Najnoviji film redateljice Alaude Ruiz de Azúe više je promišljanje nego klasična drama, film koji kroz jednu obiteljsku situaciju otvara pitanja o vjeri, slobodi i granicama međusobnog razumijevanja. Riječ je o zrelom i nenametljivom ostvarenju koje potvrđuje redateljičin osjećaj za intimne priče s univerzalnim odjekom. Debitantica Blanca Soroa nosi film iznimno uvjerljivo.
U naša kina stigao je film Nedjelje (Los domingos, 2025.; engleski naslov: Sundays) koji je dobitnik pet španjolskih nacionalnih nagrada Goya, uključujući nagrade za najbolji film, režiju, originalni scenarij te glumačke izvedbe, a osvojio je i glavnu nagradu na festivalu u San Sebastiánu. Film je, između ostalog, prikazan na prestižnim međunarodnim festivalima u Rotterdamu, Göteborgu i Palm Springsu. Također, film je bio prikazan i na ovogodišnjem Festivalu Meditranskog Filma Split, gdje je nagrađen glavnom nagradom.
Teme koje postaju univerzalne
Scenarij i režiju filma potpisuje Alauda Ruiz de Azúa, jedna od najzanimljivijih suvremenih španjolskih autorica, koja se profilirala kroz intimne drame vođene finim osjećajem za emociju, obiteljske odnose i identitet. Njezini filmovi često otvaraju pitanja slobode, osobnog izbora i emocionalnih granica unutar obitelji. Svojim prethodnim filmom Cinco lobitos (2022.) zaradila je široko priznanje kritike te potvrdila sposobnost da iz svakodnevnih situacija izvuče duboke emocionalne tenzije.
Filmom Nedjelje potvrđuje status autorice koja uspijeva spojiti intimnu priču s temama koje nadilaze lokalni kontekst i postaju univerzalne. Premda polazi od vrlo konkretne obiteljske priče, film otvara pitanja koja nadilaze njezin uži okvir. Kroz intimne odnose progovara o vjeri, pripadanju, odgovornosti i slobodi izbora, ostavljajući gledatelju prostor za vlastito promišljanje.
Film prati Ainaru (Blanca Soroa), sedamnaestogodišnjakinju iz Bilbaa, koja pohađa katoličku školu i objavljuje da želi stupiti u klauzurni samostan, uvjerena da osjeća snažan duhovni poziv. Njezin svakodnevni život inače izgleda sasvim obično: živi s ocem koji vodi mali restoran, brine o dvjema mlađim sestrama i često provodi vrijeme s bakom (Mabel Rivera), tetom Maite (Patricia López Arnáiz) i ujakom Pablom (Juan Minujín). Majku je izgubila još kao dijete, a obiteljska svakodnevica počiva na prešutnim pravilima i izbjegavanju dubljih razgovora.
Ainarina odluka iznenadi oca Iñakija (Miguel Garcés), koji je zaokupljen poslovnim problemima i pokušajem da ponovno izgradi vlastiti život, pa njezinu odluku isprva ne doživljava s istom zabrinutošću kao ostatak obitelji. Mnogo snažnije reagira teta Maite, uvjerena ateistkinja, koja se osjeća dužnom intervenirati i pokušati je odgovoriti od odluke. Baka i ujak Pablo također izražavaju zabrinutost, svaki na svoj način, dok se obiteljske napetosti postupno otkrivaju kroz njihove reakcije i međusobne odnose.
Film koji ostaje u prostoru “između”
Ainara ostaje tiha, smirena i odlučna, nastojeći razumjeti vlastiti unutarnji impuls unatoč pritisku okoline. Kako se njezina odluka širi obiteljskim krugom, pokreću se potisnute tenzije, nerazriješene tuge i osobne nesigurnosti koje su godinama bile skrivene ispod površine. U središtu priče ostaje Ainarina želja da provjeri svoj poziv, dok se obitelj suočava s promjenom koja mijenja njihove ustaljene odnose i očekivanja.
Nedjelje su film sporog, promišljenog ritma koji se oslanja na postupno otkrivanje pukotina u obiteljskim odnosima, a ne na velike dramaturške zaokrete. “Nedjelje” iz naslova postupno prestaju biti tradicionalni simbol obiteljskog zajedništva i pretvaraju se u napet, melankoličan prostor tišine i neizgovorenih očekivanja. Kroz motive obiteljskih ručkova koji se postupno rastaču, redateljica snažno suprotstavlja tradiciju obiteljskog okupljanja s Ainarinim izborom posvećivanja duhovnom životu.
Tu moramo odmah reći da glavna glumica Blanca Soroa, kojoj je ovo prva filmska uloga, nosi film iznimno uvjerljivo. Njezina izvedba je prirodna, jednostavna i vrlo dobro odgovara liku koji se ne nameće, nego se povlači u vlastitu unutarnju dilemu. Upravo kroz tu njezinu suzdržanost u prikazu lika dodatno dolazi do izražaja redateljičin pristup, koji ne traži jednostavne odgovore niti gledatelja usmjerava prema određenom zaključku. Ostatak glumačke postave pritom funkcionira kao kontrapunkt njezinoj smirenosti, osobito u scenama s ocem i tetom, gdje se postupno otkrivaju pukotine unutar obitelji.
Azúa pritom ne zauzima stranu – ni onu vjere ni onu protiv nje – nego promatra kako se različiti članovi obitelji nose s Ainarinom odlukom, svaki iz vlastitog iskustva, straha ili uvjerenja. Film ostaje u prostoru “između” – između sumnje i uvjerenja, između želje za pripadanjem i potrebe za povlačenjem, između obiteljskog očekivanja i osobnog impulsa koji se ne može jednostavno objasniti. Zbog toga Nedjelje djeluju kao studija o tome kako jedna odluka može razotkriti cijeli sustav odnosa koji je godinama funkcionirao na prešutnim pravilima.
Poziv na vlastito promišljanje
Alauda Ruiz de Azúa priču svog filma gradi bez potrebe za jasnim odgovorima, dopuštajući da se različita uvjerenja i strahovi međusobno sudare bez konačne presude. Upravo u toj odmjerenosti leži najveća vrijednost filma, jer ne pokušava gledatelju objasniti što bi trebao misliti, nego ga poziva da sam razmotri složenost Ainarina izbora.
Spor ritam i naglašena suzdržanost možda neće odgovarati gledateljima koji očekuju izraženiju dramaturšku dinamiku, ali upravo takav pristup odgovara filmu koji govori o unutarnjim procesima, a ne o velikim vanjskim sukobima. Nedjelje su zbog toga više promišljanje nego klasična drama, film koji kroz jednu obiteljsku situaciju otvara pitanja o vjeri, slobodi i granicama međusobnog razumijevanja. Riječ je o zrelom i nenametljivom ostvarenju koje potvrđuje redateljičin osjećaj za intimne priče s univerzalnim odjekom.
O autoru
