Adaptacija istoimene uspješne videoigre, u režiji Jeremiaha Kippa, ostaje primjer filma koji ne razumije što je izvorni materijal činilo privlačnim. Materijal je nudio mnogo više nego što je završni proizvod uspio isporučiti. U glavnim ulogama su Willa Holland i Paul Sparks, koji su scenarijem glumački ostali sputani.
U našim kinima zaigrao je hororac Noćna smjena u mrtvačnici (The Mortuary Assistant, 2026.). Film je adaptacija videoigre koju je Brian Clarke razvio potpuno sam, kao jedini autor iza DarkStone Digitala. Igra je objavljena 2022. godine i vrlo brzo je pronašla svoju publiku, ponajprije zahvaljujući kombinaciji proceduralnih događaja i višestrukih završetaka.
Iskusni redatelj
Nakon PC verzije uslijedila su izdanja za Switch, PlayStation i Xbox, čime je naslov dodatno proširio doseg. Iako nikada nije dobila nastavak, redovita ažuriranja i Definitive Edition iz 2024. godine održali su je živom među žanrovskim gamerima. Kritički je prošla solidno, s pozitivnim ocjenama na Steamu i stabilnim Metacritic prosjekom. Sve to učinilo ju je jednim od rijetkih indie horora koji su uspjeli probiti nišu i postati prepoznatljiv žanrovski naslov.
Adaptacije se redateljski prihvatio Jeremiah Kipp, autor s dugogodišnjim iskustvom u žanrovskom i nezavisnom filmu. Njegov najistaknutiji rad je horor Čudovište (Slapface, 2021.), koji je osvojio nagradu publike na Cinequest filmskom festivalu. Scenarij filma potpisuju autor igre Brian Clarke i Tracee Beebe, kojemu je ovo debitantski dugometražni scenarij.
U središtu priče je Rebecca (Willa Holland) započinje svoj prvi posao kao pomoćnica u mrtvačnici, uvjerena da je riječ o rutinskom radu s tijelima pokojnika. Posljednju je godinu provela pokušavajući zaliječiti emocionalne rane i pazeći da ponovno ne upadne u pakao droge i alkohola. Pred njom je nova budućnost te se nada da će joj nova karijera donijeti stabilnost.
Njezin nadređeni Raymond (Paul Sparks), tajanstven i hladan, poziva je na hitnu noćnu smjenu. Rebecca očekuje uobičajeno balzamiranje, ali ubrzo počinje osjećati da u prostoriji postoji nešto mračnije od same smrti. Počinju se redati neobjašnjivi događaji koji brišu granicu između profesionalne rutine i nadnaravnog kaosa.
Veliki scenaristički problem
Raymond je kontaktira i otkriva da se u zgradi događa nešto što nadilazi prirodno objašnjenje te traži njezinu pomoć u rješavanju situacije. Rebecca ostaje prepuštena samoj sebi u borbi s vlastitim unutarnjim sjenama, traumama koje joj narušavaju percepciju stvarnosti i otvaraju prostor halucinacijama, dok mrtvačnica postupno postaje labirint vizija, prijetnji i sjećanja koja je progone jednako snažno kao i nadnaravne sile.
Ljubitelji video igre Briana Clarka teško da će biti zadovoljni s ovim što vide. To se isto odnosi i na fanove horor žanra. Najveći problem ovog filma leži u scenariju, koji nikada ne uspijeva povezati emocionalnu priču glavne junakinje s demonološkim elementima koje bi trebao nositi. Njegova radnja raspada se na niz nepovezanih epizoda, a motivi se pojavljuju i nestaju bez jasne funkcije, ostavljajući dojam nedovršenog i nepromišljenog koncepta.
Iako film povremeno uspijeva stvoriti atmosferu tjeskobe, ti trenuci su kratkotrajni i nikada ne prerastu u stvarnu napetost. Umjesto da gradi strah, režija se oslanja na vizije koje se sudaraju s glavnom radnjom i prekidaju svaki pokušaj ritmičkog kontinuiteta. Taj ritam je je jedan od njegovih najočitijih problema, jer se nijedna scena ne zadržava dovoljno dugo da izgradi napetost.
