Američki redatelj Richard Linklater ne samo da rekonstruira nastanak klasika Do posljednjeg daha, nego ga oživljava, čini ga ponovno mladim, svježim i uzbudljivim. Glumačke izvebe nose film s nevjerojatnim poletom, kao da gledamo stvarne mlade autore koji tek otkrivaju vlastite mogućnosti. Sve u svemu, riječ je film koji jednostavno morate pogledati.
Do posljednjeg daha (À bout de souffle, 1960.) danas se smatra jednim od najrevolucionarnijih filmova u povijesti kinematografije, ključnim djelom francuskog Novog vala i radikalnim prekidom s dotadašnjim pravilima filmskog jezika. Redatelj filma Jean-Luc Godard je tim filmom razbio ustaljene narativne i vizualne konvencije, koristeći jump-cut montažu, improvizirane dijaloge i dokumentarističku kameru kako bi stvorio potpuno novi ritam i osjećaj stvarnosti.
Priča o nastanku Godardova remek-djela
Film je redefinirao odnos između filma i publike, tražeći aktivnog gledatelja koji sam povezuje fragmente priče i prihvaća narativnu “nedovršenost” kao estetski izbor. Također, postavio je temelje modernog filmskog antijunaka kroz lik Michela Poiccarda, čiji je spoj šarma, nihilizma i pop‑kulture postao arhetip za desetljeća koja su uslijedila. Utjecaj filma proširio se daleko izvan Francuske: američki film — osobito nezavisna scena — preuzeo je njegovu energiju, slobodu i vizualnu drskost, što je povjesničari često ističu kao prekretnicu u razvoju suvremenog Hollywooda.
Danas se Do posljednjeg daha smatra ne samo manifestom Novog vala, nego i jednim od najvažnijih filmova ikad snimljenih – djelom koje je zauvijek promijenilo način na koji se filmovi snimaju, montiraju i gledaju. Njegova pozicija u povijesti ostaje neupitna: to je film koji nije samo obilježio epohu, nego je stvorio novu.
U svom filmu Novi val (Nouvelle Vague, 2025.) američki redatelj Richard Linklater (Hit Man, 2023.), prvom kojeg nije snimio na engleskom jeziku, donosi nam kompletnu priču iza i ispred kamere o nastanku Godardovog filmskog remek-djela.
I baš kao što je to učinio i Godard u svom najslavnijem djelu, i on je svoj film odlučio snimiti u crno-bijeloj tehnici, u formatu 4:3 te s relativno nepoznatim glumcima uključujući i glavnog Guillaumea Marbecka u ulozi slavnog redatelja koji je do nedavno radio uglavnom kao fotograf i model. Pored Marbecka u filmu glume relativno nepoznati Aubry Dullin u ulozi jednog od najvećih francuskih glumaca uopće Jeana-Paula Belmonda. Uz njih tu je i Zoey Deutch (Godišnica/Anniversary, 2025.) u ulozi slavne glumice Jean Seberg. Tako pratimo filmskog kritičara Cahiers du cinéma, Jean-Luc Godard (Guillaume Marbeck), koji je prilično nezadovoljan jer su njegovi prijatelji i kolege iz redakcije François Truffaut (Adrien Rouyard) i Claude Chabrol (Antoine Besson) već snimili dugometražne filmove. U to vrijeme već je snimio nekoliko kratkometražnih filmova. Tako je upoznao i glumca Jean-Paula Belmonda (Aubry Dullin) kojem je obećao da će glumiti u njegovom prvom dugometražnom filmu.
Zahvaljujući svojoj upornosti Godard uspijeva uvjeriti producenta Beauregarda (Bruno Dreyfürst), koji je zaslužan za filmske karijere njegovih kolega, da stane i iza njegovog filma. Po njihovom dogovoru, Godard mora snimiti film po Truffautovom scenariju, ali sve drugo (biranje glumaca i ekipe) je u njegovim rukama. Samo snimanje filma prilično je kaotično i bazira se na improvizacijama, što prilično izluđuje glavnu glumicu Jean Seberg (Zoey Deutch).
