Najveća snaga i vrijednost novog filma Davida Loweryja su Anne Hathaway i Michaela Coel, koje nose film stvarajući odnos koji pulsira napetošću i neizgovorenim emocijama. Ovo je film koji se ne boji riskirati, ni u tonu ni u strukturi, i upravo u tome pronalazi svoju posebnost, dok se Lowery potvrđuje kao autor koji ne pristaje na jednostavna rješenja, nego gradi filmove koji traže pažnju.
David Lowery izgradio je reputaciju autora koji najradije istražuje prostore između stvarnog i metafizičkog, uvijek kroz intimne priče.Širu je pažnju privukao filmom Priča o duhu (A Ghost Story, 2017.), minimalističkom meditacijom o vremenu, gubitku i nemogućnosti da se potpuno odvojimo od vlastitih uspomena. Zeleni vitez (The Green Knight, 2021.)pokazao je koliko ga privlače mitovi i simboli, ali i koliko je spreman riskirati s formom i ritmom koji odbijaju klasičnu narativnu logiku.
Stilizirana drama s elementima metafizičkog
Loweryev rad obilježava sklonost sporijem tempu i atmosferi koja se gradi iznutra, kroz tišinu i pažljivo komponirane kadrove.Njegovi filmovi djeluju jednostavno na površini, no ispod toga kriju slojeve simbolike i neizrečenih odnosa.Jedan je od autora koji vjeruje da se najvažnije događa u onome što likovi ne kažu, nego u onome što pokušavaju potisnuti.Zbog toga njegova ostvarenja ostavljaju dojam istovremene suzdržanosti i dubine – filmovi koji traže strpljenje, ali zato nagrađuju pažljivog gledatelja.
U našim kinima zaigrao je njegov najnoviji film Mother Mary – Ikona (Mother Mary, 2026.). Osim što ga je režirao, Lowerey je scenarist te jedan od producenata filma. Riječ je o stiliziranoj drami s elementima metafizičkog, u kojoj nadnaravno postoji više kao emocionalni odjek nego kao žanrovski mehanizam. Radnja je smještena u svijet glazbene industrije, ali Lowery ga koristi tek kao pozadinu za priču o odnosu dviju žena.
Naslovna junakinja filma je Mother Mary (Anne Hathaway), svjetski poznata pop‑ikona koja se priprema za povratak nakon nesreće na pozornici koja ju je udaljila od publike i vlastitog samopouzdanja.Preplavljena stresom tijekom probe kostima, impulzivno bježi u englesku provinciju kako bi pronašla modnu dizajnericu Sam Anselm (Michaela Coel), nekadašnju blisku prijateljicu i kreativnu suradnicu.
Njihov odnos godinama je bio prekinut, a Sam je ostala opterećena osjećajem da je izbrisana iz njezina profesionalnog uspona.Tri dana prije Maryina povratničkog nastupa, Sam nevoljko pristaje dizajnirati joj haljinu, svjesna da će time otvoriti stare rane.U pozadini njihove suradnje pojavljuje se i tajanstvena figura nalik duhu, čiji se simbolički tragovi provlače kroz Maryine i Samine potisnute strahove.
Izvanredne Hathaway i Cole
Uskoro se sve pretvara u emocionalno napetu suradnju u kojoj se miješaju kreativna ovisnost, povrijeđenost i nerazriješene ambicije.Mary se bori s pritiskom povratka i vlastitim strahovima, dok Sam pokušava zadržati profesionalnu distancu unatoč potisnutim osjećajima.U samo nekoliko dana, rad na kostimu postaje katalizator za suočavanje s prošlošću i mogućnost da ponovno pronađu zajednički jezik.
Najveća snaga i vrijednost ovog filma su oskarovka Anne Hathaway (Jadnici / Les Misérables, 2012.) i Michaela Coel (Black Panther: Wakanda zauvijek / Black Panther: Wakanda Forever, 2022.). Njih dvije nose film gotovo bez napora, stvarajući odnos koji pulsira napetošću i neizgovorenim emocijama.Hathaway gradi Mary kao figuru istodobno moćnu i ranjivu, ženu koja se raspada pod teretom vlastite mitologije.U njezinoj izvedbi osjeća se stalna borba između kontrole i panike, što liku daje slojevitost koju priča zahtijeva.
Nasuprot tome, Michaela Coel donosi energiju koja reže kroz svaku scenu – preciznu, oštru i emocionalno nabijeniju.U trenucima kada su zajedno, dinamika se prirodno naginje prema Coel, kao da njezina prisutnost spontano preuzima kadar (da ne kažemo – krade). Hathaway je izvrsna, ali Coel unosi onu vrstu magnetizma koja naprosto plijeni.Zajedno stvaraju odnos koji djeluje istodobno intimno i opasno, kao da svaka rečenica može otvoriti novu pukotinu, a upravo ta glumačka napetost daje filmu emocionalnu težinu i čini njihove zajedničke scene najživljim dijelovima cijelog ostvarenja.
