Najnovije ostvarenje Leeja Cronina od prvih minuta jasno pokazuje da nije klasični ‘film o mumiji’, nego ambiciozan žanrovski miks bliži egzorcizmu nego pustolovini. Ugodno iznenađuje time što iz poznatog naslova izvlači nešto mračnije i emocionalno slojevitije, a gluma Jacka Reynora i Laije Coste nosi priču iznad žanrovskih okvira.
Irac Lee Cronin jedan je od najzanimljivijih redatelja nove generacije, autor koji od početka njeguje napetu atmosferu i prepoznatljiv, precizno oblikovan vizualni stil. Prvu međunarodnu pažnju privukao je kratkim filmom Ghost Train (2013.), mračnom pričom koja mu je donijela nagrade i otvorila vrata žanrovskih festivala.
Projekt s jasnom ambicijom
Njegov dugometražni prvijenac Rupa u zemlji (2019.) potvrdio je Cronina kao autora s iznimnim osjećajem za psihološki horor i folklorne motive. Kritičari su tada prepoznali njegovu sposobnost da iz svakodnevice izvlači strah bez oslanjanja na jeftine trikove. Svojim drugim filmom Zla smrt: Buđenje (Evil Dead Rise, 2023.) pokazao je da jednako dobro funkcionira i u velikim studijskim produkcijama, donoseći brutalniji, fizički intenzivniji stil koji je savršeno odgovarao franšizi. Film je postao komercijalni hit – zaradio je gotovo 150 milijuna dolara a budžet mu je iznosio ‘samo’ 15 milijuna – i potvrdio Cronina kao redatelja koji može spojiti žanrovsku tradiciju s modernim senzibilitetom.
U naša kina stigao je njegov najnoviji film naslovljen Mumija – Film Leeja Cronina (Lee Cronin’s The Mummy, 2026.), koji dodatno potpisuje kao scenarist i jedan od njegovih izvršnih producenata. Posebnu težinu filmu daje činjenica da je među producentima i čuveni horor‑autor James Wan, tvorac serijala Slagalice strave (Saw) i Prizivanja (Conjuring). Samim tim jasno je da već na razini produkcije ovaj projekt nosio jasnu ambiciju i prepoznatljiv potpis dvojice autora koji su obilježili moderni horor.
Radnja prati TV reportera Charlieja (Jack Reynor) i suprugu Larissu (Laia Costa) koji u Kairu dožive tragediju kada im misteriozna žena (Hayat Kamille) iz vrta otme kćer Katie (Emily Mitchell). Unatoč opsežnoj potrazi i policijskoj istrazi, djevojčica nestaje bez traga, ostavljajući obitelj u godinama neizvjesnosti i boli. Osam godina kasnije, sada preseljeni u Albuquerque i s dvoje mlađe djece, žive u velikoj kući s Larissinom majkom Carmen (Veronica Falcón) i pokušavaju održati privid normalnosti.
Tada ih kontaktira kairska detektivka Dalia (May Calamawy) s nevjerojatnom viješću: Katie (Natalie Grace) je pronađena živa. Djevojčica je otkrivena u sarkofagu koji je ispao iz srušenog teretnog aviona iznad Egipta, mumificirana i očuvana kao da je vrijeme stalo. Njezin povratak kući otkriva da je izgubila sposobnost govora i da se ponaša divlje, gotovo životinjski.
Nije klasični film o mumiji
Kako se uznemirujući događaji gomilaju, postaje jasno da je Katie povezana s drevnom silom koju su njezini otmičari pokušali obuzdati magijskim vezovima. Kako se događaji pogoršavaju, postaje jasno da demon koji je ušao u Katie traži način da se oslobodi…
Mumija Leeja Cronina od prvih minuta jasno daje do znanja da nije klasični “film o mumiji” nego ambiciozan žanrovski miks koji spaja motive egzorcizma, obiteljskog horora i poltergeist fenomena. Cronin se svjesno igra tradicijom: od egipatskih prokletstava i arheoloških artefakata preuzima ikonografiju, ali strukturu jasno gradi ponajviše po modelu Egzorcista (The Exorcist, 1973.)
Ono što ga razlikuje od tipičnih studijskih horora jest Croninova sposobnost da žanrove ne slaže mehanički, nego ih tako da svaki motiv služi emocionalnoj priči o obitelji koja se nađe pod napadom nečega nepoznatog. Iako se oslanja na poznate žanrovske obrasce, oni su reinterpretirani dovoljno svježe da djeluje kao samostalna vizija, a ne kao kolaž referenci. U tom pogledu treba Cronina pohvaliti jer pokazuje da zna kako iz starog materijala izvući novu energiju.
