Redatelj Eli Roth očito želi pomaknuti granice slashera, ali ne pronalazi način da pretjerivanje pretvori u stvarnu prednost svog filma. Apsurdnost koju nudi djeluje više kao sama sebi svrha nego kao promišljen autorski postupak. Jedan od uspjelijih detalja filma je prikaz djece kao malih predatora, što filmu daje nekoliko stvarno nelagodnih i jezovitih trenutaka.
Eli Roth američki je redatelj, scenarist i producent koji se istaknuo svojim debitantskim redateljskim hororom Koliba straha (Cabin Fever, 2002.). Nakon toga režirao je Hostel (2005.), film koji je postao veliki međunarodni hit i dodatno učvrstio njegovu reputaciju autora ekstremnog horora. Upravo se uz Hostel njegovo ime često povezivalo s valom izrazito brutalnih horora koji su obilježili američku žanrovsku produkciju početkom 2000-tih.
Horor kao poziv
Uslijedio je Hostel: Part II (2007.), a Roth je potom nastavio istraživati različite varijacije horora, uključujući kanibalski triler The Green Inferno (2013.). Režirao je i trilere Kuc kuc (Knock Knock, 2015.) te Osvetnik (Death Wish, 2018.), kao i fantasy horor Kuća magičnog sata (The House with a Clock in Its Walls, 2018.), čime je pokazao sklonost izlasku iz uskih žanrovskih okvira. Godine 2023. vratio se slasheru filmom Crni petak (Thanksgiving), ponovno potvrdivši svoju povezanost s krvavim i eksplicitnim hororom. Film je razvio iz istoimenog lažnog trailera koji je 2007. snimio za projekt Grindhouse Quentina Tarantina i Roberta Rodrigueza.
Veliki produkcijski iskorak napravio je adaptacijom videoigre Borderlands (2024.), ambicioznim filmom s budžetom od oko 115 milijuna dolara. Međutim, film je doživio veliki komercijalni neuspjeh, zaradivši globalno na kino blagajnama tek oko 33 milijuna dolara. Spomenimo i to da se kao glumac posebno istaknuo u Tarantinovim Nemilosrdnim gadovima (Inglourious Basterds, 2009.), gdje je tumačio narednika Donnyja Donowitza.
Najnoviji Rothov film Okus straha (Ice Cream Man, 2026.) nedavno je stigao u naša kina. Scenarij filma potpisuju Rothi Noah Belson, kojem je ovo ujedno prvi scenaristički rad na dugometražnom igranom filmu. Njihova suradnja, međutim, nije nova, jer je Belson imao malu ulogu u Rothovoj Kolibi straha. Njihova priča ovoga puta vodi nas u težak apsurdistički slasher u kojem je Roth za ubojice izabrao djecu, pa pomalo uvrnuta priča o krvavom kaosu koji se širi malim američkim gradićem dobiva žestoku dozu brutalnosti.
Tako nas priča vodi u mali gradić Bayleen Bay, gdje dvanaestogodišnji Jared (Charlie Seltzer) teško pronalazi svoje mjesto među vršnjacima, a ne pomaže mu ni odnos sa starijom sestrom Lizzie (Sarah Abbott). Ljetnu svakodnevicu stanovnika obilježava dolazak simpatičnog, ali pomalo neobičnog sladoledara (Ari Millen), čiji su proizvodi omiljeni među lokalnom djecom. Jared, međutim, zbog intolerancije na laktozu ne može uživati u sladoledu poput ostalih.
Situacija se naglo mijenja kada se sladoledar jedne noći vrati u grad, a njegova prepoznatljiva glazba pokrene niz neobičnih događaja. Djeca koja su tijekom dana pretjerala s njegovim primamljivim sladoledom pretvore se u neku vrstu zombija i krenu brutalno ubijati svoje roditelje. Tu, dakako, nije kraj jer ujutro na red dolaze njihovi nastavnici, susjedi i svi ostali odrasli.
Pretjerivanje bez ideje
Dok se nasilje širi dotad mirnim gradićem, Jared shvaća da je u ozbiljnoj opasnosti jer nije jedan od onih koji su kušali sladoled. Zajedno s Tommyjem (Shiloh O’Reilly) i Mijom (Kiori Mirza Waldman) pokušava otkriti što se zapravo događa i pronaći način da prežive. U pomoć im pristižu Lizzie i njezin bivši dečko Chris (Dylan Hawco), a njih dvoje uskoro se suočavaju sa zastrašujućom istinom koja je u pozadini krvavog kaosa.
