“Kad je svijet malo pomaknut, kad su odrasli ponekad karikirani, a humor i žanr nose priču, djeca mogu bez straha prići i težim temama”, govori Marina Andree Škop, redateljica novog dječjeg igranog filma Glavonja.
Glavonja, novi dječji igrani film hrvatske redateljice Marine Andree Škop i slovačke redateljice Vande Raýmanove, donosi nam priču o desetogodišnjoj Alisi (Marta Mihanović) koja, nakon misterioznog nestanka roditelja, odlučuje uzeti stvari u svoje ruke te ih pronaći uz pomoć prijatelja i starijeg brata Milana (Maks Kleončić). Njihova potraga pretvara se u nadrealnu i uzbudljivu pustolovinu, a ključ detektivske zagonetke postaje upravo Milan, dječak koji na svijet gleda malo drugačije od ostatka družine.
Riječ je o filmu koji kroz formu dječje krimi-komedije otvara teme neurorazličitosti i inkluzije na način da su razumljive i djeci i odraslima, ali nikada banalno prikazane, a film je dobio i preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Pravobraniteljice za djecu te Pravobranitelja za osobe s invalidi. Premijera je održana 15. veljače, a od 19. veljače film je dostupan i kinima diljem zemlje.
Uz Martu Mihanović i Maksa Kleončića u glavnim ulogama sestre i brata, skupinu malih, ali odvažnih istražitelja čine mladi glumci Andrija Lamot, Mark Spiridonović i Martin Pišlar. Uloge odraslih u filmu preuzeli su slovenski glumci Ajda Smrekar i Matej Puc i slovački glumci Csongor Cassai i Gabriela Dzuríkova, a od hrvatskih lica tu su Judita Franković Brdar, Borko Perić, Snježana Sinovčić, Dražen Čuček, Slavko Sobin i Željko Duvnjak.
Scenarij filma potpisuje slovački scenarist Juraj Raýman, dok su producenti filma Marina Andree Škop, Vanda Raýmanová i Tibor Keser.
Direktor fotografije je Tomislav Sutlar, scenograf je Stefano Katunar. Kostimografiju potpisuje Zorana Mejić, dok je majstorica maske Mojca Gorogranc Petrushevska. Redatelj animacije je Michal Struss, a 3D animator Krsto Jaram.
Film su sufinancirali Hrvatski audiovizualni centar, Audiovizualni fond Slovačke, Slovenski filmski centar, Nacionalni filmski centar Latvije, Kreativna Europa MEDIA, Hrvatska radiotelevizija, Slovačka radiotelevizija te Viba Film.
Povratak dječjem filmu
Nakon uspješnog dugometražnog dječjeg igranog filma Moj dida je pao s Marsa (2019), kojeg je 2019. godine režirala s redateljem Draženom Žarkovićem, redateljica Marina Andree Škop ponovno se vraća žanru dječjeg filma, ovaj put donoseći publici uzbudljivu, zabavnu i toplu priču u kojoj će uživati oni najmlađi, ali i odrasli, a gledajući dogodovštine male Alise, njezinog brata i njihovih prijatelja publika će štošta i naučiti.
Režiju filma Glavonja potpisujete vi i slovačka redateljica Vanda Raýmanová. Kako je došlo do ove suradnje?
Marina Andree Škop: Suradnja je krenula jako prirodno, ali i jako filmski. Vanda Raýmanová je slovačka redateljica koja dolazi iz svijeta animiranog filma, i ona mi je predložila da zajedno radimo na Glavonji nakon što je 2019. u slovačkim kinima pogledala moj film Moj dida je pao s Marsa. Kako mi je rekla, posebno joj se svidjelo kako radim s djecom glumcima, kako gradim njihov humor i energiju, i odmah je osjetila da bismo se kreativno dobro nadopunjavale.
