Odiseja Christophera Nolana pripada u red filmova koje nemamo priliku često vidjeti, posebno ne u ovakvom razmjeru i ambiciji. Slobodno možemo reći da je upravo ono filmsko iskustvo zbog kojeg vrijedi otići u kino. Film je vizualno iznimno dojmljiv, a u svakom se segmentu osjeća promišljenost i dosljednost. Velika glumačka imena, predvođena izvanrednim Mattom Damonom, potvrđuju da nisu odabrana zbog marketinga, nego isključivo zbog Nolanove autorske vizije i vjere u snagu velike priče.
Christopher Nolan zasigurno je jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih redatelja današnjice, autor koji je tijekom karijere izgradio jedinstvenu ravnotežu između komercijalnog uspjeha i autorske prepoznatljivosti. Njegov posljednji film, Oppenheimer (2023.), osvojio je sedam Oscara i postao najuspješniji biografski film svih vremena, s globalnom zaradom od gotovo 960 milijuna dolara.
Najiščekivaniji ovogodišnji film
Time je Nolan još jednom potvrdio da njegovi projekti istodobno privlače masovnu publiku i postavljaju nove standarde u suvremenoj kinematografiji. Uspjeh Oppenheimera dodatno je učvrstio njegov status redatelja koji kontinuirano pomiče granice formata, tehnologije i narativne ambicije.
Krajem 2024. Nolan je potom najavio novi, za mnoge iznenađujući projekt – ekranizaciju Homerove Odiseje, jednog od temeljnih tekstova zapadne kulture. Gotovo istočasno film je postao najiščekvanijim ovogodišnjim filmom a već prije samog snimanja je rasprodao i kina. Činjenica da je riječ o prvom filmu u povijesti snimljenom u cijelosti IMAX kamerama dodatno potvrđuje razmjere projekta i Nolanovu dosljednu težnju prema maksimalno uronjenom, fizički prisutnom filmskom iskustvu.
Nolan donosi mitsku priču o Odiseju (Matt Damon), kralju Itake, koji nakon koji nakon završetka Trojanskog rata kreće na dug i neizvjestan povratak kući, želeći se ponovno ujediniti sa suprugom Penelopom (Anne Hathaway). Putovanje se ubrzo pretvara u niz teških kušnji tijekom kojih, zajedno sa svojom posadom, prolazi kroz brojne opasnosti, postupno shvaćajući da bi mogao ostati jedini preživjeli.
Na tom putu susreće bogove, čudovišta i nimfu Kalipso (Charlize Theron), koja ga godinama zadržava na svom otoku, dok se on sve više bori s vlastitim sjećanjima i željom za povratkom. U međuvremenu na Itaki Penelopa već godinama čeka njegov povratak, dok skupina prosaca sve otvorenije pokušava preuzeti prijestolje.
Među njima se posebno ističe Antinoj (Robert Pattinson), koji smatra da je došlo vrijeme za novog kralja. Odisejev sin Telemah (Tom Holland), razočaran neizvjesnošću i pritiskom koji prijeti njegovoj obitelji, odlučuje krenuti u potragu za ocem. Dok traži tragove o njegovoj sudbini, Odisej se istodobno pokušava izboriti s brojnim opasnostima kako bi se napokon vratio kući.
Reinterpretacija a ne rekonstrukcija
Ono što odmah treba reći je da se Nolanova Odiseja svjesno udaljava od mitološke monumentalnosti i gradi priču koja počiva na čovjeku, a ne na legendi. Umjesto da ep tretira kao niz zadataka i čuda, on ga pretvara u psihološki put kroz strahove, sumnje i moralne lomove. Mitološki motivi ostaju prisutni, ali više kao simbolički okvir nego kao obvezujuća struktura.
Takav pristup omogućuje da se Odisejev povratak čita kao unutarnji proces, a ne kao katalog mitskih epizoda. Film jasno pokazuje da adaptacija nije rekonstrukcija, nego izbor perspektive i emocionalne istine. Zato se Nolanova interpretacija ne mjeri “vjernošću” mitu, nego snagom ljudske priče koju iz njega izvlači.
Kad se govori o “vjernosti” mitu, svakako treba izdvojiti i gotovo rasističke prigovore upućene Lupiti Nyong’o, koja u filmu igra dvostruku ulogu – Helene i Klitemnestre – što dodatno naglašava Nolanovu autorsku slobodu u oblikovanju likova.Ti prigovori polaze od ideje da je ep povijesni dokument, a ne simbolička priča otvorena različitim čitanjima.
Filmska povijest stalno pokazuje da se likovi udaljavaju od književnih predložaka, poput Toma Cruisea koji fizički nema nikakve veze s Jackom Reacherom. Isto vrijedi za Daniela Craiga, koji je potpuno drugačiji od fizičkog opisa Jamesa Bonda kakvog je Ian Fleming napisao u romanima, ali je svejedno redefinirao cijelu franšizu. Denzel Washington kao Macbeth dodatno potvrđuje da se djela Williama Shakespearea ne čitaju kroz povijesnu točnost, nego kroz snagu izvedbe. U tom kontekstu, prigovori na Lupitu nisu filmski argument nego nerazumijevanje umjetničke slobode.Nolanova Odiseja je “reinterpretacija”, a ne “rekonstrukcija” Homerovog epa, jer se ne ravna prema “pravilniku” iz mita koji zapravo ni ne postoji.
