Film redatelja Thierryja Klifa Osvaja time što jednu veliku i ozbiljnu aferu uspijeva ispričati na pomalo otkačen, ali dovoljno zabavan način. Svakako treba istaknuti da je riječ o jednom od najvećih francuskih hitova prošle godine. Glumački dominiraju legendarna Isabelle Huppert i maestralni Laurent Lafitte, koji je nagrađen Césarom za svoju izvedbu.
Francuski film Najbogatija žena na svijetu (La femme la plus riche du monde, 2025.; engleski naslov: The Richest Woman in the World) redatelja Thierryja Klife postao je jednim od najvećih domaćih hitova prošle godine. Pogledalo ga je gotovo milijun gledatelja a samo u francuskim kinima zaradio je 7,3 milijuna dolara. Svoju je svjetsku premijeru imao izvan konkurencije na filmskom festivalu u Cannesu prošle godine.
Skandal koji je potresao Francusku
Scenarij filma potpisuju redatelj Klifa te iskusni scenaristi Cédric Anger i Jacques Fieschi, jedan od najuglednijih francuskih scenarista, dobitnik jednog i nominiran za još četiri nagrade César. Priča filma temelji se na skandalu Bettencourt, stvarnim događajima obiteljskih razmirica koje su poprimile nacionalne posljedice, a sve uslijed spora oko velikog nasljeđa Liliane Bettencourt, najbogatije žene u Francuskoj, nasljednice kozmetičkog branda L’Oreal.
Cijela priča pretvorila se u veliku nacionalnu aferu koja je uključivala demenciju, iskorištavanje, tajno snimanje, utaju poreza i protuzakonito financiranje političkih kampanja. Sve je počelo 2007. godine kada je Françoise Bettencourt Meyers, jedina kći Liliane Bettencourt, pokrenula kazneni postupak protiv Françoisa-Marieja Baniera, fotografa i prijatelja svoje majke. Banier je bio optužen za iskorištavanje Lilianina narušenog mentalnog stanja kako bi od nje izvukao darove vrijedne gotovo milijardu dolara.
Dobivao je novac, vrijedna umjetnička djela, police životnog osiguranja, a u jednom je trenutku postao i njezin jedini nasljednik. Medicinski stručnjaci naknadno su utvrdili da je Liliane već tada bolovala od uznapredovale Alzheimerove bolesti i nije mogla u potpunosti shvatiti razmjere svojih odluka. Prava drama počela je tri godine kasnije kada je njezin batler Pascal Bonnefoy u njezin ured potajno postavio digitalni snimač.
Tada su snimke razgovora s menadžerom Patriceom de Maistreom otkrile neprijavljene račune u Švicarskoj, pokušaje skrivanja vlasništva nad privatnim otokom na Sejšelima i složene sheme utaje poreza. Afera je ubrzo poprimila još veće razmjere kada su se pojavile sumnje u protuzakonito financiranje političkih kampanja koje je sezalo sve do vrha tadašnje francuske vlasti.
Crna i satirična nota
Tako film prati Marianne Farrère (Isabelle Huppert), glavnu direktoricu Windler grupe i najbogatiju ženu na svijetu, te Pierrea-Alaina Fantina (Laurent Lafitte), živahnog pisca i fotografa. Nakon što se upoznaju tijekom jedne fotografske seanse, njih dvoje postaju nerazdvojni, a njihovo neobično prijateljstvo ubrzo počinje zabrinjavati njezinu obitelj i najbliže suradnike. Posebno se njezina kći (Marina Foïs) teško nosi s činjenicom da je njezina majka odjednom toliko bliska s mnogo mlađim muškarcem. Ubrzo se u cijelu priču uključuju i njezin suprug (Edouard Baer) te odani batler (Alex Lutz), koji pokreću vlastitu istragu.
Svakako treba napomenuti da je ovaj film slobodna filmska adaptacija spomenutog skandala i donosi tu nevjerojatnu priču u obliku crne komedije. Jedna od najboljih strana filma svakako je njegova crna i satirična nota. Redatelj Klifa propituje svijet bogatih, u kojem novac i moć često stvaraju potpuno iskrivljenu sliku stvarnosti. Odnosi među likovima pritom nisu samo pitanje obiteljskih nesuglasica, već i borbe za kontrolu, utjecaj i nasljedstvo. Film se pritom ne ustručava ismijavati privilegirani društveni sloj i njegovu odvojenost od svakodnevnog života običnih ljudi.
