Pred nama je 22. izdanje ZagrebDoxa, festivala koji već dva desetljeća oblikuje regionalnu dokumentarističku scenu. Tim povodom razgovarali smo s Nenadom Puhovskim, osnivačem i umjetničkim direktorom festivala te pokretačem Factuma.
22. izdanje međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, koji već dva desetljeća oblikuje regionalnu dokumentarističku scenu, očekuje nas u kinima Kaptol Boutiquea od 19. do 26. travnja. Tim povodom razgovarali smo s Nenadom Puhovskim, osnivačem i umjetničkim direktorom festivala te pokretačem Factuma, najznačajnije hrvatske nezavisne dokumentarne produkcije koja je u tri desetljeća realizirala više od stotinu filmova i snažno obilježila domaći dokumentarni film.
ZagrebDox je vrlo brzo postao glavni regionalni festival dokumentarnog filma. Od 2022. godine dio je uskog svjetskog festivalskog kruga čiji pobjednik izravno konkurira za godišnju nagradu Europske filmske akademije a od ove godine postaje dio tzv. Cannes Docs obitelji, prestižne mreže dokumentarnih filmskih festivala iz cijeloga svijeta okupljenih u sklopu Marché du Film u Cannesu. No, ono što je najbitnije je to da ga je publika zavoljela. Što je, po vašem mišljenju, najviše pridonijelo tome da ZagrebDox pronađe tako široku publiku?
Nenad Puhovski: Prvih pet, šest godina ja sam sâm izabirao filmove što je značilo gledati i po nekoliko stotina dokumentaraca. U to vrijeme u regiji je bilo daleko manje dokumentarnih festivala, a i publika nije imala previše prilika vidjeti autorski dokumentarac. Tako da sam vrlo brzo shvatio da je potrebno da postoje različiti dijelovi festivala koji targetiraju razne publike, od konkurencija do Happy Docsa, kontroverznih ili ekoloških dokumentaraca, dakle, programi za za različite interese. Htio sam pokazati da je dokumentarac vrlo širok pojam, na neki način širi od igranog filma, jer se teško može reći ovo je ekološki igrani film. Tako da mi se čini da je ta raznovrsnost, uz kvalitetu filmova, naravno, prije svega pridonijela privlačenju publike..
Program festivala iz godine u godinu jasno govori da vi ne podilazite publici, već nudite jedan širi pogled na dokumentarni film.
Nenad Puhovski: Nikada nisam imao problem da pokažem neki crowd pleaser, da pokažem nešto što mislim da će publiku zainteresirati pa i razonoditi. Po prirodi nisam – osim u profesionalnosti – elitista, ni u produkciji, ni u organizaciji festivala, tako da mislim da je dio uspjeha festivala i u tome.
Osim toga, na našoj festivalskoj sceni postoji puno festivala, mnogi su specijalizirani za, recimo, ljudskopravaške ili eksperimentalne teme. Mi želimo pokazati ponešto od svega kako bismo zadržali publiku i pokazali što se događa u svjetskom dokumentarnom filmu. A u njemu se ne dešavaju samo ljudska prava ili samo ekologija. Osim toga, želimo da, kad se gledatelj već odluči doći, pogleda nekoliko filmova, popije kavu, popriča o filmu… I to je, uvjetno rečeno, nekakav vrlo jednostavan recept, za ZagrebDox.
Koliko ste ove godine imali prijavljenih filmova za festival?
Nenad Puhovski: Bilo je prijavljeno oko dvije tisuće filmova. Šestero nas je gledalo filmove, no to je svejedno puno – svatko je gledao tristotinjak filmova. Nakon toga sam ja pogledao one sa najvišim ocjenama pa smo razgovarali. Tako da je to jedan fair proces koji, naravno nije savršen.