I ovim filmom David Lowery ponovno potvrđuje da atmosferu gradi iznutra, kroz tišinu, ritam i pažljivo odmjerene kadrove koji djeluju kao da dišu zajedno s likovima.Vizualni stil oslanja se na meke tonove i prigušene kontraste, stvarajući osjećaj da se sve odvija u prostoru između stvarnosti i nečeg tek naslućenog.Sporiji tempo nije ukras, nego način da gledatelj uđe u unutarnji ritam likova i osjeti ono što oni još ne izgovaraju.
Metafizički sloj provlači se gotovo neprimjetno, ali ga osjetiš u načinu na koji prizori postaju gušći i emocionalno nabijeniji.Kadrovi su oblikovani tako da svaki detalj nosi trag nečega potisnutog.Zbog toga atmosfera ostaje intimna, ali i blago nemirna, kao da se ispod površine stalno nešto pomiče.Sve zajedno stvara dojam priče koja se odvija na rubu vidljivog, u prostoru gdje emocije i simboli dišu istim ritmom.
Lagana raspršenost
Film se tematski bavi odnosom koji je godinama bio prekinut, ali nikada do kraja razriješen, pa se svaka gesta između Mary i Sam čita kao pokušaj da se premosti ono što je ostalo visjeti u zraku.Njihova prošlost nije prikazana kao čisti lom, nego kao niz sitnih povreda koje su se taložile dok je slava jednoj od njih mijenjala život, a drugu gurala u sjenu.Ponovni susret otvara pitanje koliko se ljudi mogu promijeniti, a koliko samo nauče bolje skrivati ono što ih boli.
Otpuštanje se pojavljuje kao nužan, ali bolan proces: obje moraju pustiti verzije sebe koje su izgradile iz straha, ambicije ili povrijeđenog ponosa.Slava u filmu nije glamur, nego teret koji Mary nosi kao drugi identitet, često jači od onoga što ona sama želi biti.Kreativna suradnja između njih funkcionira kao ovisnost – daje im snagu, ali ih i iscrpljuje, jer svaka u toj dinamici traži potvrdu koju drugdje ne dobiva.Film govori o pokušaju da se pronađe nova ravnoteža između prošlih pogrešaka i mogućnosti da se odnos ponovno izgradi, ali na drugačijim temeljima.
Iako Lowery majstorski gradi atmosferu, ritam filma povremeno je malo razvučen, što može umanjiti intenzitet pojedinih prizora.Neke sekvence djeluju kao da predugo ostaju u istom emocionalnom registru, pa se napetost ne razvija uvijek pravim ritmom.To nije nužno mana za gledatelje koji vole sporije, meditativne strukture, ali može biti za one koji filmove gledaju radi opuštene zabave.
Uz to, film se povremeno kreće između intimne drame i metafizičkih motiva bez potpune jasnoće u prijelazima, što može ostaviti dojam lagane raspršenosti.Takvi trenuci mogu djelovati kao da film nakratko izgubi fokus, što neće svima odgovarati.Ipak, na to bi trebalo više gledati kao na Loweryjevu ambiciju nego na stvarnu manu filma.
Autor koji je vjeran svom autorskom rukopisu
Mother Mary – Ikona djeluje kao film koji se ne boji riskirati, ni u tonu ni u strukturi, i upravo u tome pronalazi svoju posebnost. David Lowery ponovno pokazuje da ga zanima ono što ostaje između redaka, u trenucima koji se ne mogu lako svrstati u žanr ili formulu. Njegov pristup možda neće privući najširu publiku, ali će gledateljima sklonima introspektivnim pričama ponuditi iskustvo koje se polako otvara. Film pritom uspijeva spojiti intimnu priču s većim pitanjima o identitetu, stvaralaštvu i cijeni koju nosi javni život.
Hathaway i Coel daju priči toplinu i napetost koje je drže čvrstom i onda kada film nakratko skrene u prizore koji više sugeriraju nego što nose radnju. Lowery pritom ostaje vjeran svom autorskom rukopisu, ali ga ovdje dodatno omekšava, dopuštajući likovima da nose priču više od koncepta. Sve u svemu, Mother Mary – Ikona potvrđuje ga kao autora koji ne pristaje na jednostavna rješenja, nego gradi filmove koji traže pažnju – i koji ju vraćaju u jednakoj mjeri.
O autoru