Treba dodati i da ono što bi trebalo biti jezivo pretvara u niz konfuznih slika bez emocionalnog učinka. Jumpscareovi su pritom izvedeni mehanički i predvidljivo, bez ikakvog osjećaja za tajming ili gradnju iščekivanja. Sve to zajedno ostavlja dojam da se umjesto gradnje straha, ritam stvara zbrku i umor, kao da film stalno pokušava nadoknaditi nešto što nije uspio postaviti na početku. A mora se reći da film početno djeluje prilično obećavajuće.
Kamera i efekti za pohvalu
U filmu imamo i demona ali i on potvrđuje sve slabosti filma u vizualnom segmentu – jednostavno, ostavlja dojam entiteta koji je bez stvarne prijetnje. Prije svega, umjesto da djeluje kao centralna sila straha, stvorenje se pojavljuje u kratkim, nepovezanim kadrovima koji više zbunjuju nego što grade napetost. Malo promišljeniji dizajn mogao podići cijeli film, no ovdje sve ostaje na razini nasumičnih prikaza koji više izazivaju podsmijeh nego strah (pogotovo u završnim kadrovima filma).
Kamera je jedan od rijetkih elemenata filma koji zaista funkcionira, jer snimatelj Kevin Duggin (Convergance, 2015.; hvaljeni dokumentarac The Cinema Within, 2024.) uspijeva izvući maksimum iz skučenog prostora mrtvačnice. Dinamični pokreti, promjene kutova i povremeni split‑diopter koji ističu i prvi plan i pozadinu, pojačavaju osjećaj nelagode.
Slobodno možemo reći da u trenucima kada film prati rutinske postupke balzamiranja, kamera održava napetost bolje od samog scenarija, vodeći gledatelja kroz prostor kao aktivnog sudionika. Dolly kadrovi, u kojima se kamera glatko kreće kroz prostor, stvaraju osjećaj da gledatelj neizbježno klizi prema nečemu što ne želi vidjeti. Dodajmo svemu da praktični efekti, posebno u prikazu tijela i manipulacije njima, djeluju uvjerljivo i profesionalno, često bolje nego u mnogo većim i skupljim produkcijama.
Glumački film ostavlja dojam da se cijela ekipa bori s materijalom koji im ne daje dovoljno prostora za razvoj likova. Willa Holland TV serija Arrow (2012. – 2020.) ulaže energiju i prisutnost, ali njezina izvedba ostaje sputana scenarijem koji joj ne dopušta emocionalne lukove ni jasnu unutarnju logiku. Paul Sparks (Bajkeri/The Bikeriders, 2023.) u sličnom je problemu. Njegov lik previše je hladan i distanciran, no ta distanca više izgleda kao posljedica nedorečenog lika nego svjesna glumačka odluka.
Propuštena prilika
Noćna smjena u mrtvačnici tako ostaje primjer adaptacije koja ne razumije što je činilo igru privlačnom. Interaktivna neizvjesnost i osjećaj osobne uključenosti, koji su bili ključni u originalu, u filmu se pretvaraju u mehaničko ponavljanje scena bez stvarne dramaturgije. Prostor mrtvačnice nudi ogroman potencijal za klaustrofobičan, psihološki horor, ali film ga koristi tek površno.
Umjesto da gradi napetost iz tišine i postupnosti, narativ stalno preskače vlastite ideje i ostavlja gledatelja emocionalno nepovezanim. Čak ni vizualni trenuci koji funkcioniraju ne uspijevaju nadoknaditi nedostatak jasne vizije. Sve djeluje kao niz pokušaja koji nikada ne prerastu u cjelinu. Tako ovo ostvarenje redatelja Jeremiaha Kippa ostavlja dojam propuštene prilike – materijal je nudio mnogo više nego što je završni proizvod uspio isporučiti. Na kraju svega, ovo je horor koji nikada ne uspijeva biti strašan, čak ni kada se najviše trudi.
O autoru