Tu ima sigurno jako puno dobrih filmova, više nego ih možemo prikazati, no mi, ni u jednom trenutku ne spavamo na lovorikama, nego smo svjesni i tehnoloških i ekonomskih i umjetničkih granica unutar kojih radimo. I znamo da neće biti lakše. Bit će teže. Filmova i festivala je sve više, svaki dan se “digne” na razne “platforme” nekoliko milijuna filmova. Festivala, po mom mišljenju ima previše a novaca premalo. No, to je tako. I biti će još gore.
ZagrebDox je kroz sve ove godine pratio, osim “filma kao filma” i tehnološka dostignuća. Taj tehnološki razvoj danas je vrlo progresivan. Kako gledate na to?
Nenad Puhovski: Da, ZagrebDox između ostaloga prati i najnovija tehnološka dostignuća. Mi smo već 2005. godine prikazali film snimljen mobitelom, dakle, prije dvadeset godina. Imali smo filmove snimljene u 3D, kao i one u virtualnoj stvarnosti. Nismo tehno freakovi, pratimo taj razvoj koliko mislimo da je važno za našu publiku, no sigurno je da se kinematografija mijenja zajedno sa našim viđenjem stvarnosti. Primjerice, Ray Ban je izbacio naočale s virtualnom stvarnošću. Nisam siguran da ću to doživjeti, ali to je nešto što ide dosta prema jednom svijetu u kome će kino platno kao platno polako nestajati. I mi se spremamo i za to.
Filmska industrija se podosta promijenila zadnjih godina, velikim djelom i zbog tog tehnološkog razvoja. Bez obzira na ovaj veliki broj prijavljenih filmova za festival, čini se da vam nije više baš tako jednostavno doći do filmova koji su prikladni na njega.
Nenad Puhovski: Sudbina ZagrebDoxa jako vezana uz sudbinu filma uopće, koja je, rekao bih, dosta zanimljiva. Ono što nas najviše zanima je kvalitetan film. A količina, to je riječ koju ja mrzim, “sadržaja” na raznoraznim platformama je ogromna. Nama je sve teže pronaći filmove koje nitko drugi nije uzeo, koje nije uzeo Netflix, HBO, Disney, Prime Time ili netko drugi. I zato mislimo da ćemo se u budućnosti još više orijentirati na mali autorski film. Na film koji nije vezan uz skandale ili komercijalne teme, poput, recimo, Đokovića, o kojem sada rade seriju za ne znam koliko milijuna.
Međutim, s druge strane, ne želimo u potpunosti potpasti pod egidu “svaka baka zaslužuje svoj film”, što je isto dosta moderno – skupite stare VHS-ove, DVD-e, osmice koje imate po kući i napravite film o svom djetinjstvu i obitelji. To je taj intimni film koji ne zanima velike prikazivače, ali koji mi želimo imati – no ne kao jedini interes. Treće su sigurno stvari o kojima postoji rasprava u društvu, od naših unutarnjih do međunarodnih, od Trumpa i Ukrajine do Bliskog Istoka, porasta fašizma itd.. Dakle, to su ti tematski otoci gdje mi kanimo sletjeti.
Na sve se možemo nadovezati i činjenicom da su streaming servisi postali glavni igrači u današnjoj filmskoj industriji, televizije su im prepustile prijestolje.
Nenad Puhovski: Svjesni smo da se stvari mijenjaju i da više, kad su dokumentarci u pitanju, televizije nisu glavni igrači. Da su streaming platforme sad to preuzele, da BBC naručuje stvari izvana, da gubi bitku kao najpoznatija javna televizija u Europi, da Arte jedva opstaje, slično je i s njemačkim ZDF-om ili France 1 itd. Tu je i cenzura koju uvodi Donald Trump kroz ukidanje licenci i financiranja. Nemojmo se zavaravati – situacija je jednostavno loša.
Iza ZagrebDoxa stoji Factum, najznačajnija hrvatska nezavisna dokumentarna produkcija. U tridesetak godina postojanja Factum je realizirao stotinjak dokumentaraca koji su prikazani na nizu svjetskih festivala i koji su osvojili brojne međunarodne nagrade. Možete li mi reći kako je došlo do osnivanja Factuma?