Odmah treba reći da ovaj Rothov film, unatoč identičnom naslovu, nema nikakve poveznice s istoimenim hororom iz 1995. godine, u kojem je glavnu ulogu imao Clint Howard. Nije riječ o remakeu, nastavku ili novoj verziji tog filma, već o potpuno novoj priči. Ova dva filma povezuje tek njihova osnovna ideja – u oba slučaja sladoledar postaje središte horor priče.
A što nam je Roth servirao? Pa, prve dvije trećine djeluju razvučeno i uronjene su u apsurd koji ne donosi nikakvu stvarnu vrijednost priči. Problem je što iza tog pretjerivanja ne stoji dovoljno snažna ideja koja bi takav pristup opravdala. Zbog toga se ta krvavost brzo pretvara u mehanički efekt koji se samo ponavlja. Scenarij nema stabilan ritam i teško pronalazi ton koji bi povezao humor, horor i dječju perspektivu.
Problem je i u tome što dugo ne daje protagonistima jasan cilj. Nakon početnog otkrivanja opasnosti, radnja se uglavnom svodi na niz krvavih obračuna, dok se konkretniji zaplet i pozadina događaja pojavljuju tek kasnije. Pojedini motivi koji su mogli dodatno obogatiti priču ostaju tek površno naznačeni, pa scenarij više djeluje kao poveznica između nasilnih scena nego kao čvrsto strukturirana cjelina. Tek u završnoj trećini film napokon dobiva konkretniji zaplet i postaje zanimljiviji, ali tada već ostaje premalo prostora da bi se u potpunosti nadoknadilo ono što je prethodno propušteno.
Šokiranje a ne stvarna nadogradnja
Humor je prisutan ali je očito zamišljen kao važan dio Rothova pristupa, ali ni on ne uspijeva uvijek pronaći pravu mjeru. Pojedine situacije oslanjaju se na izrazito crni i apsurdistički humor, no većina njih nema dovoljno domišljatosti. Problem je što se isti tip humora, baš kao i krvave scene, počinje ponavljati pa s vremenom gubi početnu učinkovitost. Ipak, u nekoliko trenutaka Roth uspijeva pogoditi ton, osobito kada grotesku i nasilje suprotstavlja potpuno apsurdnim situacijama.
Za scenarij treba još dodati da se oslanja i na reference nekih dobro poznatih žanrovskih naslova, koje će poznavatelji i ljubitelji horor žanra lako prepoznati kroz pojedine kadrove ili glazbenu podlogu. Tako se mogu uočiti prizvuci filmova poput Invazija tjelokradica (Invasion of the Body Snatchers, 1956., 1978.), Trenutak nestajanja (The Vanishing, 2025.), serijala Terrifier, Noć vještica 3 (Halloween III: Season of the Witch, 1982.), Petak 13. (Friday the 13th, 1980.), dok je najprepoznatljiviji naslov za kojim se scenaristički posegnulo svakako Djeca kukuruza (Children of the Corn).
Rothova želja da nadmaši taj poznati motiv jasno je vidljiva, ali rezultat se svodi na pokušaj šokiranja a ne na neku njegovu stvarne nadogradnje. Nakon svega što smo već rekli o pretjeranoj i besmislenoj brutalnosti koju film sadrži, ni ove reference ne donose osobitu svježinu, već ostaju tek podsjetnik na puno bolje iskorištene žanrovske ideje.
Jedan od uspjelijih detalja filma je prikaz djece kao malih predatora, što filmu daje nekoliko stvarno nelagodnih trenutaka. Njihova razigranost u kombinaciji s brutalnošću, koja je obogaćena i jednostavnom ali vrlo svrsishodnom maskom ostataka sladoleda na licu, stvara kontrast koji dobro funkcionira na razini jeze. Zbog toga su klinci jedan od rijetkih elemenata koji filmu donose stvarnu hororsku atmosferu.
Niz nepovezanih ideja
Okus straha je film kojem se mora priznati da ima nekoliko zanimljivih ideja, ali ih ne uspijeva povezati u dovoljno zaokruženu cjelinu. Veći dio filma djeluje kao niz nepovezanih ideja koje čekaju da se konačno usklade u završnici. Upravo zato njegova apsurdnost često djeluje više kao sama sebi svrha nego kao promišljen autorski postupak.
Eli Roth očito želi pomaknuti granice slashera, ali pritom ne pronalazi način da pretjerivanje pretvori u stvarnu prednost filma. Upravo završna trećina filma pokazuje da je u priči ipak postojao potencijal za zanimljiviju razradu. Ovako će možda tek ljubitelji ekstremnog horora u svemu tome pronaći dovoljno krvavih prizora i pomaknutih ideja za zabavu. No, ako ćemo iskreno, Okus straha je tek neujednačen i prečesto raspršen pokušaj žanrovske provokacije.
O autoru
