Australski redatelj Zak Hilditch u svom filmu svjesno odustaje od tipičnih zombie tropa. Možemo ga opisati kao “filozofski horor” u kojem dominantna emocija nije strah, nego tuga. Odličnu izvedbu pružila je Daisy Ridley, magnetična figura koja uspijeva spojiti ranjivost s odlučnošću i time stvoriti lik koji ostaje u pamćenju.
Australac Zak Hilditch je redatelj koji se u svojim ranijim filmovima bavio krajnjim granicama ljudske izdržljivosti. U apokaliptičnom Posljednji sat (These Final Hours, 2013.) to je bio kraj svijeta, dok je u adaptaciji novele Stephena Kinga 1922 (2017.) istraživao raspad čovjeka pod težinom vlastite krivnje. Njegov novi film, Oni koje smo pokopali (We Bury the Dead, 2024.) nastavlja tu liniju, ali kroz žanr zombija koji se pretvara u meditaciju o gubitku i tišini.
Djelo koje više promišlja nego plaši
Ono što nam nudi nije klasični zombie film u kojem nemrtvi jure i siju strah. U njemu se Hilditch se odlučuje za drukčiji pristup: koristi žanr kao okvir, ali ga puni tišinom, atmosferom i osjećajem gubitka. Film se otvara kao razmišljanje o mrtvima, o onome što ostaje iza njih, i o načinu na koji se nosimo s prazninom. Svojim filmom nas ne vodi prema vanjskom spektaklu, nego prema unutarnjem suočavanju s tišinom koja ostaje kada nestane sve poznato.
Već i sam naslov sugerira da je riječ o priči koja se ne zadovoljava površnim efektima. Oni koje smo pokopali nije samo naslov, nego i ključna metafora filma. Zakopati mrtve znači suočiti se s vlastitim emocijama, s tugom koja ne nestaje, nego se samo premješta u dubinu. Tako se film pozicionira između horora i intime, kao djelo koje više promišlja nego plaši.
Radnja filma Oni koje smo pokopali odvija se u Tasmaniji nakon katastrofalnog američkog vojnog eksperimenta koji je uništio obalu i odnio živote stotina tisuća ljudi. Ava Newman (Daisy Ridley), pridružuje se vojnoj jedinici zaduženoj za uklanjanje tijela, no njezin pravi motiv je potraga za nestalim mužem Mitchom (Matt Whelan). Kroz flashbackove koji se pojavljuju tijekom filma vidimo da su Ava i Mitch imali raskošno vjenčanje, ali njihov brak možda i nije bio tako skladan.
Uz pomoć Claya (Brenton Thwaites), s kojim je radila na sakupljanju mrtvih, kreću na put prema odmaralištu, na zabranjenom dijelu otoka, u kojem se nalazio Mitch. No, u tom razorenu prostoru mrtvi se počinju vraćati u život, ali ne kao klasični predatori, nego kao bića koja nose tragove prošlosti i nedovršene poslove. Putovanje kroz tu pustoš pretvara se za nju u snažnu emocionalnu odiseju, suočavanje s vlastitom tugom i potrebom da zakopa mrtve, ali i ono što još uvijek nosi u sebi.
Tuga kao dominantna emocija
Kao što je već rečeno, scenarist i redatelj Hilditch u ovom svom filmu svjesno odustaje od tipičnih zombie tropa. Nema gomile brzih ili sporih nemrtvih koji jure i razaraju sve pred sobom, nema spektakla krvi ni adrenalinskog kaosa. Umjesto toga, on se okreće unutarnjem stanju likova, njihovim emocijama i tišini koja ih okružuje. Zbog toga ga možemo opisati kao “filozofski horor“, jer se horor elementi povlače pred introspektivnim razmišljanjem o gubitku.
Dominantna emocija nije strah, nego tuga, što ga jasno odvaja od većine filmova u istom žanru. Ta tuga nije prikazana kao slabost, nego kao prirodna reakcija na svijet u kojem mrtvi nisu nestali, nego se vraćaju kao podsjetnici. Zombiji ovdje nisu prijetnja, nego metafora potisnutih emocija i nedovršenih oproštaja. U tom smislu, film je hrabar jer se ne zadovoljava površnim efektima, nego traži od gledatelja introspektivno promišljanje.
