Film redatelja Jonathana Zucka ne donosi ništa novo, a njegov najveći problem je neuvjerljivi i nerazrađeni scenarij. Ovo ostvarenje ostaje negdje između survival trilera, psihološke drame i priče o ljudskoj odgovornosti, a nijedan od tih elemenata ne uspijeva razviti do kraja. Vizualni efekti pritom ostavljaju vrlo slab dojam, pa morski pas djeluje digitalno i bez stvarne prijetnje.
Gotovo svake godine prije ili tijekom ljeta pojavi se poneki film s morskim psima, pa tako ni ova sezona nije iznimka. Nedavno smo vidjeli Ponor smrti (Deep Water, 2026.) Rennyja Harlina, naslov koji cilja na publiku koja ne traži ništa više od osnovne žanrovske zabave. Svježi naslov s tim oceanskim predatorima u našim kinima je Mamac (Chum, 2026.), koji potpisuje redatelj Jonathan Zuck.
Ne pretjerano poznata ekipa iza kamere
Prije ovog projekta u karijeri je režirao niz kratkih filmova i tek dva dugometražna ostvarenja – horor Within the Darkness (2016.) i indie dramu Meant to Be Broken (2018.) – oba bez većeg odjeka u široj publici. Iako se poziva na utjecaje velikih autora poput Orsona Wellesa i Stanleya Kubricka, njegova dosadašnja ostvarenja ostaju u okvirima malih, niskobudžetnih produkcija.
Scenarij filma, uz Zucka, potpisuje Joe Leone, autor koji je osvojio nešto priznanja na festivalima nezavisnog filma. Na ideji za priču surađivali su s ne pretjerano poznatim autorima Dickom Grunertom i Jamesom Kondelikom, kao i nešto afirmiranijim Ryanom R. Johnsonom, koji je bio dio producentskih timova filmova Arkansas (2020.) i Kako se riješiti Djeda Mraza (Fatman, 2020.).
Radnja film je sljedeća – Tina (Alice Eve) i Tom (Eric Michael Cole) tek su se vjenčali na Malti. Među uzvanicima su i njihovi prijatelji Rachinda (Sarah Siadat), Britney (Lisa Yaro), Rick (Johnny Gaffney) te Tinina mlađa sestra Sadie (Ella Haymond). Iako Tina i Tom ostavljaju dojam sretnog para, zapravo idu prema poništenju braka jer se suočavaju s moralnim razlikama – vezanima uz posao kojim se bave i koji ih stavlja na suprotne strane – a koje, čini se, ne mogu premostiti.
Rick im je pripremio svadbeni poklon – luksuznu jahtu i trosatnu vožnju morem na koju nevoljko pristaju. Sunčani dan je kao stvoren za zabavu, no uskoro nastaju problemi kada se pojavi veliki bijeli morski pas koji napadne brod. Spletom nespretnih i nesretnih okolnosti na brodu izbije požar. Srećom po njih, u pomoć im stiže ribar Roy (Jim Klock), koji ih spašava. Međutim, uskoro shvaćaju da njegove namjere nisu sasvim čiste — a da Tom s morskim psom ima nerazriješene račune koje, čini se, namjerava izravnati – na njihov užas – upravo pomoću njih.
Scenaristički prenatrpano, neuvjerljivo i nerazrađeno
Mamac ne donosi ništa novo. Dapače, već spomenuti Harlinov film izgleda kao remek‑djelo u usporedbi s njim. Scenarij je pretrpan žanrovima – film s morskim psima, psihopat, bračna drama i ekologija – bez jasne usmjerenosti. Sasvim je vidljivo da je dio ideje bez pardona preuzet iz filma Opasne životinje (Dangerous Animals, 2025.), što samo dodatno naglašava manjak originalnosti.
Scenaristička neuvjerljivost najviše dolazi do izražaja u segmentu u kojem Tom “zna” da lovi pravog morskog psa. Odgovor se krije u dijaloškoj rečenici “Označio sam ga“, čija stupidnost postaje očita već na prvu i bez gledanja filma. To je samo još jedna stavka koja dokazuje koliko je sama priča dramaturški loše postavljena i koliko se oslanja na nelogične slučajnosti.
