Novi film Nicolasa Windinga Refna, nakon višegodišnje pauze, vizualno je raskošna, ali dramaturški krhka vizija koja će podijeliti publiku jednako snažno kao i većina njegovih prethodnih radova. Njegov vizualni rukopis ovdje je pretvoren u gotovo ritualnu stilizaciju koja dominira nad svim ostalim elementima filma. U glavnoj ulozi je Sophie Thatcher, koja je još jednom potvrdila svoj neosporni glumački talent.
Nicolas Winding Refn afirmirao se kao autor Pusher trilogije – koju sačinjavaju filmovi Diler (Pusher, 1996.), Diler 2: Krv na mojim rukama (Pusher II, 2004., Diler 3 (Pusher III, 2005.) – sirovog i naturalističkog danskog kriminalističkog ciklusa koji mu je donio kultni status. Kasnije je skrenuo prema izrazito stiliziranom neon‑estetizmu filmovima kao što su Bronson (2008.), Vožnja (Drive, 2011.), za koji je nagrađen u Cannesu kao najbolji redatelj i Samo Bog prašta (Only God Forgives, 2012.) gdje je vizualna forma često nadjačala klasičnu dramaturgiju.
“Druga šansa”
Nakon punih deset godina stanke i vizualno radikalnog Neonskog demona (The Neon Demon, 2016.), u kojoj se okrenuo streaming serijalima, Refn se vraća dugometražnom igranom filmu naslovom Njezin privatni pakao (Her Private Hell, 2026.). Njegov scenarij napisali su Refn i Esti Giordani, koju je Refn upoznao dok su zajedno razvijali Maniac Cop, HBO‑ov projekt koji nikada nije zaživio. Za Giordani je ovo debitantski filmski scenarij, a dosad je radila kao scenaristica i dio producentske ekipe na televizijskim serijama, među kojima je i Stick (2025.), u kojoj je glavnu ulogu ponio Owen Wilson.
Kod ovog je filma važno naglasiti da je Refn prije tri godine imao ozbiljne srčane probleme te je tijekom operacije bio klinički mrtav dvadeset i pet minuta. To iskustvo, koje je sam opisao kao “drugu šansu“, odlučio je iskoristiti kako bi se vratio dugometražnoj formi. Svemu treba dodati da je tijekom produkcije neprestano mijenjao scenarij, a završetak je promijenio usred snimanja, a da o tome nije obavijestio nikoga iz ekipe iza ili ispred kamere.
Po riječima Refna, priča filma proizašla je iz kombinacije triju različitih ideja: mlade djevojke koja stiže u grad koji ne postoji, čovjeka voljnog spustiti se u pakao kako bi spasio svoju kćerku te treće priče koja služi kao most između njih, stvarajući trokutastu filmsku strukturu. Radnja filma smještena je u futuristički svijet obavijen gustom, nadrealnom maglom.
Mlada glumica Elle (Sophie Thatcher) živi u Tower Hotelu sa svojom pomajkom Dominique (Havana Rose Liu) i ocem Johnnyjem Thundersom (Dougray Scott), pripremajući se za snimanje svog novog filma, dok u njezin život ulazi influencerica Hunter (Kristine Froseth). Istodobno, američki vojnik Private K (Charles Melton) probija se kroz neon‑obasjane ulice grada u potrazi za nestalom kćeri, uvjeren da ju je oteo misteriozni Leather Man, ubojica koji žene rastrga dijamantnim rukavicama.
Estetika koja preplavljuje
Njegova potraga vodi ga u podzemni svijet kriminala, gdje nailazi na otpor onih koji žele spriječiti da istina izađe na vidjelo. Kako se približava odgovoru, Elle postupno tone u paranoju i emocionalni kaos, potaknuta napetim odnosima u vlastitom domu i pričama o ubojici koje počinju zvučati sve stvarnije. U trenutku kada se njihovi putevi počnu preklapati, postaje jasno da se iza magle krije prijetnja koja nadilazi njihove osobne strahove i sudbine.
Njezin privatni pakao neosporno je vizualno fascinantno ostvarenje, film koji od prvog kadra demonstrira Refnovu opsesiju neon‑svjetlom, gustom maglom i giallo‑estetikom. U tom svijetu boja, sjena i fetišistički preciznih detalja, svaki kadar djeluje kao samostalni prizor, pažljivo komponiran da izazove reakciju prije nego što ispriča priču.