Posebno je zanimljivo kako se golemo bogatstvo prikazuje gotovo kao vlastiti zatvor iz kojeg njegovi likovi ne mogu jednostavno pobjeći. Crni humor proizlazi upravo iz apsurdnosti situacija u kojima se milijuni, luksuz i obiteljski odnosi sudaraju na prilično neobičan način. Iako film povremeno pretjera u toj satiri, oni su svakako njegovi najzabavniji dijelovi.
Svakako treba pohvaliti to što film sadrži dovoljno zanimljivih situacija i neočekivanih obrata da zadrži pažnju. Klifa uspijeva stvoriti prilično živahnu atmosferu, a priča se razvija dovoljno brzo pa nema puno praznog hoda. Posebno dobro funkcionira kontrast između golemog bogatstva Marianne i sve bizarnijih situacija u koje je uvlači njezino prijateljstvo s Pierre-Alainom. Ipak, film nije uvijek jednako duhovit i pojedine scene djeluju pomalo prenaglašeno.
Maestralni Laurent Lafitte
Zanimljiv je i način na koji Klifa povremeno približava film dokumentarnom pristupu. Tako glumci u pojedinim scenama gledaju i pričaju izravno u kameru, čime stvaraju dojam da je riječ o kakvom dokumentarcu. Na taj način dodatno se naglašava da je ovdje riječ o priči inspiriranoj stvarnim događajima, ali film istodobno zadržava igrani i satirični karakter.
Unatoč dobrim stranama, film ipak ima i nekoliko slabijih točaka. Najveći problem je što satira nije uvijek jednako britka, pa ponekad sve ostaje na razini površnog ismijavanja bogatstva i privilegija. Pojedini sporedni likovi također su nedovoljno razrađeni i služe više kao pokretači radnje nego kao stvarno zanimljivi karakteri. Također, primjetno je da u nekim trenucima film pokušava biti ozbiljniji nego što mu njegov crnohumorni ton dopušta, zbog čega dolazi do određenog tonalnog nesklada. Ipak, te slabosti nisu dovoljne da ponište dobar dojam koji film ostavlja, ponajprije zahvaljujući zanimljivoj priči, crnom humoru i odličnim glumačkim izvedbama.
Glumački svakako treba izdvojiti Isabelle Huppert (Učiteljica glasovira/ La pianiste, 2001., engleski naslov: The Piano Teacher, Elle, 2016.), ikonu francuskog i svjetskog filma, koja je vrlo dobra u ulozi Marianne. Njezina suzdržana i hladna izvedba vrlo je uvjerljiva i savršeno odgovara ženi koja je navikla imati potpunu kontrolu nad svojim životom i okolinom. Huppert pritom ne pretjeruje, već liku daje određenu distancu koja odgovara njezinu društvenom položaju.
Za Laurenta Lafittea (Grof Monte Cristo/Le Comte de Monte-Cristo, 2024.) mora se reći da je još dojmljiviji i bez ikakve sumnje u film unosi posebnu energiju i živost. Njegov Pierre-Alain istodobno je šarmantan, pretjeran, bahat, vulgaran, manipulativan i nevjerojatno iritantan. Toliko je uvjerljiv da ga je u određenim scenama gotovo teško gledati, što je zapravo najveći kompliment njegovoj izvedbi. Jednostavno, Lafitte je pružio maestralnu izvedbu i teško je zamisliti da bi netko drugi u toj ulozi ostavio tako snažan dojam.
Nominacije za nagradu César
Najbogatija žena na svijetu svakako je vrlo zanimljiv i kvalitetan film koji je vrijedan pažnje. Redatelj Thierry Klifa uspio je stvarnu aferu pretvoriti u zabavnu i pomalo neobičnu crnu komediju, a pritom nije zanemario ozbiljnije teme koje se nalaze u pozadini cijele priče. Nije stoga iznenađenje da je film nominiran u čak šest kategorija za prestižnu francusku nagradu César. Gotovo cijela glumačka ekipa dobila je nominacije, dok je Laurent Lafitte osvojio César za najboljeg glumca.
Ovaj film zasigurno nije savršena, ali donosi dovoljno zanimljivu priču, dozu crnog humora i kvalitetne izvedbe da zaintrigira. Najviše osvaja upravo time što jednu veliku i ozbiljnu aferu uspijeva ispričati na pomalo otkačen, ali dovoljno zabavan način. Ako volite filmove koji stvarne događaje pretvaraju u neobične i satirične priče, ovaj bi vas svakako mogao zainteresirati.