Nenad Puhovski: Dakle, to je bilo vrijeme devedeset četvrta, devedeset peta pa nadalje. Tada je ustvari postojao jedan dominantni narativ koji je bio državotvoran i izvan kojeg praktično ništa nije postojalo. Mene je pozvao Vjeran Zuppa da se pridružim Komisiji za kulturu Soroseve fondacije. Krenuli smo s dva projekta unutar te Komisije za kulturu.
S jedne strane je bila produkcija, koju sam uspio dogovoriti s Diane Weyerman koja je u tom trenutku bila šefica Sorosevog dokumentarnog fonda a koja je potpomagala zagrebačku produkciju. Paralelno smo Rajko Grlić, Vjeran Zuppa i ja pokrenuli u Grožnjanu Imaginarnu akademiju s nizom filmskih radionica, a Karpo Godina i ja smo s manjim brojem sudionika iz Hrvatske i regije radili na dokumentarcima.
Tako smo uspjeli napraviti da se u tih desetak, petnaest dana snimi niz kratkih filmova, s autorima iz cijele istočne Europe – Gruzije, Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i tako dalje. Produkciju nakon tih petnaestak dana preuzimao je Factum, jer se film u tom roku ne može završiti, nego samo snimiti.
Kako ste izabrali teme za te prve dokumentarce?
Nenad Puhovski: Karpo, koji je znao Istru k’o svoj džep, i ja, s tom energijom da stvari istjeram, vozili smo se njegovim starim Volvom po Istri i tražili zanimljive teme prije dolaska studenata. Tim mladim ljudima ponudili smo te teme, uz mogućnost da rade i nešto drugo. Tako je nastao niz izuzetno zanimljivih, kratkih i jednostavnih filmova. To je bila ta druga “fronta”, osim zagrebačke, u kojoj smo snimali dokumentarce i kroz koju je Factum započeo sa svojom produkcijom.
Nakon toga se Factum najprije osamostalio a onda je, nakon 2000. kad je došlo do promjene vlasti, bilo jednostavnije doći i do nekih redovnih državnih novaca, u to vrijeme republičkog ministarstva, Grada i sl.
Filmovi iz produkcije Factuma su, osim tematski, zanimljivi i po budžetu koji zvuči pomalo nevjerojatno.
Nenad Puhovski: Da, prosječni budžet naših filmova bio je daleko ispod sto tisuća eura. U svijetu su budžeti milijunski, a mi smo uspjeli raditi vrlo jeftino. S druge strane, autori su imali vremena i slobode koliko god je trebalo – filmovi su se radili četiri, pet, pa i desetak godina. I bez ikakve cenzure.
Factumovi filmovi, da se blago izrazim, često izazivaju prilično burne reakcije. Tako je bilo i s filmom Mirotvorac, koji je osvojio niz domaćih i međunarodnih priznanja, između ostalog, prošle godine nagrađen je i Zlatnom arenom u Puli za najbolji film.
Nenad Puhovski: Mi smo uspjeli napraviti, kako ja to volim reći, film o onim temama o kojima drugi neće. Da napravim jedan mali luk. Kad su me pitali zašto radite Mirotvorca, ja sam rekao kao i uvijek, zato što nitko drugi trideset godina nije napravio film o Josipu Reihlu Kiri. Dakle, da je netko 2000. godine napravio film o njemu, mi ga vjerojatno ne bi radili. Tako je bilo i s Lora – svjedočanstva, tako je bilo s Paviljonom 22, tako je bilo i s Olujom nad Krajinom. Dakle, sa svim tim nekim temama.
Zbog toga ste često opisivani kao antidržavni ili remetilački faktor. No kada se malo dublje pogleda u filmografiju Factuma to baš i nije tako.
Nenad Puhovski: Mi smo doista radili filmove o temama koje su autora interesirale. Recimo, film Biljane Čakić, koji je dobio Nazorovu nagradu, rađen je u Factumu. Film Ratni reporter rađen u Factumu, isto je dobio Nazora. Jedini film koji je ikad napravljen o studentskom štrajku ’71. je rađen u Factumu. Najbolji, usuđujem se reći, film o Golom otoku je rađen u Factumu.