Refnov vizualni rukopis ovdje je doveden do krajnjih granica, pretvoren u gotovo ritualnu stilizaciju koja dominira nad svim ostalim elementima filma. No, upravo u toj raskoši leži i njegova najveća slabost – estetika ne gradi dramaturgiju, nego je preplavljuje, ostavljajući narativ da se raspada pod težinom vlastite ambicije.
Tako se vremenska crta filma raspada se čim se pokušaju spojiti dvije priče koje očito ne pripadaju istom svijetu: Elleina futuristička fantazija i Private K‑ova poslijeratno‑noirovska odiseja (koja kao da se odigrava u poslijeratnom Japanu). Umjesto da se nadopunjuju, kreću se paralelno, kao da ih je režirao netko tko ne vjeruje u jedinstvenu stvarnost, nego u dva odvojena vremena koja se tek slučajno dodiruju. Kada se napokon preklapaju, taj sudar ne donosi jasnoću nego dodatnu konfuziju, ostavljajući dojam da film ne zna u kojem vremenu zapravo postoji.
Naglasak na stvaranju atmosfere
Jasno je da ovo nije film za svakog gledatelja, jer umjesto klasičnog pripovijedanja slijedi logiku snova u kojoj se prizori nadovezuju po osjećaju, a ne po uzročno‑posljedičnom redu. To je putovanje između sna i jave, fikcije i stvarnosti, u kojem je sve podređeno stvaranju atmosfere, a ne razjašnjavanju svijeta u kojem se likovi kreću. Film se pritom neprestano prebacuje između fantazije, horora i emocionalne alegorije, stvarajući dojam da filmski ton i fokus mijenjaju zajedno s unutarnjim stanjem likova.
Tom dojmu podosta pridonose i dijalozi koji često djeluju prigušeno i minimalistički, s očigledno jasnim ciljem da vizualna atmosfera preuzme primat. Ta suzdržanost ponekad funkcionira kao dio snolike logike filma, ali u pojedinim trenucima ostavlja dojam emocionalne udaljenosti koja umanjuje intenzitet odnosa među likovima.
Za Sophie Thatcher (Pratnja/Companion, 2025., Heretik/Heretic, 2024.) može se reći da je najdosljedniji element filma. Iako je scenaristički ograničena jer njezin lik ne traži širok glumački raspon, unosi dovoljno nijansi da njezini prizori ostanu upečatljivi u ovom dramaturški pomalo tankom filmu. Tako je i ovom ulogom još jednom potvrdila svoj neosporni glumački talent.
Ostatak glumačke postave funkcionira u skladu s Refnovim stilom, koji naglašava atmosferu više nego psihološku razradu likova. Izvedbe su uglavnom suzdržane i ponekad neujednačene te likovi često djeluju emocionalno distancirano, što može biti posljedica redateljeve vizije, a ne nužno glumački nedostatak. Gledajući u cjelini, sve to se i uklapa u snoliki ton filma u kojem su glumci scenaristički ograničeni.
Refnova vizija koja i dalje izaziva podjele
Za Njezin privatni pakao možemo reći da je film koji se više osjeća nego razumije, djelo koje traži gledatelja spremnog prepustiti se atmosferi bez čvrstog narativnog oslonca. Redatelj Nicolas Winding Refn u njemu gradi svijet koji je vizualno neodoljiv, ali istodobno odbija pružiti emocionalnu ili dramaturšku stabilnost. U tom sudaru forme i sadržaja najviše strada jasnoća, pa se film često djeluje kao niz intenzivnih prizora koji ne pronalaze zajednički ritam.
Iako pojedini motivi djeluju intrigantno, njihova povezanost ostaje nedorečena, kao da se film namjerno opire svakom pokušaju tumačenja. Refnova opsesija stilom ovdje je dovedena do razine u kojoj vizualni identitet postaje važniji od priče koju bi trebao nositi. Zbog toga se ovo njegovo ostvarenje kreće između fascinacije i frustracije, nudeći impresivne slike, ali rijetko i emocionalnu rezonancu.
Njegova snolika struktura može privući one koji vole eksperimentalni pristup, no istodobno će odbiti gledatelje koji očekuju jasniji razvoj likova i odnosa. Refn se vratio dugometražnom filmu s ambicijom i osobnim motivom, no rezultat je djelo koje više govori o njegovoj estetici nego o priči koju želi ispričati. No, sasvim je jasno da će i ova njegova vizualno raskošna, ali dramaturški krhka filmska vizija podijeliti publiku jednako snažno kao i većina njegovih prethodnih radova.
O autoru