Ekipa koja potpisuje scenarij nije se previše iskazala ni u dijalozima ni u razradi likova, pa sve ostaje na vrlo niskoj razini. Pohvaliti se može jedino pokušaj umetanja teme ekologije, odnosno ideja da se film obogati “nekim višim ciljem”. No ta je tema slabašno razrađena i više služi kao funkcionalni dio radnje koji objašnjava motive, nego kao ozbiljna poruka koja bi mogla doprijeti do gledatelja.
Vizualni efekti u Mamcu ostavljaju vrlo slab dojam, osobito u prikazu morskog psa koji djeluje digitalno i bez stvarne prijetnje. U scenama napada redatelj Zuck oslanjanje na montažu i zvuk, kao da se pokušava prikriti nedostatak uvjerljivog CGI‑a. Pri tom valja istaći da se “monstruoznost” morskog predatora naglašava intenzivnim crvenilom, no taj vizualni pristup više djeluje kao jeftin trik nego kao promišljeni stil.
Propala ambicija Alice Eve
Taođer, to ne gradi napetost, nego stvara nehotice komičan dojam u trenucima koji bi trebali biti najnapetiji. Mora se reći da je i kvaliteta vizualnih efekata neujednačena, kao da su rađeni u različitim produkcijama, što dodatno narušava atmosferu. Nakon svega, ostaje dojam da vizualni elementi više odmažu nego pomažu priči, jer ne uspijevaju uvjerljivo prikazati prijetnju oko koje se film gradi.
Glumački film također nije pretjerano uspješan. Većina izvedbi djeluje ukočeno, kao da se glumci bore s tanko napisanim dijalozima i nejasnim motivacijama. Uz to, ne uspijevaju unijeti u likove potrebnu emocionalnu dubinu a interakcije među likovima rijetko stvaraju uvjerljivu dinamiku, što dodatno naglašava dramaturšku prazninu filma.
U glavnoj ulozi je Alice Eve, glumica koja iza sebe ima naslove poput One su bombe (Bombshell, 2019.), Replike (Replicas, 2018.) i Ljudi u crnom 3 (Men in Black 3, 2012.). Ovdje je važno istaknu da je ona i jedan od producenata filma, što sugerira da je u projekt ušla s određenom ambicijom i vjerom da u njemu postoji prostor za iskorak u karijeri. No njezina izvedba ostaje jednako neuvjerljiva kao i kod ostatka ekipe, ponajviše zbog slabog scenarija i nejasno postavljenog lika. A o kvaliteti filma već smo gotovo sve rekli – pa tako ni njezina gluma ne uspijeva nadograditi ono što je u startu dramaturški neodrživo.
Jedan od najlošijih ovogodišnjih naslova.
Mamac je film koji pokušava spojiti nekoliko žanrovskih elemenata, ali pritom ne uspijeva pronaći jasnu i uvjerljivu cjelinu. Najveći problem ostaje scenarij koji je pretrpan idejama, a istodobno nedovoljno razrađen da bi bilo koja od njih dobila stvarnu težinu. Redatelj Jonathan Zuck pritom ne pokazuje dovoljno sigurnosti u žanrovskim rješenjima, dok mu održavanje atmosfere očito nije jača strana. Umjesto postupnog građenja napetosti, film se prečesto oslanja na predvidljive obrate, slabašna redateljska rješenja i efekte koji dodatno umanjuju osjećaj prijetnje.
Tako ovo ostvarenjeostaje negdje između survival trilera o morskom psu, psihološke drame i priče o ljudskoj odgovornosti, a nijedan od tih elemenata ne uspijeva razviti do kraja. Na kraju ostaje dojam da je film imao dovoljno materijala za solidnu žanrovsku zabavu. No zbog lošeg scenarija i slabih izvedbenih rješenja uvjerljivo je završio – i kod publike i kod kritike – kao jedan od najlošijih ovogodišnjih naslova.
O autoru