Mirotvorac je na neki način, da se tako izrazim, vratio Factum na “početne staze” ali i potvrdio vrijednost i značaj njegove čitave produkcije.
Nenad Puhovski: Mirotvorac je zapravo najbolji primjer spoja dvije važne stvari. S jedne strane teme koju nitko trideset godina nije, napravio i s druge strane jedne vrlo disciplinirane autohtone originalne estetike. Dakle, taj spoj koji se javljao u najboljim Factumovim filmovima doveo je do uspjeha s jedne strane i do kontroverznosti tog filma s druge strane.
Factum je i pionir na polju autobiografskog filma. Tu ste krenuli s drugačijim autorskim pristupom od do tada uobičajenog, da tako kažemo. Možemo reći da je sve počelo vašim filmom Graham i ja – istinita priča.
Nenad Puhovski: Koliko znam, nijedan klasik hrvatskog dokumentarnog filma, osim Ante Babaje u filmu Dobro jutro, nije snimao film o sebi i svojoj obitelji, pa čak ni o svom kvartu ili iz neke vrlo osobne pozicije. Svi klasici dokumentarnog filma – Petar Krelja, Krsto Papić, Zoran Tadić i drugi – pripadali su jednoj školi koja je vrlo kvalitetno radila u jednom stilu koji ja zovem “dokumentarac se događa nekom drugom”.
E sad, mi smo od Grahama nadalje počeli forsirati nešto što je bio potpuno drugačiji pristup filmu – film koji je bio osoban. I opet, da napravim luk, od Grahama, kojeg je jedan istaknuti hrvatski kritičar nazvao svojevrsnim ratnim profiterstvom jer što ja imam sebe stavljati u film, pa sve do Naše djece Silvestra Kolbasa, kojeg su isto u jednom trenutku, bez obzira što je nagrađen Zlatnom arenom u Puli, kritizirali jer, kao, što sad on tu nešto snima svoju ženu i djecu itd.
Dešava se nešto što je pitanje jednog kulturnog iskustva, a to je razlikovanje osobnog i privatnog. Privatno je nešto što je intimno, što nije potrebno da drugi ljudi znaju. Osobno je nešto što je iskustvo koje se može i treba podijeliti s drugima jer ga oni mogu prepoznati kao svoje. To je ta razlika koju mi zapravo jako dugo nismo razumjeli.
Kao što ste već rekli, takav pristup također je podigao dosta prašine, upravo zbog te razlike “osobnog” i “privatnog” ali i ostavio veliki trag.
Nenad Puhovski: Kad god je neki od tih filmova koji je malo uzburkao stvari, kao što je, recimo, Kolbasov, onda je došlo do toga miješanja privatnog i osobnog. Ja bih rekao u jedno relevantno kulturološko pitanje. Odnosno, pitanje nekog općeg nasljeđa pa i nekog filozofskog iskustva. I tu mi se čini da je ogromnu stvar, i o tome se premalo govori, napravio Ante Babaja s tim svojim zadnjim filmom Dobro jutro, gdje je vrlo nemilosrdno, kroz svoju sudbinu i svoje filmove pokazao što je starost, što je decay, kako bi rekli na engleskom. To je neka vrsta odumiranja, laganog umiranja, odlaska, ne samo svog fizičkog, nego i svojih filmova.
Vaše veliko iskustvo u filmu zasigurno može pomoći autorima. Koliko im možete biti vodilja kada kreće razvoj nekog projekta?
Nenad Puhovski: Ja imam tu sreću da sam prošao tri osnovne filmske škole: amaterizam, filmsku kritiku i akademiju. Nisam bio, rekao bih na sreću, dio tih današnjih generacija koje često razmišljaju o filmu kao o jednoj vrsti statusne pozicije. Sjećam se da sam dugo, pa su mi kolege savjetovali da to više ne radim, na prijemnim ispitima postavljao jedno vrlo jednostavno pitanje budućim studentima režije: “Želite li vi režirati ili biti režiser?” I onda je najveći dio njih bio zbunjen jer im nije bila jasna razlika između posvećenosti, zanimanja i interesa te, s druge strane, bivanja na crvenom tepihu, slave i tako dalje.
