Novi film redatelja Adama Wingarda svojevrsni je hommage krvavim B-filmovima tog razdoblja, odnosno filmovima koji su spajali akciju, horor, znanstvenu fantastiku i pretjerano nasilje. Iako njegova priča nije uvijek dovoljno razvijena, uspijeva zadržati dovoljno energije i napetosti da funkcionira kao akcijski horor. U glavnoj ulozi je Adria Arjona.
Adam Wingard jedan je od redatelja koji su se afirmirali unutar suvremenog američkog horora, a među njegovim prvim zapaženijim filmovima bili su Užasan način za umiranje (A Horrible Way to Die, 2010.) i Gosti za odstrel (You’re Next, 2011.) Sudjelovao je i u nekoliko omnibus horor-projekata, gdje je režirao pojedine segmente. Posebnu je pažnju privukao kada je dobio priliku režirati Vještica iz Blaira (Blair Witch, 2016.) nastavak kultnog horora Projekt vještica iz Blaira (The Blair Witch Project, 1999.)
Autorski dvojac prepoznatljivog pristupa
Iako se uglavnom profilirao kroz žanrovske filmove, Wingard se potom okušao i u adaptaciji japanske mange Death Note (2017.). Još veći zaokret predstavljala su dva filma iz MonsterVersea, Godzila vs. Kong (Godzilla vs. Kong, 2021.) i Godzilla x Kong: Novo carstvo (Godzilla x Kong: The New Empire, 2024.) kojima je pokazao da se može nositi i s velikim studijskim produkcijama. Unatoč tome, u njegovoj filmografiji i dalje je vidljiva povezanost s hororom, akcijom i žanrovskim filmovima koji se oslanjaju na prepoznatljive obrasce prošlih desetljeća. Upravo taj raspon čini ga zanimljivim predstavnikom redatelja koji su iz suvremenog žanrovskog filma prešli u velike studijske projekte.
Napad, najnoviji film Adama Wingarda, stigao je u naša kina. On i potpisuje scenarij sa Simonom Barrettom. Njihova suradnja traje još od Užasan način za umiranje te se nastavila kroz niz zajedničkih projekata. Može se reći da su tijekom godina razvili prepoznatljiv pristup pričama koje spajaju horor, akciju i druge žanrovske elemente. U tom pogledu, ni ovaj njihov novi zajednički film nije izuzetak.
Glavna protagonistkinja filma je Celeste (Adria Arjona) koja radi kao upraviteljica autokampa Windy Oasis u Novom Meksiku i pokušava se nositi s traumama iz vremena provedenog u vojsci. Planira provesti vikend sama, no njezin bivši partner neočekivano dolazi i ostavlja joj njihovu kćer Daisy (Blake Kennedy) na čuvanje. Među stanovnicima kampa je i Josiah (Reginald VelJohnson), ratni veteran i jedan od rijetkih koji razumiju kroz što je Celeste prošla.
U međuvremenu, u obližnjoj vojnoj bazi dr. Kammler (Dan Stevens), nacistički znanstvenik provodi tajni program stvaranja supervojnika koristeći ljude kao pokusne subjekte. Među njima su Koljač (Alex Pereira), Žohar (Dave Campbell) i Plačljivac (Tyler Hall), trojica modificiranih vojnika koji se tijekom testiranja otmu kontroli i bježe iz baze.
Hommage akcijskim i horor filmovima 80-ih i 90-ih
Njihov bijeg, tijekom kojeg ne štede nikoga, završava upravo u Windy Oasisu, gdje počinju sijati smrt među stanovnicima kampa. Taj razvoj događaja prisiljava Celeste da posegne za svojim vojnim iskustvom i suprotstavi se nemilosrdnim napadačima, koji su naizgled neuništivi.
Napad je izrazito svjestan povratak akcijskom i horor filmovima 80-ih i 90-ih, što se vidi i u njegovoj estetici i načinu na koji koristi poznate žanrovske obrasce. Svojevrsni je i hommage krvavim B-filmovima tog razdoblja, odnosno filmovima koji su spajali akciju, horor, znanstvenu fantastiku i pretjerano nasilje. Wingard ovdje ne pokušava sakriti svoje uzore, već ih otvoreno koristi kao dio identiteta filma.
Tako je odmah u startu, u samoj njegovoj priči, lako prepoznatljiv kultni Univerzalni vojnik (Universal Soldier, 1992.) redatelja Ronalda Emericha, u kojem su glavne uloge ponijeli Jean-Claude Van Damme i Dolph Lundgren. Zbog toga ovo ostvarenje djeluje poput filma koji je mogao nastati nekoliko desetljeća ranije, samo s modernijom produkcijom. Njegova privlačnost upravo je u toj nostalgičnoj kombinaciji poznatih motiva, sirovosti i pretjerivanja karakterističnog za tadašnje žanrovske filmove.
