Novi film marokanske redateljice Maryam Touzani bez velikih ambicija govori o starosti, ljubavi, pripadanju i potrebi za vlastitim prostorom. Njegova toplina, nenametljiv humor i nježan odnos prema likovima čine ga ugodnim i iskrenim filmskim iskustvom. U glavnoj ulozi je izvanredna Carmen Maura, koja uvjerljivo nosi cijeli film.
Marokanska kinematografija u posljednjih je desetak godina doživjela strahoviti uspon te se s pravom prometnula u jednu od atraktivnijih svjetskih kinematografija, ponajprije zahvaljujući nizu uspješnih festivalskih hitova. Jedan od njih je i romantična drama Ljubav u Tangeru (Calle Málaga, 2025.) scenaristice i redateljice Maryam Touzani, jednog od najprominentnijih imena marokanske filmske branše, koja iza sebe već ima niz hvaljenih i nagrađivanih uradaka.
Kandidat za Oscara po treći put
Riječ je o prvom filmu kojeg je snimila na španjolskom jeziku, a nastao je u koprodukciji Maroka, Francuske, Belgije, Njemačke i Španjolske. Svjetsku premijeru imao je na prošlogodišnjem festivalu u Veneciji u popratnom programu Venice Spotlight, gdje je osvojio nagradu publike. Američku premijeru imao je na festivalu u Torontu, a nakon toga prikazan je i na drugim festivalima, uključujući Palm Springs i Malagu, gdje je bio film otvaranja.
Nagradu publike osvojio je i na festivalima u Mill Valleyju, Denveru, Tromsøu te Mar del Plati, gdje je nagrađen i za najbolji film i najbolju glumicu. Posebno treba istaknuti da je film bio službeni marokanski kandidat za Oscara 2026., čime je redateljica Touzani po treći put dobila priliku predstavljati svoju zemlju u utrci za najprestižniju filmsku nagradu.
Radnja filma prati Maríju Ángeles (Carmen Maura), stariju ženu koja živi u španjolskoj četvrti marokanskog grada Tangera. Kada joj u neočekivani posjet stigne kći Clara (Marta Etura), sa sobom donosi plan da proda stan u kojem je njezina majka provela cijeli život, a koji je nakon smrti njezina oca pripao njoj. Clara, koja se nalazi u financijskim problemima nakon razvoda, želi prodajom riješiti svoju situaciju, no María nikako ne želi napustiti svoj dom i grad kojem pripada.
Nakon što Clara proda namještaj i druge dragocjene predmete trgovcu antikvitetima Abslamu (Ahmed Boulane), María smišlja način kako se vratiti u svoj stan i postupno otkupiti stvari koje su joj cijeli život značile. U tome joj pomažu susjedi i ljudi koje poznaje iz svakodnevnog život, a njezin pomalo neobičan plan dovodi je i u sve bliži kontakt s Abslamom pa se između njih pojavi i romantična iskra.
Meditativna i smirena atmosfera
Ljubav u Tangeru je nježan, lagan i vrlo topao film o starosti, identitetu i prolaznosti života. Tematski se oslanja na ideju da prostor oblikuje čovjeka, pa Tanger postaje mjesto memorije, pripadnosti i tihih promjena. Film promatra starost bez patetike, kao razdoblje u kojem se život ne zatvara, nego preoblikuje u nove ritmove i nove odnose. Naglasak je na svakodnevnim, intimnim trenucima koji otkrivaju kako se identitet gradi kroz sjećanja i male geste.
Film je ispunjen jednom laganom dozom humora koji je nenametljiv i prirodan. On proizlazi iz karaktera i situacija te ublažava melankoliju koja prati temu prolaznosti. Atmosfera je meditativna i smirena, što filmu daje toplinu, ali povremeno i osjećaj prevelike mirnoće. Ovo je jednostavna, intimna i iskrena priča o tome kako se ljubav, identitet i pripadnost mijenjaju kroz vrijeme.