Što vam je na neki način najbitnije da se upustite u produkciju nekog projekta?
Nenad Puhovski: Dvije su stvari važne. Jedna je emocija. Bez emocije nema filma. Emocija može biti pozitivna, negativna. Najgore je kad ljudi izađu iz kina ravnodušni. Međutim, s druge strane, kad je dokumentarac u pitanju, ako prisluškujete ljude koji izlaze iz kina, za razliku od igranog filma gdje će gledatelji razgovarati o, ne znam, glumcima, priči, režiji, muzici, specijalnim efektima i tako dalje, o dokumentarcu se prije svega razgovara o temi. Vi izađete van i čujete ljude koji razgovaraju o ekologiji, ženskim pravima, ne znam, situaciji u Ukrajini i tako dalje.
Dakle, emocija i tema u dokumentarnom filmu vrlo su važni. Tako da mi pokušavamo u najboljim primjerima, kao što je recimo Mirotvorac, povezati te dvije stvari. Dakle, zanimljivu temu i neku emociju koju film posjeduje. To ponekad uspije, ponekad ne, kao i u svakom poslu. Međutim, s obzirom na to da smo u zadnje dvije godine dobili pet Zlatnih arena u Puli vjerojatno znamo što radimo.
Što se tiče ideja za projekte, odnosno filmove, zanima me da li vam autori dolaze s njima ili ih vi inicirate?
Nenad Puhovski: Oboje, rekao bih. Recimo, kad je Kolbas krenuo s Našom djecom, došlo je do toga da sam u jednom trenutku rekao: “Čuj, ti imaš troje djece, a svako dijete je došlo u obitelj na drugi način. Jedno dijete si imao s prvom ženom, drugo je došlo na svijet umjetnom oplodnjom, a treće je posvojeno. Dakle, troje djece u jednoj obitelji. Ajmo vidjeti šta je to za sve.” U slučajevima poput ovog, moja uloga je dosta, kako bi se to danas reklo – proaktivna. Ima naravno i situacija kada autori dolaze s promišljenim i domišljenim projektima.
Koliko je teško biti dobar producent?
Nenad Puhovski: Factum je čitavo vrijeme jedan laboratorij u kojem se kuhaju stvari, s tim da koji put to eksplodira u lice, a koji put je i nešto zanimljivo pa se i kvalitetno skuha. Naravno, nikad ne znaš što će ispasti, jer kao što je rekao jedan poznati holivudski producent – da znam unaprijed da će nešto biti blockbuster, snimao bih samo takve filmove” …
Naravno, ima stvari koje pomažu a iskustvo je jedno od važnijih. Često znam govoriti da možete biti režiser s dvadeset i pet godina, naravno, ako ste talentirani i imate sjajnu ekipu. Ali producent prije tridesete, četrdesete… Dobar producent je teško biti, jer morate znati puno toga, imati iskustva, znati raditi s ljudima i što je dosta važno, što je teško mladim ljudima – suspregnuti ego. Mladi čovjek ima želju da se afirmira, da stane na taj crveni tepih. Međutim, kome god vi odradili film, on je uvijek autorov. I to je nešto što mladim ljudima često teško pada. No, uči se, prije svega, u iskustvu. Nema druge.
S produkcijske, odnosno, postprodukcijske važna je stavka da svi Factumovi filmovi imaju testne projekcije. Možete li nam nešto o tome reći?