Čitav film naglašava i inzistira na tome da su “zombiji nekad bili ljudi“, čime otvara prostor za empatiju umjesto za gađenje. Svaki susret s mrtvima podsjeća da iza njih stoji život, priča i osjećaj koji nije nestao. Takav pristup pretvara horor u meditaciju, a žanr u sredstvo za istraživanje ljudske krhkosti. Hilditcha treba pohvaliti jer pokazuje (i dokazuje) da se i unutar najeksploatiranijeg žanra može pronaći prostor za tišinu, refleksiju i emocionalnu dubinu.
Vizualno je film oslonjen na pejzaže Tasmanije koji postaju sablasna kulisa cijele priče. Odličan posao odradio je direktor fotografije Steve Annis (Vrana/The Crow, 2024.) koji koristi svjetlo i prazninu kako bi naglasio osjećaj izolacije, pa čak i kad nema prijetnje, prostor djeluje prijeteće. Sparenost kadra i minimalistički pristup vizualima stvaraju intimnu dimenziju, gdje svaki detalj ima težinu.
Magnetična Daisy Ridley
Prazni prostori postaju ogledalo unutarnje tišine likova, a pejzaž funkcionira kao produžetak njihove emocionalne pustoši. Ovakav vizualni pristup filmu daje sporiji, promišljen ritam koji naglašava atmosferu. U konačnici, upravo ta sablasna kulisa pretvara radnju u elegiju, gdje pejzaž također postaje njegov važan lik. Takva fotografija savršeno se uklapa u Hilditchev redateljski koncept, gdje se horor povlači pred introspektivnom tišinom.
Treba naglasiti da film ima spori ritam koji neće nužno odgovarati svim ljubiteljima žanra. No, već je rečeno da ovo nije klasični zombi film, pa je i očekivanje drugačije postavljeno. Ipak, ritam je na trenutke neujednačen, s dijelovima koji djeluju rastegnuto i gube fokus. Takva struktura ostavlja dojam da film povremeno luta između unutarnje refleksije i žanrovskih klišeja.
Velika vrijednost ovog filma leži na Daisy Ridley (serijal Ratovi zvijezda/Star Wars, epizode VII-IX) u ulozi Ave Newman. Ona donosi izvedbu koja je istodobno ranjena i hrabra, senzitivna i odlučna. Ona nedvojbeno nosi film, kroz nju gledatelj osjeća težinu prostora i tišinu koja ga okružuje. Ridley ne igra heroinu u klasičnom smislu, nego običnu ženu koja se suočava s tugom i gubitkom, što njezinu izvedbu čini autentičnom i dirljivom. Svaka njena gesta i pogled otkrivaju unutarnju borbu, a njezina sposobnost da prenese tišinu jednako snažno kao i očaj daje filmu emocionalnu snagu.
U kontrastu s vizualnom sablasnošću pejzaža, Ridley unosi toplinu i ljudskost koja sprječava da film postane hladna refleksija. Ona je magnetična figura, koja uspijeva spojiti ranjivost s odlučnošću i time stvoriti lik koji ostaje u pamćenju. Upravo zbog nje introspektivni ritam filma ne gubi snagu, nego dobiva emocionalnu jezgru. Na kraju možemo samo dodati da je Ridley razlog zašto film funkcionira kao intimna odiseja, a ne samo kao žanrovski eksperiment.
Zombiji kao metafora
Oni koje smo pokopali potvrđuje da zombi film može biti mnogo više od pukog horora. Njegov autor Zak Hilditch se ne zadovoljava klišejima, nego traži introspektivni prostor u kojem dominira tišina. Upravo ta tišina postaje jednako snažna kao i svaki horor efekt. Time se ovo njegovo ostvarenje izdvaja iz mase suvremenih koja se oslanjaju na spektakl i krv. Njegova vrijednost leži u hrabrom pokušaju da se žanr preokrene i pretvori u filozofsku elegiju.
U tom smislu, Hilditch nastavlja tradiciju autora koji koriste horor kao sredstvo za razmišljanje o ljudskoj krhkosti. Iako spor tempo neće odgovarati svima, upravo on omogućuje da se atmosfera razvije do punog izražaja. Ovaj film traži strpljenje, ali ga nagrađuje dubinom. Na Oni koje smo pokopali možemo gledati kao na vrijedan doprinos žanru. Na tragu je onoga što je Danny Boyle postigao u 28 godina kasnije (28 Years Later, 2025.). Sve u svemu, Hilditch je na odličan način pokazao da zombiji mogu biti metafora, a ne samo prijetnja.
O autoru