Više od rekonstrukcije
Također, ni ostatak filmske ekipe nije previše uvjeren da mladi kritičar zna što radi kao redatelj. Naravno, sve rezultira problemima jer se producentu ne sviđa pretjerano Godardov ležeran pristup snimanju. Čak dolazi i do kraćeg fizičkog obračuna između njih. No, bilo kako bilo, film je snimljen, a Godard i on ušli su u povijest.
Novi val od samog početka nosi onu prepoznatljivu Linklaterovu lakoću – fluidnost pripovijedanja, prirodnost glumačkih interakcija i osjećaj da kamera hvata život u pokretu, a ne samo rekonstruira prošlost. Redatelj s velikom sigurnošću oživljava kreativnu atmosferu Pariza kasnih pedesetih, koristeći crno‑bijelu fotografiju, format 4:3 i glumačku postavu sastavljenu od svježih lica koja unose autentičnost i mladenačku energiju. Također, pun je sitnih duhovitih trenutaka koji ne razbijaju ozbiljnost teme, nego je obogaćuju.
Linklater ne pokušava replicirati Godardov radikalizam, ali uspijeva prenijeti njegovu slobodu – osjećaj da se film može stvarati iz trenutka, iz intuicije, iz kaosa koji se pretvara u nešto veće od svojih dijelova. Upravo ta lakoća i toplina čine Novi val iznimno privlačnim: to je film koji ne samo da rekonstruira nastanak Do posljednjeg daha, nego ga oživljava, čini ga ponovno mladim, svježim i uzbudljivim. Čini se kao da gledamo ne rekonstrukciju, nego stvarni povratak u vrijeme kada je film kao umjetnost mijenjao svijet – i kada su mladi autori vjerovali da ga mogu promijeniti još jednom.
Gluma u Novom valu nosi film s nevjerojatnim poletom, kao da gledamo stvarne mlade autore koji tek otkrivaju vlastite mogućnosti. Guillaume Marbeck u ulozi Godarda djeluje prirodno i nenametljivo, hvatajući njegovu nervoznu energiju, intelektualnu tvrdoglavost i onu tihu nesigurnost koja se provlači ispod površine. Aubry Dullin kao Belmondo unosi zaraznu kombinaciju šarma i mladenačke drskosti, stvarajući lik koji ne imitira original, nego ga ponovno zamišlja iznutra. Zoey Deutch kao Jean Seberg donosi preciznu, suzdržanu izvedbu koja lijepo balansira kaotičnu energiju ostatka ansambla.
Ljubavno pismo i posveta
No, ono što najviše osvaja jest međusobna kemija glumaca – osjećaj da se pred nama stvara zajednica, a ne samo rekonstrukcija slavnih imena. Izvedbe su prozračne, spontane i često djeluju kao da su nastale iz trenutka, što savršeno odgovara duhu vremena koje film prikazuje. Mora se priznati da se Linklaterov izbor manje poznatih glumaca pokazao savršenim, jer upravo ta svježina daje filmu autentičnost i živost.
Na popularnoj internetskoj stranici Rotten Tomatoes, koja prikuplja kritičarske osvrte iz cijelog svijeta, Novi val trenutačno ima 91% pozitivnih recenzija, temeljenih na 170 objavljenih kritičarskih tekstova. Ni publika ne zaostaje – njihova ocjena iznosi vrlo visokih 84%. Takvi rezultati jasno pokazuju da je film objeručke prihvaćen i među gledateljima i među kritikom.
Ovaj film redatelja Richarda Linklatera može se bez ikakvog pretjerivanja shvatiti kao ljubavno pismo jednom od njegovih najomiljenijih filmskih umjetnika. Istodobno, to je i posveta cijelom filmskom pokretu koji je, u konačnici, oblikovao i samog Linklatera kao autora. Bez obzira jeste li zaljubljenik u film ili ste tek usputni gledatelj, i bez obzira jeste li gledali klasik Do posljednjeg daha – ovo je film koji jednostavno morate pogledati.
O autoru
