikuju u fokusu: neke naglašavaju romansu, druge osvetu, treće pejzaž kao emocionalni prostor priče. Upravo ta raznolikost pokazuje koliko je roman otvoren različitim tumačenjima i koliko snažno nastavlja nadahnjivati nove generacije autora.

Holivudska adaptacija romana iz 1939. godine, u režiji znamenitog Williama Wylera, zauzela je posebno mjesto u povijesti ekranizacija ovog romana i desetljećima oblikovala način na koji je publika zamišljala Brontëinu priču. Film se usredotočuje na prvi dio romana, naglašavajući romantičnu dimenziju odnosa između Catherine i Heathcliffa, dok tamniji, osvetnički slojevi ostaju tek naznačeni. Laurence Olivier i Merle Oberon svojim su interpretacijama stvorili ikonografske slike likova koje su postale dijelom kolektivne predodžbe o romanu.

Wylerov pristup pojednostavljuje složenu strukturu izvornika, ali istodobno naglašava emocionalnu napetost i vizualnu atmosferu klasičnog Hollywooda. Film je bio iznimno uspješan, s osam nominacija za Oscara (sve glavne kategorije) i jednim osvojenim zlatnim kipićem (Gregg Toland za najbolju kameru), što je dodatno učvrstilo njegov status u filmskoj povijesti. Upravo je ta recepcija pridonijela tome da roman uđe u širi kulturni imaginarij izvan književnosti. Iako se udaljava od Brontëine narativne radikalnosti, njegova interpretacija ostala je referentna točka za sve kasnije adaptacije.

Fennellino autorsko čitanje ‘Orkanskih visova’

Najnoviju adaptaciju Orkanskih visova, koja je zaigrala u kinima sredinom veljače ove godine, potpisuje Emerald Fennell. Film predvode Margot Robbie i Jacob Elordi, a vizualna raskoš i snažan osjećaj prostora postali su njegov najprepoznatljiviji element. Snimljen s budžetom od oko 80 milijuna dolara, film je u prvim tjednima prikazivanja ostvario zaradu veću od 150 milijuna i nakratko postao najgledaniji naslov godine.

Treba naglasiti da je redateljica Fennell film oblikovala kao vlastito autorsko čitanje romana. U razgovoru za BBC, krajem listopada prošle godine, o tome je rekla: “Željela sam napraviti nešto što će u meni probuditi isti osjećaj koji sam imala kad sam ga prvi put čitala – što znači da je to emocionalna reakcija na nešto. To je, onako, iskonsko, seksualno.“

Svemu je dodala i sljedeće: “Željela sam napraviti nešto što će biti onakav roman kakvim sam ga doživjela kad sam imala četrnaest godina. Opsjednuta sam. Ova me knjiga doslovno izluđivala. A sada sam, naravno, još luđa nego prije, jer dvije godine nisam mislila ni na što drugo.” U kasnijim je intervjuima taj odnos dodatno produbila, ističući da je roman za nju “nedopušten, gotovo intiman materijal” te da je rad na filmu bio “mazohističko iskustvo” upravo zato što ga toliko voli, a on joj “ne može uzvratiti“. Dodala je i da je to bilo “uznemirujuće iskustvo, ali na jedan koristan način“.

Trailer za film odmah je privukao pozornost zbog naglašene erotske energije i sadomazohističkih podtonova, što je Fennell objasnila tvrdnjom da “u toj knjizi ima golema količina sadomazohizma” i da je prvotna publika bila šokirana upravo zbog te sirove emocionalnosti. Sve to pokazuje koliko je njezina adaptacija proizašla iz osobnog, gotovo opsesivnog čitanja, a ne iz želje da roman vjerno prenese, što je i sama priznala kada je rekla da bi “bila bijesna da ga je netko drugi radio“.

Roman koji i danas pulsira istom snagom

Orkanski visovi ostaju jedno od rijetkih djela koje i danas djeluje jednako snažno kao u trenutku nastanka. Njegova emocionalna sirovost i moralna neuhvatljivost i dalje izazivaju čitatelja da se suoči s vlastitim sjenama. Emily Brontë je stvorila svijet koji ne nudi utjehu, nego istinu, i upravo u tome leži njegova trajna moć. Roman se opire svakoj jednostavnoj interpretaciji, ostajući otvoren, divlji i neukrotiv.

Likovi nisu simboli, nego živa bića čija se strast i destrukcija osjećaju kao nešto opasno blisko. Njegova struktura, slojevita i fragmentirana, i danas djeluje modernije od mnogih suvremenih romana. Ovaj roman ostaje djelo koje se ne čita samo kao klasika, nego kao roman koji i danas pulsira istom snagom, tamom i emocionalnom istinitošću. Njegova brutalnost i nježnost, spojene u istom dahu, stvaraju iskustvo koje se ne zaboravlja.

Svako novo čitanje otkriva nove pukotine, nove napetosti, nove istine. Upravo zato roman ostaje neiscrpan, uvijek spreman da iznenadi i uznemiri. Njegova vrijednost nije u povijesnom statusu, nego u sposobnosti da i danas govori jednako izravno, jednako bolno i jednako istinito. U tome leži njegova neprolaznost – u činjenici da nas i dalje može raniti.

O autorici Emily Brontë

Emily Jane Brontë (1818. – 1848.) bila je engleska književnica i pjesnikinja, najpoznatija po svom jedinom romanu, klasiku Orkanski visovi (Wuthering Heights) koji je objavljen 1847. godine. Živjela je povučeno u Haworthu, a pisala je pod pseudonimom Ellis Bell. Njezina poezija i proza ističu se intenzivnom strašću, mistikom i snažnim opisima prirode. Godine 1846. izdala je zbirku pjesama sa sestrama Charlotte i Anne pod pseudonimima (ona je bila Ellis Bell). Umrla je od tuberkuloze u dobi od samo trideset godina.

O autoru