Najizraženiji utjecaj ipak dolazi od legendarnog Johna Carpentera i njegovih filmova, čiji se rukopis može prepoznati u atmosferi, glazbi, kompoziciji kadra i načinu na koji je prikazana ubojita trojka. Njegov film Magla (The Fog, 1980.) ovdje je dobio posvetu kroz scene u kojima se oni pojavljuju iz magle. Istodobno, oni su pretvoreni u gotovo bezlične progonitelje koji više djeluju poput slasherovskih čudovišta nego klasičnih akcijskih negativaca. Tu se mora reći da je Wingard u pojedinim scenama itekako bio inspiriran i s još jednim horor klasikom – Teksaškim masakrom motornom pilom (The Texas Chain Saw Massacre, 1974.), ostvarenjem još jedne legende ovog žanra, Tobea Hoopera.
Bez pretjerane razrade likova
Iako Napad uspijeva održati solidan ritam i napetost, čini se da je za razvoj svoje priče ipak potrošio malčice previše vremena. Početak je pritom nelinearno strukturiran, pa se izmjenjuju sadašnjost i događaji koji su prethodili glavnom zapletu, odnosno bijegu ubojite trojke iz vojne baze. Takav pristup postupno otkriva pozadinu priče, ali istodobno odgađa trenutak u kojem film počinje ispunjavati obećanje krvavog akcijskog horora.
Jedna od mana filma je da se ne oslanja pretjerano na psihološku razradu likova, što u ovakvoj žanrovskoj priči samo po sebi i nije neki nedostatak. Pritom valja reći da je glavna junakinja dovoljno profilirana, dok ostatak likova uglavnom služi razvoju akcije i sukoba. I doista je šteta što je sve ostalo na toj površinskoj razradi. Dublji pristup likovima donio bi veću dinamiku među njima, a time i dozu emocionalnosti koja bi mogla dodatno naglasiti elemente straha i napetosti.
Glumačka postava uglavnom dobro odgovara karakteru filma, a najveći teret nosi Adria Arjona (Raskid/Splitsville, 2025., Hit Man, 2023.). Njezina Celesta je ranjena žena opterećena traumama i osoba sposobna reagirati kada se nađe u situaciji koja zahtijeva njezino vojno iskustvo. Arjona pritom uspijeva održati ravnotežu između tih dviju strana lika, bez pretjeranog naglašavanja njegove psihološke pozadine.
Spomenimo i Dana Stevensa (Godzilla x Kong: Novo carstvo/Godzilla x Kong: The New Empire, 2024.) koji donosi nešto drugačiji tip žanrovskog lika, dovoljno ekscentričnog da se uklopi u priču o tajnom programu stvaranja supervojnika. Svemu dodajmo da se u manjim ulogama pojavljuju se i Rebecca Hall (oba nastavka Godzilla x Kong) te Michael Biehn (Terminator/The Terminator, 1984.). Iako nemaju dovoljno prostora za ozbiljniju razradu svojih likova, oboje se dobro uklapaju u žanrovski okvir filma.
Povratak motivu
Redatelj Adam Wingard se motivom supervojnika već bavio u filmu Fatalni gost (The Guest, 2014.), u kojem bivši vojnik David, koji tvrdi da je prijatelj poginulog suborca, dolazi u njegovu obiteljsku kuću i postupno otkriva svoju pravu prirodu. Iako Napad nije nastavak tog filma niti s njim dijeli istu priču, oba ostvarenja koriste motiv vojnika pretvorenog u smrtonosno oružje kao polazište za žanrovsku priču. Ovdje je taj motiv proširen u izravniji spoj akcije, horora i znanstvene fantastike, uz trojicu supervojnika koji više podsjećaju na nezaustavljive horor-progonitelje nego na klasične akcijske negativce.
Riječ je o zanimljivom i više nego solidnom ostvarenju koje najveći dio svoje privlačnosti duguje atmosferi akcijskih i horor filmova 80-ih i 90-ih. Wingard se pritom ne pokušava distancirati od njihovih pretjerivanja, nego ih prihvaća kao sastavni dio vlastitog filma. Zbog toga ovo njegovo ostvarenje djeluje kao svojevrsni povratak vremenu u kojem su akcija, horor, znanstvena fantastika i B-produkcija često funkcionirali unutar istog filma.
Iako priča nije uvijek dovoljno razvijena, a pojedini dijelovi djeluju razvučeno, film uspijeva zadržati dovoljno energije i napetosti da funkcionira kao akcijski horor. Upravo zbog te kombinacije nostalgije, pretjerivanja i svjesnog oslanjanja na žanrovske uzore, Napad će najbolje sjesti onima kojima nedostaje upravo takav tip filmova.