U isto vrijeme, Vanda je donijela inicijalnu priču u kojoj je lik Milana inspiriran njezinim nećakom, i mene je odmah privukla ta otkačena, razigrana ideja koja u istu dječju ekipu dovodi potpuno različite klince. U tom prvom razgovoru smo brzo shvatile da dijelimo isti senzibilitet prema dječjem filmu: da djecu ne želimo podcjenjivati, nego im ponuditi priču koja je istovremeno uzbudljiva, smiješna i emotivno istinita.
A kako smo s vremenom postale i “radni duo”, suradnja se samo produbljivala. Dok smo razvijale Glavonju, radile smo zajedno i na drugim projektima, što je dodatno učvrstilo povjerenje i način rada. Zato je na samom filmu sve sjelo vrlo organski: Vanda je više radila na animiranom dijelu, ja sam bila više u radu s djecom i igranim dijelom priče, ali sve ključne odluke donosile smo zajedno. I mislim da se taj “perfect match” i vidi u filmu.
Vaš prošli dugometražni film, Moj dida je pao s Marsa, također ste režirali u dvoje, tada s redateljem Draženom Žarkovićem. Kako za vas izgleda proces zajedničke režije? Što je u tome izazovno, a što možda zahvalno i inspirirajuće?
Marina Andree Škop: Za mene zajednička režija funkcionira najbolje kad od početka postoji povjerenje i isti “kompas” priče. Moj dida je pao s Marsa sam korežirala s Draženom Žarkovićem i od njega sam beskrajno puno naučila, posebno o tome kako u složenoj priči zadržati jasnoću, ritam i emociju. To iskustvo mi je kasnije jako pomoglo i na Glavonji, jer je i ona film koji spaja više slojeva i traži i preciznost i nježnost.
U praksi, zajednička režija znači puno razgovora prije seta i dobru organizaciju na setu. Najbitnije je da ekipa dobiva jasnu informaciju, da nema dva različita smjera u isto vrijeme. Odluke donosimo zajedno, ali se onda prirodno podijelimo prema tome tko je u tom trenutku fokusiraniji na glumu, tko na kadar, tko na nešto treće.
Moj dida je pao s Marsa također je dječji film. Što vas privlači u tom žanru?
Marina Andree Škop: Djeca svijet gledaju čistije, znatiželjnije i bez toliko cinizma. To ne znači da su naivna, dapače, često su puno emotivno pametnija nego što odrasli pretpostavljaju. Ali imaju tu sposobnost da u isto vrijeme prihvate i čudo i ozbiljnu emociju.
I iskreno, dječji film je za mene i neka vrsta nade. Volim priče u kojima se djeca povezuju, postaju ekipa, pronalaze hrabrost i uče jedni druge gledati s više razumijevanja. Kad uspiješ napraviti film koji je istovremeno zabavan i emotivno istinit, a onda poslije čuješ da su roditelji i djeca o njemu razgovarali doma ili u školi, to mi je najveća nagrada.
U Glavonji glavna junakinja Alisa ima brata Milana koji se nalazi na spektru autizma. Kako ste pristupili temi neurorazličitosti?
Marina Andree Škop: Mi smo temi neurorazličitosti pristupile prije svega kroz likove i odnose, a ne kroz objašnjavanja. Od početka smo znale da ne želimo “držati lekciju” ni djeci ni odraslima, nego ispričati uzbudljivu priču u kojoj je Milan punokrvni lik sa svojim ritmom, logikom i načinom doživljavanja svijeta. Njegova različitost u filmu nije problem koji treba popraviti, nego dio njegove osobnosti i, u ključnim trenucima, nešto što ekipi zapravo pomaže.
Bilo nam je važno i naglasiti da Milan nije tipičan primjer autizma, jer tipičan primjer ne postoji. Često se kaže da je svaka autistična osoba kao pahulja snijega: sve su pahulje snijeg, ali nijedna nije ista. Zato smo htjele ispričati priču o jednom konkretnom djetetu i jednoj obitelji, a ne objasniti spektar kroz jedan lik.