Vizualno iznimno dojmljivo
Nolan nelinearnu strukturu svog pripovijedanja vodi izvanredno precizno – svaki skok u vremenu ima jasnu funkciju i logiku, bez gubljenja ritma ili fokusa. U svom scenariju on se oslanja na prepoznatljivi fragmentirani način pripovijedanja, što filmu daje snagu, ali i određenu narativnu distancu. Izostanak bogova svjesna je odluka koja ep preusmjerava u moderniji, prizemljeniji okvir, s naglaskom na ljudske motive umjesto mitoloških intervencija.
Kao što je i bilo za očekivati, film je vizualno iznimno dojmljiv, s kadrovima koji stalno naglašavaju razmjere priče i jasnoću prostora. Efekti su korišteni vrlo promišljeno, što prizorima daje fizičku prisutnost, a izbjegava se digitalna sterilnost.Monumentalnost kadrova nije samo estetska odluka, nego i način da se naglasi epska dimenzija priče bez oslanjanja na mitološke elemente.
Treba posebno naglasiti da pojedine scene ostavljaju snažan dojam, posebno u trenucima kada se vizualni pristup širi prema simboličkim i prostorno velikim prizorima. Posebno je upečatljiva scena prikaza Hada, koji je u svakom pogledu vrhunski osmišljena i predstavlja jedan od najdojmljivijih trenutaka filma. Ta scena jasno pokazuje Nolanovu fasciniranost Homerovim epom i način na koji ga interpretira kroz vlastiti vizualni jezik.
Glazbeni pristup je jednako promišljen kao i vizualni, a trostruki oskarovac Ludwig Göransson (Grešnici/Sinners, 2025., Oppenheimer, 2023., Black Panther, 2018.) dodatno naglašava vizualni dojam, jer koristi zvukove inspirirane antičkim svijetom što kadrovima daje specifičnu akustičku težinu. Njegova glazba, bez ikakvog pretjerivanja, donosi dodatnu kvalitativnu nijansu filmu.
Velika glumačka imena i izvedbe
Nolan je film ispunio velikim glumačkim imenima, ali iz viđenog je jasno da nisu odabrani zbog marketinga, nego isključivo zbog njegove vizije. Matt Damon (RIP: Dužnost ili pohlepa/The RIP, 2026., Računovođa 2/The Accountant 2, 2025.) pruža jednu od najboljih glumačkih izvedbi svoje karijere. Njegov Odisej nije prikazan kao nedodirljivi mitološki junak, nego kao čovjek koji iza hrabrosti i odlučnosti nosi umor, sumnju i posljedice dugog rata.
Anne Hathaway (Mother Mary: Ikona, 2026.) pruža vrlo uvjerljivu i odmjerenu izvedbu, gradeći Penelopu kao snažnu, ali suzdržanu ženu koja dostojanstveno nosi teret dugogodišnjeg čekanja. Emocije prenosi nenametljivo, zbog čega njezin lik djeluje posebno iskreno. Tom Holland (filmski serijal Spider-Man) solidno se snašao u ulozi Telemaha, prikazujući mladića koji postupno izlazi iz očeve sjene i pronalazi vlastitu snagu.
Robert Pattinson (Drama/The Drama, 2026.) ponovno pokazuje koliko je zanimljiv karakterni glumac. Njegova interpretacija na trenutke djeluje gotovo karikaturalno, ali upravo zahvaljujući dobro odmjerenoj izvedbi nikada ne prelazi granicu neuvjerljivosti. Što se tiče Zendaye (Drama/The Drama, 2026.; Izazivači/Challengers, 2024.), premda se pojavljuje u manjem broju scena, ostavlja sasvim solidan dojam i dobro koristi vrijeme koje joj je dano. Charlize Theron (Apex, 2026.) također je vrlo dobra i potvrđuje svoju glumačku kvalitetu, ali ostaje dojam da je njezin lik trebao dobiti više prostora.
Filmsko iskustvo zbog kojeg vrijedi otići u kino
Odiseja je film koji od prvog kadra pokazuje koliko Christopher Nolan vjeruje u snagu velike priče. Nolan modernizira ep, ali zadržava njegovu temeljnu dubinu. Film uspijeva spojiti epsku širinu i intimnu emocionalnu liniju, što je rijetka kombinacija u današnjoj kinematografiji. U svakom segmentu osjeća se promišljenost i dosljednost, od strukture do atmosfere.
Nolan gradi svijet koji je istodobno ogroman i vrlo osoban, bez ikakovg pretjerivanja. Odiseja je ostvarenje koje nadilazi očekivanja i potvrđuje njegovu sposobnost da klasične motive prevede u suvremeni filmski jezik. Što se tiče režije, ona je vođena s potpunom sigurnošću i jasnom vizijom od početka do kraja. Ritam ostaje stabilan, a fragmentirana struktura nikada ne narušava preglednost priče.
Nolan precizno vodi perspektivu tako da se film prati bez napora, čak i u podužem trajanju (oko 170 minuta). Sve to čini Odiseju vrhunskim filmskim epom, ali i potpuno zaokruženim autorskim ostvarenjem. Ovakvih filmova nemamo priliku često vidjeti, posebno ne u ovakvom razmjeru i ambiciji. Slobodno možemo reći da je Odiseja upravo ono filmsko iskustvo zbog kojeg vrijedi otići u kino.
O autoru
