Novi nastavak popularne franšize Mortal Kombat ostavlja dojam projekta koji zna što publika želi vidjeti, ali ne i kako to pretvoriti u zaokruženu i uvjerljivu cjelinu. U nekim segmentima bolji je i zaokruženiji od prethodnika, ali ta usporedba više otkriva slabosti prvog filma nego njegove stvarne kvalitete. Glumački se najviše izdvajaju Karl Urban i Adeline Rudolph.
Mortal Kombat nastao je 1992. godine kao arkadna borilačka videoigra koju su razvili Ed Boon i John Tobias u studiju Midway Games. Igra je odmah postala globalni fenomen zahvaljujući brutalnim “fatality” završnicama i tada revolucionarnoj digitaliziranoj grafici. No, istovremeno je izazvala i kontroverze koje su dovele do uvođenja ESRB sustava za označavanje dobnih kategorija za video igre. Publika ju je prihvatila iznimno snažno, što je franšizu pretvorilo u jedan od najprepoznatljivijih i najdugovječnijih borilačkih serijala u povijesti. Kao takva, bilo je samo pitanje vremena kada će se pokušati ekranizirati.
Uspjeh, pad, reboot
A to se ostvarilo već 1995. godine, kada je snimljen prvi igrani film Mortal Kombat. Režije se prihvatio danas dobro znani Paula W. S. Andersona (franšiza Resident Evil), kojem je to bio tek drugi redateljski film u karijeri. U glavnim ulogama nastupili su Robin Shou kao Liu Kang, Linden Ashby kao Johnny Cage i Bridgette Wilson kao Sonya Blade, dok je Christopher Lambert utjelovio Raidena, što je postalo jedno od najprepoznatljivijih lica ranih ekranizacija.
Film je snimljen s relativno skromnim budžetom od oko 18 milijuna dolara, ali je postao veliki hit, zaradivši više od 120 milijuna globalno. Publika ga je prihvatila s entuzijazmom, dok su kritike bile podijeljene, no s vremenom je stekao kultni status. Uspjeh koji je ostvario otvorio je vrata nastavku, animiranim projektima i kasnijim reboot naslovima.
Nastavak Mortal Kombat: Istrebljenje (Mortal Kombat: Annihilation) stigao je 1997. godine u režiji Johna R. Leonettija, s djelomično izmijenjenom glumačkom postavom – Robin Shou i Talisa Soto vratili su se u svoje uloge, dok su mnoge druge likove preuzeli novi glumci. Film je snimljen s većim budžetom, od oko 30 milijuna dolara, ali je unatoč solidnoj zaradi od približno 50 milijuna globalno doživio izrazito negativan prijem kritike i publike. Danas se smatra jednim od najslabijih filmskih nastavaka devedesetih i projektom koji je na dugo vrijeme zaustavio daljnje pokušaje ekranizacije.
Nakon dugog razdoblja bez igranih adaptacija, franšiza se vratila tek 2021. godine s novim reboot filmom u režiji Simona McQuoida. Novu glumačku postavu predvodili su Lewis Tan, Hiroyuki Sanada, Ludi Lin, Mehcad Brooks, Jessica McNamee i Joe Taslim. Film se u pristupu fokusirao na brutalniji, vizualno raskošniji pristup bliži videoigrama a snimljen je s budžetom od oko 55 milijuna dolara. Što se tiče zarade, od kino ulaznica uprihodio je približno 84 milijuna. No, treba imati na umu da je istovremeno premijerno prikazan i na HBO Maxu, što je značajno utjecalo na njegovu ukupnu komercijalnu sliku.
Jednostavan i površan scenarij
U naša kina nedavno je stigao Mortal Kombat II, novi nastavak koji ponovno režira Simon McQuoid, redatelj reboot filma iz 2021. godine. Scenarij potpisuje Jeremy Slater, autor u čiju filmografiju ulazi blockbuster Godzilla x Kong: Novo carstvo (Godzilla x Kong: The New Empire, 2024.) te uspješne TV serije The Umbrella Academy: Obitelj superjunaka (The Umbrella Academy, 2019.- 2024.), Moon Knight (2022.) i Egzorcist (The Exorcist, 2016.- 2017.). On je priču razvijao kao izravni nastavak prethodnog poglavlja, s naglaskom na proširenje mitologije i podizanje akcijske razine.
Tako njegova priča započinje sa zlim Shang Tsungom (Chin Han) koji nastavlja širiti svoj utjecaj. Njegova mračna vladavina prijeti samom opstanku Zemaljskog carstva. Liu Kang (Ludi Lin) pokušava okupiti borce koji bi mogli stati na kraj nadolazećoj invaziji. U međuvremenu, Johnny Cage (Karl Urban), nekadašnji borilački prvak i zaboravljeni glumac holivudskih B akcijskih filmova velikog ega, nevoljko ulazi u priču kao neočekivani saveznik.
