Dokumentarac koji bez uljepšavanja prikazuje neukrotivu ekscentričnost glazbene ikone Marianne Faithfull. Ovo ostvarenje redateljskog dvojca Iaina Forsytha i Jane Pollard nije samo dokumentarac, nego i intimni razgovor s umjetnicom koja je uvijek odbijala biti jednostavna. Film donosi i njezin posljednji pjevački nastup, s Nickom Caveom, i tako postaje svojevrsni epitaf.
U naši kinima zaigrao je dokumentarac Marianne Faithfull: Broken English (2025.), koji donosi portret ove neponovljive pjevačice, kantautorice i glazbene ikone. Film je koji je svoju svjetsku premijeru imao na festivalu u Veneciji prošle godine. Nakon toga prikazan je na uglednim festivalima u Torontu i Londonu, gdje je izazvao nezapamćen interes javnosti.
Koncept izmišljene institucije
Redatelji filma su Iain Forsyth i Jane Pollard, koji zajedno rade još od sredine devedesetih. Njihov prvijenac 20000 dana na Zemlji (20,000 Days on Earth) o karijeri glazbenika Nicka Cavea premijerno je prikazan na festivalu u Sundanceu 2014. godine. Tamo je osvojio nagrade za najbolju režiju i montažu te bio nominiran za prestižnu britansku nagradu BAFTA. Dakako, pobrao je hvalospjeve filmske i glazbene kritike te publike. Od tada pa sve do danas, ovaj redateljski duo, nastavio se baviti dokumentarističkim žanrom.
Ovaj dokumentarac intiman je portret i nepokolebljivo istraživanje oštećenog, ali nikad slomljenog života kojeg su formirale slava, kreativnost i neumoljiva kontrola javnosti. Na jednoj londonskoj zabavi 1964. godine, kad je imala samo šesnaest godina, Marianne Faithfull uočio je tadašnji menadžer Rolling Stonesa Andrew Loog Oldham. Marianne se vrlo brzo istaknula kao neustrašiv i jedinstven glas kako u glazbenoj umjetnosti, tako i u samom životu. Snažna, provokativna i istinski originalna, Marianne je provela više od šest desetljeća prkoseći očekivanjima te objavivši više od trideset i pet albuma dok je konstantno kreirala nove stvari.
Scenarij filma potpisuju redatelji Iain Forsyth i Jane Pollard te Ian Martin (Smrt Staljina/Death of Stalin, 2017.). Svoj film postavili su tako da se odvija unutar “Ministarstvo nezaborava” – izmišljene, kinematografske institucije u kojoj se sudaraju uspomene i mitovi. Tako glumac George MacKay (Svršetak/The End, 2024., 1917, 2019.) tumači djelatnika spomenutog “Ministarstva” dok mu Marianne Faithfull prepričava svoj život, a oskarovka Tilda Swinton (Michael Clayton, 2007.) je u ulozi nadzornice razgovora iz kontrolne sobe.
Koncept “Ministarstva” svakako je zanimljiva i hrabra ideja. Taj okvir omogućuje filmu da se igra s njezinim mnogim životima, kao da ih netko pokušava katalogizirati, razumjeti ili zadržati od zaborava. Ipak u određenim dijelovima filma ipak je malo previše naglašen. U trenucima kada postane dominantno, film zna djelovati pomalo didaktično, kao da objašnjava vlastitu metaforu.
No kada služi samo kao suptilni okvir, otvara prostor za snažne, intimne trenutke u kojima njezin glas i arhiva nose emocionalnu težinu. Slobodno možemo reći da je koncept “Ministarstva” svojevrsni autorski rizik koji filmu daje prepoznatljiv identitet, ali koji najbolje funkcionira kada ostane pozadinska struktura, a ne glavni narativni motor.