Druga stvar koja nam je bila važna je perspektiva sestre. Alisa je u centru priče, kao dijete koje često postaje “nevidljivo” jer svakodnevna briga oko brata proguta kapacitete obitelji. Kroz nju se vidi i ljutnja, i krivnja, i ljubav, sve ono što djeca stvarno mogu osjećati, a o čemu se rijetko govori.
A vizualno, umjesto da Milanove unutarnje doživljaje opisujemo riječima, često smo ih prevele u slike kroz spoj igranog i animacije. Recimo, Milan pronalazi smiraj u repetitivnom crtanju paralelnih linija, a kad ga emocije preplave, taj svijet linija postaje valovit i pretvara se u more koje ga preplavljuje. To je jednostavna metafora koju djeca odmah razumiju, ali mislim da je jednako jasna i odraslima.
Naš cilj je bio da film otvori prostor za empatiju i razgovor, ali kroz iskustvo avanture, humora i prijateljstva. Ako nakon filma djeca izađu s osjećajem da različitost može biti dio tima, a ne razlog za isključivanje, mi smo napravile ono što smo htjele.
Film je uzbudljiva dječja kriminalistička komedija koja je iznimno stilizirana, a uz to sadrži i mnoštvo animacija. Kako i zašto ste se odlučili za takav vizualni jezik? Što stiliziranost donosi u film?
Marina Andree Škop: Mi smo se za takav vizualni jezik odlučile vrlo svjesno, iz dva razloga. Prvo, zato što radimo film za generaciju djece koja je odrasla uz animacije i crtiće i kojoj je ovo možda prvi igrani film u kinu. Htjele smo da igrani dio ima tu likovnost animacije, da kadar bude razigran, precizan, pun boje i detalja, da djeca od prve minute osjete da ulaze u jedan maštoviti svijet, a ne u kopiju svakodnevice. Zato je spoj igranog i animacije bio prirodan izbor, a Vandino iskustvo iz animiranog filma tu je bilo ogromno.
Drugo, stiliziranost nam je bila važna jer stvara sigurnu distancu. Kad je svijet malo pomaknut, kad su odrasli ponekad karikirani, a humor i žanr nose priču, djeca mogu bez straha prići i težim temama. Ne osjećaju da gledaju težak film, nego avanturu. A onda, dok se smiju i navijaju za ekipu, emocije se otvaraju same.
U centru filma su mladi glumci. Kakav je bio proces audicija? Što je presudilo da odaberete Martu Mihanović i Maksa Kleončića, glumce koji su utjelovili Alisu i njezinog brata Milana?
Marina Andree Škop: Proces audicija nam je bio jedan od najvažnijih dijelova cijelog filma, jer Glavonja stvarno počiva na djeci, na njihovoj energiji, ritmu, humoru i na tome hoćeš li im povjerovati kao ekipi. Zato smo audicije radile široko i strpljivo: gledale smo jako puno djece, u više krugova, i nismo tražile male profesionalce, nego djecu koja imaju onu iskru i prirodnost zbog koje odmah želiš gledati što će napraviti sljedeće.
Kod Marte Mihanović presudilo nam je to što je imala baš ono što Alisa treba: snagu i ranjivost u istom trenutku. Može biti duhovita i brza, ali kad treba, zna pustiti emociju bez glume na silu. Alisa je lik koji puno toga nosi u sebi i ne kaže sve naglas, i Marta je to imala u pogledu, u držanju, u sitnim reakcijama. To je teško naći, pogotovo u toj dobi.
A kod Maksa Kleončića, tražile smo nešto još specifičnije: da Milan bude potpuno stvaran, da ne sklizne u karikaturu i da ga nikad ne gledamo izvana, nego iznutra. Maks je imao jedan poseban mir i fokus, taj nježni ritam koji Milan unosi u film, i nešto vrlo precizno u načinu kako reagira. Nama je bilo važno da Milan ima svoj tempo i logiku, i da se osjeti da je to dijete s kojim se mnogi mogu identificirati.