Raiden (Tadanobu Asano) upozorava da se ravnoteža između carstava opasno naginje, a znakovi nadolazećeg turnira postaju sve jasniji. Napetosti rastu, turnir kreće a svaki novi okršaj otkriva sve dublje motive i skrivene planove. Važnu ulogu u svemu ima i Kitana (Adeline Rudolph/Sophia Xu kao djevojčica), koju je “posvojio” Shang Tsung kada je ubio njezinog oca i preuzeo njegovo carstvo te njezina trenerica i čuvarica Jade (Tati Gabrielle).
Iako Mortal Kombat II vizualno djeluje raskošnije od prethodnika, film vrlo brzo otkriva svoja ograničenja. Borbe su stilizirane i povremeno atraktivne, ali se kod mnogih jasno vidi da su previše koreografirane, što im oduzima dinamiku i osjećaj stvarne težine. U trenucima kada akcija funkcionira, ona traje prekratko da bi ostavila jači dojam, dok se slabiji segmenti razvlače i dodatno usporavaju ritam.
Priča koju je Slater osmislio je jednostavna i površna, bez ikakvog pokušaja da se produbi osnovni sukob ili motivacija likova. Karakteri su tek skicirani, često definirani jednim potezom ili rečenicom. Čak i ključni odnosi unutar radnje ostaju nedovoljno razrađeni, kao da su ubačeni samo da popune strukturu. Mana scenarija su i dijalozi koji su često slabi, ponegdje djeluju kao da su iz kakve TV sapunice. Također, scenarij je pretrpan “sa svim i svačim” pa se ionako jednostavna priča guši sama u sebi.
Katalog atrakcija
Struktura filma, koja se svodi na “šetnje iz prostora u prostor” kako bi se odgledala nova makljaža, s vremenom postaje zamarajuća – pogotovo zbog već spomenute ukočenosti u koreografiji. Kako se prizori nižu bez stvarne gradacije, neminovno vas može sustići osjećaj da vam “oči rade prekovremeno, a mozak je uzeo slobodan dan”. Taj osjećaj dodatno pojačava repetitivnost scena, koje djeluju kao da su sastavljene prema unaprijed zadanoj šabloni. Umjesto da gradi napetost ili razvija atmosferu, film se zadovoljava pukim nizom vizualnih set‑pieceova koji rijetko imaju stvarnu dramaturšku funkciju.
Za ovaj Mortal Kombat film možemo reći da je u nekim segmentima bolji i zaokruženiji od prethodnika. No ta usporedba više otkriva slabosti prvog filma nego stvarne kvalitete nastavka. Tako je turnir napokon tu, ali bez emocionalne ili dramaturške težine koja bi ga učinila ključnim događajem, a ne samo obaveznim elementom.
Vizualni spektakl i fan‑service stalno guraju priču u drugi plan, što rezultira nizom atraktivnih, ali u konačnici praznih scena. Humor i tonalni pomak donose određenu svježinu, no ne uspijevaju prikriti strukturne slabosti. Čak i trenuci koji bi trebali biti vrhunci djeluju kao izolirani fragmenti, a ne kao dijelovi iste narativne linije. Sve to vodi dojmu da film više funkcionira kao katalog atrakcija nego kao zaokružena cjelina.
Karl Urban (Zvjezdane staze/Star Trek, 2009., Thor: Ragnarok, 2017.) izdvaja se kao glumac čija je izvedba bolja od materijala koji je dobio, što je uvijek kompliment u ovakvom tipu produkcije. Njegov Johnny Cage napokon dobiva prostor, ali film ga ne zna uvijek dramaturški iskoristiti, pa Urban često sam nosi energiju scena koje bi trebale biti jače napisane. Treba izdvojiti i Adeline Rudolph (Hellboy: Izopačena sjena/Hellboy: The Crooked Man, 2024.), koja u Kitaninu priču unosi barem trunku emocionalne ozbiljnosti i jasno definiran unutarnji impuls. Za nju možemo reći da jedina uspijeva stvoriti osjećaj da gledamo lik, a ne samo još jedan vizualni element.
Vizualni spektakl bez čvrste narativne podloge
Mortal Kombat II snimljen je s budžetom od oko 80 milijuna dolara, a globalna kino zarada zasad se kreće oko 65 milijuna, što ga svrstava među komercijalno skromnije nastavke unutar franšize. Takav rezultat jasno sugerira da ni među najvjernijim fanovima ne vlada osobito oduševljenje. To i ne čudi jer djeluje kao film koji se oslanja na vizualni spektakl, ali bez čvrste narativne podloge koja bi ga nosila.
Unatoč toj vizualnoj raskoši, izostaje osjećaj napetosti i unutarnjeg usmjerenja koji bi ga podigli iznad razine pukog spektakla. Čak i trenuci koji bi trebali biti emocionalni ili dramaturški ključni prolaze bez jačeg odjeka, kao da su odrađeni prema unaprijed zadanoj formuli. Tako ovo ostvarenje redatelja Simona McQuoida ostavlja dojam projekta koji zna što publika želi vidjeti, ali ne i kako to pretvoriti u zaokruženu i uvjerljivu cjelinu.
O autoru
