Redatelj Vuk Ršumović kroz film otvara pitanje granica – onih geografskih, ali i onih ljudskih – te prikazuje kako se sustavi i pojedinci ponašaju kada se suoče s ljudima koji traže zaštitu. Maestralnu glumu pružila je Fereshteh Hosseini, koja nosi cijeli film i daje mu autentičnost kakvu ovakva priča zahtijeva. Film je snažan podsjetnik na to da je ljudskost – i ljubav – jedina granica koju nikada ne bismo smjeli prijeći.
Film Među bogovima drugi je dugometražni naslov srpskog redatelja i scenarista Vuka Ršumovića. Njegov debitantski film Ničije dijete (2014.) premijerno je prikazan u programu Tjedan kritike u Veneciji, gdje je osvojio čak tri nagrade – nagradu publike, FIPRESCI i FEDEORA – a u Puli je ovjenčan Zlatnim arenama za najbolji film, režiju i glumačko ostvarenje u programu manjinskih hrvatskih koprodukcija (producent Kinorama). U njegovu filmografiju svakako treba dodati i film Čuvari formule (2023.), na kojem je radio kao koscenarist s redateljem Draganom Bjelogrlićem.
Film inspiriran istinitim događajem
Ovo njegovo najnovije filmsko ostvarenje imalo je svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu 2024. godine. Film je potom prikazan i u Puli, u programu manjinskih koprodukcija, gdje je osvojio dvije Zlatne arene – za glavnu žensku ulogu i za sporednu mušku ulogu. Uz to, Među bogovima je prikazan i na Zagreb Film Festivalu, čime je dodatno učvrstio svoju prisutnost na regionalnoj festivalskoj sceni.
Priča filma bavi se izbjeglicama koje se, u potrazi za sigurnošću, suočavaju s birokratskim, političkim i moralnim labirintima koji često nadilaze samu fizičku opasnost puta. Radnja je inspirirana istinitim događajem iz 2015. godine, koji je detaljno pratio novinar Momir Turudić. Upravo Turudić, kao koscenarist filma uz Ršumovića, donosi autentičnost i dokumentarističku preciznost koja priči daje dodatnu težinu.
Priča filma smještena je u 2015. godinu i prati mladu Afganistanku Fereshteh (Fereshteh Hosseini) koja, nakon višemjesečnog i iscrpljujućeg putovanja, stiže u Beograd s mužem Rezom (Reza Akhlaghirad) i troje djece. Tamo doznaje da se utopio jedan mladić izbjeglica i posumnja da bi to mogao biti njezin mlađi brat, koji je stigao u Beograd prije nje i koji joj se već duže vrijeme nije javio.
Fereshteh je uporna, odlazi u mrtvačnicu i (iako nesigurna) potvrđuje da je to njezin brat (iako je tijelo u gotovo neprepoznatljivom stanju). Nailazi na probleme jer ne posjeduje osobne dokumente koji bi mogli potvrditi njezin identitet i ne može preuzeti tijelo kako bi ga pokopala pod njegovim imenom. Istovremeno pokreće i kompliciranu proceduru kako bi potvrdila njegov identitet uz pomoć DNK uzorka njihovog oca, koji je još uvijek u Afganistanu.U cijeloj toj priči podršku i veliku pomoć pruža joj prevoditelj Nikola (Nikola Ristanovski).
Snažan i ozbiljan film
Mađarska počinje zatvarati granice izbjeglicama, a njezin muž (ali i ostale izbjegličke obitelji) obitelj vrše na nju pritisak da nastave put. Ona to odbija i ne želi napustiti Beograd dok ne preuzme tijelo svog brata. Nakon dugotrajnog čekanja i dodatnih birokratskih prepreka, konačno uspijeva u svojoj namjeri i dobije dozvolu da preuzme tijelo svoga brata. Tu se suočava s novim problemom jer njezin otac želi pokopati tijelo svog sina u Afganistanu. No, Fereshteh odlučuje, po prvi puta u svom životu, postupiti kako sama odluči.
Ršumović kroz film otvara pitanje granica – onih geografskih, ali i onih ljudskih – te prikazuje kako se sustavi i pojedinci ponašaju kada se suoče s ljudima koji traže zaštitu. Ono što vas odmah zapljusne je velika doza autentičnosti koju ovo ostvarenje posjeduje. Ta doza realnosti, ma koliko god je bolna, definitivno je bila i Ršumovićev cilj pa je kao stručne suradnike na filmu angažirao pravnika Nikolu Kovačevića, koji j nagrađen Nansenovom nagradom za rad u području ljudskih prava izbjeglica te Mašu Vukčević Marković, psihologinju koja radi psihološku pomoć za izbjeglice.