I ono što nam je jednako važno kao i casting je ono što dolazi poslije. S djecom smo puno radile prije snimanja, i tu mi je ogromno pomogla Tena Tadić, dramska pedagoginja i glumačka trenerica. Šest mjeseci smo radile pripreme i probe, ne samo tekst, nego odnose, povjerenje i timski osjećaj. Jer na kraju, možeš imati savršen casting na papiru, ali ako djeca ne postanu ekipa, kamera će to odmah pročitati.
Kako pristupate radu s djecom? Što vam je bilo najvažnije u glumačkim pripremama?
Marina Andree Škop: U radu s djecom meni je najvažnije stvoriti osjećaj sigurnosti i igre. Djeca najbolje glume kad zapravo ne glume, nego kad razumiju situaciju i kad se osjećaju dovoljno opušteno da reagiraju prirodno. Zato im ne prilazim kao malim odraslima, nego kao partnerima u priči: objasnim im što se u sceni stvarno događa, što njihov lik želi, čega se boji, i onda tražimo zajedno kako bi to dijete točno to izreklo ili pokazalo.
Mislim da je najveći trik u radu s djecom zapravo atmosfera. Ako ekipa diše mirno, ako nema nervoze, ako se djeca osjećaju poštovano i viđeno, onda se dogodi ono najljepše: stvarna emocija. A kad se to dogodi, kamera je samo svjedok.
U Glavonji ste odradili trostruki posao: redateljice, montažerke i producentice. Donosi li vam svaka od tih pozicija drugačiju perspektivu na film?
Marina Andree Škop: Da, svaka od tih uloga mi daje potpuno drugačije naočale, i iskreno, ponekad imam osjećaj da u glavi vodim tri odvojena razgovora odjednom.
Kao redateljica razmišljam o emociji i priči iznutra: što lik u tom trenutku osjeća, gdje publika diše, gdje se smije, gdje se stisne u trbuhu. To je onaj najinstinktivniji dio, i tu se stalno pitam jesmo li ostale vjerne srcu filma.
Montaža je, s druge strane, mjesto gdje se film stvarno rodi drugi put. Tamo postaješ brutalno iskrena prema materijalu, jer nema više izgovora: ili scena radi ili ne radi. Montaža mi daje distancu i preciznost, i često me podsjeti da je manje više, pogotovo u dječjem filmu gdje ritam mora biti jako čist.
A producentica u meni stalno drži realnost: budžet, rokove, logistiku, koprodukciju, ljude. To je uloga koja te tjera da budeš odgovorna i racionalna, ali paradoksalno, ona mi je i pomogla da zaštitim kreativnu viziju. Jer kad si uključena i u produkcijske odluke, možeš na vrijeme prepoznati što ti je za film potrebno a što ne.
Naravno, ta kombinacija je zahtjevna i nije baš recept za miran san. Ali meni je u dječjem filmu to često i prednost, jer mi daje osjećaj da projekt držim čvrsto u rukama i da se ništa bitno ne izgubi putem.
Što biste voljeli da djeca, ali i odrasli, nauče iz vašeg filma?
Marina Andree Škop: Iskreno, ne bih voljela da iz filma uče u klasičnom smislu. Najviše bih voljela da se prvo samo prepuste i uživaju, da se smiju, da navijaju za ekipu i da izađu iz kina s onim dobrim osjećajem da su bili na pravoj avanturi.
A ako se nakon toga dogodi nešto više, neka to bude spontano. Da im ostanu pitanja koja su im pala na pamet dok su gledali film, pa da ih požele izgovoriti naglas. Ako Glavonja otvori razgovor, bez pritiska i bez dociranja, onda je napravio puno.
O autoru