Portret koji se ne trudi uljepšavati
Ovaj dokumentarac prepun je arhivskih snimaka koje igraju esencijalnu ulogu u kreiranju samog djela, a ne služe samo pukoj dokumentaciji već i kao određena elektronička seansa koja zaziva mnoge različite verzije same Marianne da se okupe zajedno na jednom mjestu i progovore. To je ujedno i najjača strana ovog fascinantnog djela koje svoje gledatelje vodi na jedinstveno putovanje kroz život ove osebujne glazbenice. Film tako donosi intervjue s glazbenicima Johnom Dunbarom, Edith Bowman, Sophie Fiennes i Barryjem Reynoldsom.
Kako se u dokumentarcu vidi, Faithfull je vodila nekoliko različitih života i odrađivala razne uloge. Neke od njih birala je i pisala sama, dok su joj druge bile nametnute. Bila je djevojka iz samostana i tinejdžerska nevjesta, osoba o kojoj su svi pričali tijekom šezdesetih te djevojka Micka Jaggera, jedne od najvećih rock zvijezda ikada. Bila je pop pjevačica, narodna pjevačica, tragična ovisnica te nepokolebljiva u vlastitom opstanku.
U Broken English nastaje portret koji se ne trudi uljepšati Marianne Faithfull, nego je prikazuje u njezinoj punoj, neukrotivoj ekscentričnosti. Upravo ta ekscentričnost daje djelu ton koji je nježan, prkosan i potpuno u skladu s njezinim životnim ritmom. Redatelji svjesno biraju nekonvencionalne postupke kako bi uhvatili energiju žene koja je uvijek živjela izvan očekivanih okvira.
Portret koji pritom nastaje fragmentiran je, živ i nepredvidljiv, kao da se pred gledateljem otvara u slojevima. Film uspijeva spojiti njezinu ranjivost i njezinu tvrdoglavu snagu u cjelinu koja djeluje istinito i nepatvoreno. U konačnici, riječ je o prikazu koji ne imitira njezin život, nego ga reflektira – ekscentrično, neukrotivo i potpuno njezino.
Posljednji pjevački nastup
Sve u svemu, dokumentarac Marianne Faithfull: Broken English ostavlja dojam filma koji ne samo da bilježi jedan izniman život, nego ga i zaokružuje na način koji je duboko osoban. U trenucima kada se arhiva i fikcionalni okvir povuku, ostaje njezin glas, krhak i odlučan, kao posljednji trag žene koja je cijeli život prkosila tuđim definicijama. Film se ne boji pokazati njezine pukotine, ali ih pretvara u prostor snage, u dokaz da se umjetnost rađa i iz boli i iz otpora.
Posebnu vrijednost filmu daje i njezin posljednji pjevački nastup, izveden s Nickom Caveom i Warrenom Ellisom, koji danas zvuči poput tihe, ali nepogrešive oproštajne geste. Budući da je Marianne Faithfull preminula 2025. godine, taj nastup poprima gotovo ritualnu dimenziju, kao da gledamo umjetnicu koja sama zatvara vlastiti krug. Film tako postaje svojevrsni epitaf, ali ne onaj koji tuguje, nego onaj koji slavi život. U njemu se osjeća i njezina ranjivost i njezin prkos, dvije sile koje su je vodile kroz desetljeća stvaranja i preživljavanja.
Redatelji Iain Forsyth i Jane Pollard uspijevaju uhvatiti upravo tu napetost, pretvarajući je u emocionalni puls filma. Gledatelj dobiva priliku vidjeti ženu koja je preživjela vlastiti mit i koja ga sada, na kraju, prepričava po vlastitim pravilima. Zato Marianne Faithfull: Broken English nije samo dokumentarac, nego i intimni razgovor s umjetnicom koja je uvijek odbijala biti jednostavna. Vrijedan je svake pažnje – zbog nje, zbog njezina glasa i zbog načina na koji film dopušta da taj glas odjekne još jednom, posljednji put.
O autoru