Važan je pritom i odnos prema prostoru, koji ovdje nije samo mjesto stanovanja nego dio života, sjećanja i identiteta. Priča tako ne govori samo o gubitku doma, nego i o pravu čovjeka da sam odlučuje gdje i kako želi živjeti. Zbog toga odbijanje glavne protagonistkinje da napusti stan djeluje više kao borba za vlastitu slobodu nego kao puka tvrdoglavost. Ta se ideja prenosi jednostavno i bez nepotrebnog dramatiziranja.
Struktura filma je epizodična, sastavljena od niza svakodnevnih vinjeta koje više služe stvaranju atmosfere nego izgradnji klasičnog zapleta. Takav pristup omogućuje da se Tanger doživi kao prostor identiteta, pa se priča prirodno razvija kroz male, intimne prizore koji otkrivaju život zajednice. Ritam je namjerno sporiji i meditativan, čime se naglašava mirnoća starosti i osjećaj vremena koje teče bez žurbe.
Izvanredna Carmen Maura
Vizualna jednostavnost pritom igra važnu ulogu: film se oslanja na toplinu prostora, prirodnu svjetlost i skromne interijere koji stvaraju osjećaj doma. Kamera Virginie Surdej nježno prati likove, uranjajući gledatelja u ambijent Tangeru i naglašavajući povezanost između prostora i identiteta. Takav vizualni pristup daje filmu mekoću i prirodnost, ali istovremeno potvrđuje njegovu sklonost mirnijem, kontemplativnom ritmu.
Ipak, mora se reći da je epizodična struktura koja filmu daje njegovu atmosferu istovremeno i jedna od njegovih slabijih strana. Niz svakodnevnih situacija ponekad djeluje kao da odgađa razvoj priče, pa se sporiji ritam ne pretvara uvijek u dublje promišljanje. Problem nije toliko u tome što je film miran, koliko u tome što pojedine scene ne donose dovoljno novog. Kako priča odmiče, scenarij postaje predvidljiviji i pomalo gubi početnu svježinu. Posebno se to osjeti kada se naglasak sve više prebacuje na ljubavnu priču, koja ipak nije toliko snažna ni bitna u kontekstu čitavog filma. Također, mora se reći da su sporedni likovi nešto manje razrađeni.
Bez ikakve sumnje, najveća snaga ovog ostvarenja redateljice Touzani leži u izvanrednoj glumačkoj izvedbi Carmen Maure, jedne od ikona španjolskog filma i glumice koja je obilježila rane filmove Pedra Almodóvara. Svojom izvedbom uvjerljivo nosi cijeli film, dajući glavnoj protagonistici upravo onu kombinaciju tvrdoglavosti, vitalnosti, humora i ranjivosti koja sprečava da priča o starosti sklizne u sentimentalnost. Odnosi koje njezin lik gradi s ljudima oko sebe pokazuju da osjećaj pripadnosti ne mora nužno dolaziti iz obitelji.
Ugodno i iskreno filmsko iskustvo
Ljubav u Tangeru je jednostavan, intiman i vrlo topao film koji bez velikih ambicija govori o starosti, ljubavi, pripadanju i potrebi za vlastitim prostorom. Njegova najveća vrijednost leži upravo u toj jednostavnosti i sposobnosti da velike životne teme približi kroz male i svakodnevne trenutke. Ipak, dojam je da je iz svoje zanimljive premise mogao izvući puno više. Pojedini motivi ostaju nedovoljno razvijeni, a priča se prema završnici pomalo gubi u vlastitoj mirnoći.
Pojedini motivi ostaju nedovoljno razvijeni, a priča se prema završnici pomalo gubi u vlastitoj mirnoći. Unatoč tome, riječ je o filmu koji ne pokušava pod svaku cijenu biti velik ni važan. Njegova toplina, nenametljiv humor i nježan odnos prema likovima čine ga ugodnim i iskrenim filmskim iskustvom. Ponekad je i sasvim jednostavna priča dovoljna ako je ispričana na pravi način.