Među bogovima je snažan i ozbiljan film koji se ne boji suočiti gledatelja s teškim temama i emocionalno zahtjevnim situacijama. Ršumović bira spor ritam, ali taj ritam nikada ne gubi fokus, nego postupno gradi napetost i emocionalnu težinu priče. Dugi, statični kadrovi daju filmu gotovo dokumentaristički karakter, čime svaka scena dobiva dodatnu dozu realnosti i autentičnosti. Takav pristup omogućuje gledatelju da osjeti težinu svakog birokratskog koraka, svake odluke i svakog trenutka čekanja.
Posebno je važno istaknuti da se velik dio filma odvija na farsiju, što dodatno naglašava kulturni i emocionalni kontekst likova. Upotreba izvornog jezika pojačava osjećaj uronjenosti u svijet izbjeglica i daje priči vjerodostojnost koju bi drugačiji pristup teško postigao. Sve to zajedno čini film iskustvom koje je istodobno intimno, realistično i duboko potresno. Takav pristup bio je i iznimno zahtjevan za Nikolu Ristanovskog (Živi i zdravi, 2023.), koji je velik dio svojih scena odigrao na jeziku koji mu nije materinji, no upravo je taj izazov savladao na izvanredan način — što potvrđuje i njegova nagrada u Puli.
Maestralna Fereshteh Hosseini
Ono što treba posebno istaknuti kod ovog filma je gluma Fereshteh Hosseini. Ona pruža iznimno snažnu i emotivno preciznu izvedbu, koja nosi cijeli film i daje mu autentičnost kakvu ovakva priča zahtijeva. Treba spomenuti da je rođena je Teheranu, ali kao dijete afganistanskih Hazara izbjeglica, odrasla je u okolnostima koje su oblikovale njezinu osjetljivost prema temama migracije i identiteta .
Upravo to životno iskustvo daje njezinoj interpretaciji glavne junakinje dodatnu dubinu i uvjerljivost, jer glumi lik čija se sudbina izravno preklapa s njezinim vlastitim kulturnim i egzistencijalnim nasljeđem. Itekako je vidljivo da Hosseini posjeduje rijetku sposobnost da istovremeno bude suzdržana i izrazito intenzivna, gradeći emociju kroz tihe geste i pogled, a ne kroz naglašenu dramatiku.
Zahvaljujući njezinoj izvedbi, film dobiva emocionalnu jezgru koja ga izdiže iznad pukog društvenog komentara i pretvara u duboko osobnu priču o dostojanstvu, gubitku i upornosti. Ona vrlo uvjerljivo uspijeva prenijeti i unutarnju snagu i krhkost žene koja se bori protiv sustava, ali i protiv vlastitog straha, što njezin lik čini izuzetno realističnim i ljudskim.
Svemu dodajmo da takva njezina maestralna glumačka izvedba i ne treba previše čuditi. Naime, sav svoj talent pokazala je i u svom debitantskom nastupu u filmu Parting (2016.), za koji je osvojila je nagradu za najbolju glumicu na Međunarodnom filmskom festivalu u Marakešu, a i za neke svoje kasnije uloge dobila je nominacije i nagrade. Na kraju možemo samo reći da Među bogovima ne bi bio ni približno ovako snažan film bez njezine izuzetne, emotivne i potpuno predane izvedbe.
Granica koju nikada ne bismo smjeli prijeći
Ovaj film redatelja Vuka Ršumovića djelo je s kojim se publika vrlo lako može poistovjetiti, jer je istodobno emotivan, ljudski i duboko ukorijenjen u stvarnosti koja nas okružuje. Iako otvara više pitanja nego što na njih nudi odgovora, upravo u toj otvorenosti leži njegova snaga – film ne docira, nego poziva na razmišljanje. Među bogovima u mnogočemu djeluje kao suvremena reinterpretacija Antigone, ponajprije zbog teme dostojanstvenog pokopa i sukoba pojedinca sa sustavom koji ga nadilazi.
Ršumović pritom jasno pokazuje da tragedija nije samo u smrti, nego i u birokraciji koja čovjeku oduzima pravo na osnovno ljudsko dostojanstvo. Film se bavi temom izbjeglica koja je i dalje bolno aktualna, a sustavi koji bi trebali pomagati često postaju prepreka. Glavna junakinja, u svojoj tihoj upornosti, izrasta u istinskog “heroja” – ne zato što je nepobjediva, nego zato što se usudi stati protiv politike, birokracije i tradicije.
Fereshteh Hosseini tu je snagu utjelovila s nevjerojatnom preciznošću, dajući liku toplinu, ranjivost i odlučnost koje se rijetko viđaju na ekranu. Film je potpuno lišen patetike, a upravo kroz tu suzdržanost uspijeva pokazati ono što u današnjem svijetu sve više nedostaje: što znači biti čovjek. U konačnici, Među bogovima ostaje kao snažan podsjetnik da je ljudskost – i ljubav – jedina granica koju nikada ne bismo smjeli prijeći.
O autoru