Nenad Puhovski: Mi dosta dugo radimo na tome da za filmove imamo testne projekcije. Kad ekipa misli da je film završen, prije nego što ide u konačnu obradu, mi ga prikažemo jednoj grupi ljudi koja, većinom nisu filmaši, koji su učitelji, liječnici, književnici itd. I nakon filma im damo upitnik s vrlo konkretnim pitanjima: Da li vam se film sviđa? Što je dobro, što nije dobro? Koje lice vam je zanimljivo, kojeg lica ima previše, kojeg premalo? I slično. Vrlo, vrlo konkretna pitanja. I onda se kad je upitnik ispunjen, onda se razgovara. To se pokazalo jako, jako, jako dobrim. Jer mi smo često previše “unutra” dok ljudi “izvana” mogu vidjeti neke stvari koje mi ne vidimo.
Što se tiče kino distribucije filmova, pomalo nestvarno zvuči da je Mirotvorac prvi vaš film koji ima profesionalnog distributera. Zanima me kako gledate i na streaming, i vi se krenuli s njim?
Nenad Puhovski: Da, mi prvi put s Mirotvorcem imamo profesionalne distributere. Do sada smo više manje to radili sami. Pokušat ćemo polako i s nekim drugim naslovima jer imamo biblioteku od stotinjak naslova. Krenuli smo i sa streamingom i to s dosta velikim uspjehom. Recimo, što se tiče Mirotvorca u Hrvatskoj je skoro polovica od ukupnog broja gledatelja ona koja otpada na streaming.
Vrijedan projekt koji Factum njeguje je i ‘Dox u školi’. Možete li reći nešto više o njemu?
Nenad Puhovski: Mi dosta toga radimo kako bismo došli do gledatelja na razne načine. “Dox su u školi” je jedan projekt u suradnji s Ministarstvom kulture, gdje mi iz Factuma prikazujemo filmove i razgovaramo s klincima. Tako smo nedavno bili u Vrgorcu, u Roškom Potokaru, na Korčuli…
Razgovaramo s klincima generalno o filmu, o konkretnom filmu, o stvarima koje ih zanimaju oko filma. Nama je vrlo stalo do te nove generacije koja je bitno drugačija, čiji su interesi bitno drugačiji. Mi se ne pokušavamo njoj prilagoditi, nego uspostaviti dijalog. I tu odgajamo neku publiku, razgovaramo, slušamo. Uveli smo i teen žiri na festival, unutar kojega tinejdžeri ocjenjuju filmove.
Factum je godinama rastao uz vas. Kako vidite trenutak kada će ga preuzeti nova generacija?
Nenad Puhovski: Ja sigurno ne želim da me se iznese iz Factuma [smijeh]. Iskreno rečeno, vrlo je teško, mnogo teže nego na festivalu, pronaći nasljednika ili nasljednicu. Zato što mi imamo taj jedan čudni sindrom da imamo, čini mi se, više produkcija u Hrvatskoj nego u cijeloj Skandinaviji. Praktično svaki student produkcije koji završio akademiju ima neku svoju privatnu malu produkciju, a kako posla nema puno, radi godišnje dvije reklame. Ja intenzivno tražim nasljednika ili nasljednicu, imam neke ideje oko toga. Nadam se da će se to u neko skorije vrijeme realizirati, pa da jedno vrijeme provedemo skupa i napravimo neki soft prijelaz, no to nije lako.
Moram pitati – ako se ostvari najcrnji scenarij i to se ne riješi, znači li to i gašenje ZagrebDoxa?
Nenad Puhovski: Ne, jer on funkcionira na drugi način, s puno više zadanih i iskušanih elemenata i u nekom drugom ritmu. Pogotovo sad kad smo podijelili taj umjetnički i izvršni dio. Tu su Hrvoje Pukšec, izvršni direktor festivala, producenti Luka Rinčić i Jana Šivak, kao i niz sjajnih selektora, ljudi koji znaju puno o filmu, koji imaju neke svoje ukuse. To je sada u principu uhodana ekipa, i tu ima nekih ljudi koji mogu dosta toga preuzeti. Jer, festival je, u suštini, ipak zajednički posao. Kod Factuma je drugačije jer je tu potrebna jedna osoba koja, zapravo, cijeloj priči daje neki osobni ton.
O autoru
