“Gledati u sunce gotovo je nemoguće, jednako kao i gledati u smrt. Žene u ovom filmu dugo gledaju u jedno i drugo”, govori njemačka redateljica Mascha Schilinski, čiji film Gledati u sunce ima čak osam nominacija za Europske filmske nagrade, a od 15. siječnja može se vidjeti u hrvatskim kinima.
Još od kada je u svibnju prošle godine u Cannesu premijerno predstavila film Gledati u sunce, njemačka redateljica Mascha Schilinski ne može pobjeći od brojnih hvalospjeva. S epskom dramom osvojila je nagradu žirija u Cannesu, ali i čak osam nominacija za Europsku filmsku nagradu te je Gledati u sunce ovogodišnji njemački kandidat za nagradu Oscar.
Film prati četiri djevojke i njihove obitelji koji žive u seoskoj kući u Altmarku, regiji u sjevernoj Njemačkoj uz rijeku Labu. No, djevojke ne žive na farmi istovremeno, već su njihove priče stavljene u različita razdoblja. Alma (Hanna Heckt) živi na farmi u vrijeme prije Prvog svjetskog rata, Erika (Lea Drinda) neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Angelika (Lena Urzendowsky) u Istočnoj Njemačkoj 1980-ih i Lenka (Laeni Geiseler) u našoj sadašnjosti. Gledatelji naizmjenično prate njihove priče, koje su različite po vremenu u kojem se događaju, ali i prilično slične po traumama kroz koje djevojke prolaze.
Od cirkusa do filmskih nagrada
Filmsku karijeru Mascha Schilinski započela je još kao dječja glumica. Nakon što je odustala od srednje škole kako bi s cirkusom putovala po svijetu, činilo se da će njezin život doprinos kinematografiji biti nezamjetljiv. No, nakon nekoliko godina ipak je shvatila da je čarolija filma jača od cirkuskog života.
Prvo je diplomirala dramaturgiju, da bi tek nakon toga studirala režiju na Filmskoj akademiji Baden-Württemberg. Njezin debitantski film Dark Blue Girl premijeru je imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu, no nije napravio takav odjek kao njezino drugo djelo – Gledati u sunce.
Epski film vrlo je brzo promovirao Schilinski u jedno od najvećih europskih otkrića 2025. Kronika ženske boli kroz zadnjih 100 godina pronašla je brojne poklonike, pokazavši da trauma nije ograničena na malu farmu u Njemačkoj već se s njom mogu poistovjetiti gledatelji diljem svijeta.
Gledati u sunce u hrvatska kina dolazi 15. siječnja, no prije toga, ali i dodjele Europskih filmskih nagrada koja će biti održana 17. siječnja u Berlinu, redateljica Mascha Schilinski u razgovoru za Kinofilm otkirla je što je toliko uznemirujuće kada se govori o suncu, zvuku i traumi.
Što za vas znači vidjeti da je film dobio čak osam nominacija za Europske filmske nagrade?
Mascha Schilinski: Kao prvo, to je iznimna čast. Posebno zato što sam europska autorica i jer ovaj film duboko pripada europskom kontekstu. Trenutačno sam u SAD-u i upravo me ta fizička udaljenost podsjetila koliko snažno osjećam svoju europsku pripadnost.
Vidjeti da je film, na kojem smo radili gotovo pet godina, sada toliko vidljiv, i da publika i struka tako pozitivno reagiraju, nešto je što se ne može planirati. To je čisti dar. Osjećam veliku zahvalnost.
Engleski naslov filma je Sound Of Falling (Zvuk padanja). Zvuk je i jedan od najsnažnijih elemenata filma. Kako ste mu pristupili, estetski i filozofski?
Mascha Schilinski: O zvuku sam razmišljala već u fazi pisanja scenarija. Znala sam da mora postojati sloj koji će nositi ono što se ne vidi, potisnuto i neizgovoreno, ono što likovi ne žele ili ne mogu artikulirati. Zvuk u tom smislu anticipira događaje, najavljuje ono što tek dolazi.