Odlična stavka filma je da je njegova atmosfera neprekidno nabijena – on pulsira jednom energijom koja je prilično brutalna, bučna i nelagodna. Napetost se gradi sloj po sloj, koristeći zvuk, pokrete i nagle vizualne udare tako intenzivno da gledatelj ponekad ima osjećaj da film namjerno iscrpljuje, ali u najboljem smislu te riječi. Možemo slobodno reći da film ima onu rijetku vrstu “pregrijane” napetosti – osjećaj da se u svakom kadru skriva još pokoji “udar”. Jednostavno, Cronin isporučuje film koji je stalno “na rubu eksplozije”.
Dvije dramaturške osi
Što se tiče radnje, film funkcionira na dvostrukoj dramaturškoj osi: jedna priča slijedi žanrovski okvir “mumija filmova”, s mitologijom, akcijom i napetošću, dok druga istražuje psihološki i demonski užas onoga što se dogodilo Katie. Cronin te dvije linije ne spaja nasilno, nego ih vodi poput dviju spirala koje se polako približavaju, svaka sa svojim ritmom i emocionalnim nabojem.
Žanrovska linija donosi poznati mit, dok intimna priča o Katie nosi emocionalnu težinu i stalni osjećaj prijetnje koji raste iznutra. Upravo detalji poput Morseovih znakova – sitnog, ali ključnog signala da je djevojčica još uvijek “unutra” — pokazuju koliko Cronin precizno gradi paralelne motive i kako svaki trag ima dramaturšku funkciju. U završnici se dvije spirale napokon preklapaju i daju priči jasnu dramaturšku cjelinu, iako sam završni udarac možda ne ostavlja onoliko snažan dojam koliko bi mogao.
Posebno treba pohvaliti kameru Davea Garbetta, kojem je ovo druga suradnja s Croninom nakon Zla smrt: Buđenje, koja je jedan je od najimpresivnijih elemenata filma. On koristi uske kadrove, naglašene kontraste i kontrolirane pokrete i tako stalno pojačava osjećaj nelagode i nadolazeće prijetnje. Tako njegova kamera nikada nije samo promatrač, već aktivno sudjeluje u gradnji napetosti. Tim je film dobio vizualni stil koji mu daje prepoznatljivi identitet.
Glumački treba pohvaliti Jacka Reynora (Midsommar, 2019.) i Laiju Costu (Jedna ljubav/Un Amor, 2023.) koji nose emocionalni teret priče s uvjerljivošću za koju možemo reći da i nadilazi žanrovske okvire. Ostatak ekipe jednako dobro podnosi Croninovu brutalnost – likovi reagiraju prirodno i bez ikakvog pretjerivanja. Ne treba zaboraviti da nekoliko ključnih scena počiva upravo na djeci, koja iznenađujuće dobro podnose Croninov intenzitet i zahtjevnu emocionalnu dinamiku.
Cronin se kao autor potvrdio
Mumija – Film Leeja Cronina pokazuje da se i unutar velikih studijskih okvira može snimiti horor koji ima jasnu autorsku viziju. Film ugodno iznenađuje time što iz poznatog naslova izvlači nešto neočekivano, mračnije i emocionalno slojevitije. Cronin se ne zadovoljava pukim oživljavanjem žanrovskih klišeja, nego ih koristi kao odskočnu dasku za priču o obitelji koja se raspada pod teretom neobjašnjivog.
Svi oni koji očekuju “avanturističku mumiju” u stilu franšize s Brendanom Fraserom, s pustinjom, pijeskom i akcijskim prizorima, ovdje će pronaći nešto sasvim drugo. Ovo je puno žešća, intimnija i brutalnija verzija mita, bliža egzorcizmu nego pustolovini. Takav spoj nekima se zasigurno neće dopasti. No treba naglasiti da Cronin uspijeva održati ravnotežu te daje jednaku važnost mitološkom užasu i emocionalnoj tragediji.
Dakako, ovo nije film bez mana. Dojam je da je trajanje mrvicu predugo te da je završnica pomalo predvidljiva. Iako je idejno i spretno realizirana, čini se da je film ipak trebao malo žešće poentirati – pa makar i s istom idejom. Bilo kako bilo, riječ je o kvalitetnom, ambicioznom hororu koji uspijeva biti i žestok i emotivan, i moderan i ukorijenjen u tradiciji. Ono najbitnije jest da se Lee Cronin ovim filmom potvrdio kao jedan od najzanimljivijih horor autora današnjice – i da se od njega tek može očekivati još mnogo toga.
O autoru