Tijekom montaže pridružili su nam se iznimni dizajneri zvuka. Postavljali smo pitanja poput: Kako zvuči crna rupa? Kako zvuči tisuću metara ispod morskog dna? Kako zvuči Veliki prasak? Iz tih apstraktnih pitanja nastajali su konkretni zvučni svjetovi.
Trauma često fragmentira percepciju. Ostaju slike, ali bez zvuka… Ili se zvuk “zatvori” negdje drugdje. Kasnije se može vratiti kroz miris, šum, vibraciju. Upravo taj proces nas je zanimao. U filmu djevojke gledaju ravno u kameru, u svijet, a zvuk im odgovara, gotovo kao da im odgovara sam svemir. Postoje trenuci potpune tišine, što je u kinu izrazito nelagodno, ali bilo mi je važno da se u tim trenucima ništa ne “spašava”. Tišina je jednako snažna kao i zvuk.
Njemački/hrvatski (Gledati u sunce) i engleski (Sound Of Falling) naslov filma naglašavaju različite elemente, svjetlo i zvuk. Zašto?
Mascha Schilinski: Zanimljivo je da je Sound of Falling zapravo bio originalni naslov. Trebao je biti takav u cijelom svijetu. No, njemački distributer želio je naslov na njemačkom, ali riječ “sound/zvuk” ondje nema istu emocionalnu preciznost, često se svodi na “buku”.
Tako smo došli do naslova Gledati u sunce. Za mene je to temeljna slika filma: zatvorene oči okrenute prema suncu, pulsirajuća narančasta svjetlost iza kapaka, amorfni oblici. Istovremeno, gledati u sunce gotovo je nemoguće, jednako kao i gledati ravno u smrt.
Žene u ovom filmu dugo gledaju u jedno i drugo.
Motiv pada ponavlja se kroz film. Što vam on znači?
Mascha Schillinski: Pad je, paradoksalno, tih. A mene je zanimalo kako unutarnji pad, trenutak kada se nešto u nama slomi, ipak proizvodi zvuk.
Film je duboko povezan s memorijom i načinom na koji se sjećanja i imaginacija preklapaju. Htjela sam stvoriti tok slika koji pripada svim generacijama koje su živjele na toj farmi, kao da svi istovremeno sanjaju, pamte i zamišljaju.
Trauma se često vraća u obliku sna: slike izranjaju bez jasnog izvora, osjećaj je snažan, ali nesiguran. Je li se to doista dogodilo? U snovima često padamo, letimo pa iznenada propadamo. U ovom filmu doslovno padamo kroz vrijeme i prostor. To klizanje između epoha bilo je ključno.
Je li ovo prvenstveno ženska priča? Bi li funkcionirala i s muškim likovima?
Mascha Schilinski: U početku nismo namjeravali ispričati isključivo žensku priču. Tijekom istraživanja, međutim, naišli smo na niz sitnih, potisnutih fragmenata, poput rečenica, zapisa i svjedočanstava, koji su bili duboko upisani u ženska tijela i iskustva.
U literaturi su dominirali muški glasovi koji su opisivali gotovo idilična djetinjstva. A onda bi se usred banalnosti pojavila rečenica poput: “Ženu treba učiniti bezopasnom.” Ili: “Živjela sam uzalud.” Te rečenice bile su poput sjene koja prelazi preko lica ljudi s kojima smo razgovarali.
Zato smo odlučili staviti žene u središte, jer su prečesto bile tik uz povijest, ali nikada u njenom fokusu. Naravno da bi se film o muškoj perspektivi mogao i trebao snimiti. Trauma nije rodno određena. Razlika je u načinu na koji je pogled bio usmjeren prema ženama kroz stoljeća. Ovaj film im omogućuje da pogled vrate.
O autoru
