Novi film redateljice Ivone Juke nesumnjivo je (tematski) jedan od najambicioznijih domaćih filmova posljednjih godina, i to ne samo zbog teme, nego i zbog načina na koji joj pristupa. No upravo ta velika ambicija povremeno ga i sapliće, što se osjeti u ritmu i povremeno razvučenoj dramaturgiji.
Lijepa večer, lijepi dan najnoviji je film redateljice Ivone Juke, jedne je od najintrigantnijih autorica domaće a rekli bi i regionalne kinematografije. . Debitantskim filmom Ti mene nosiš (2015.), premijerno prikazanim u Karlovym Varyma i nagrađenim s šest nagrada na filmskom festivalu u Puli, potvrdila je status autorice čiji rad nadilazi lokalni kontekst.
Zapažen međunarodni uspjeh
Prije dugometražnih igranih filmova istaknula se nagrađivanim kratkim ostvarenjima poput Smeće (2004.) i Montaža – razglednica iz Hrvatske (2006), koji su nagrađeni i prikazani u konkurenciji brojnih međunarodnih festivala. Također, autorica je i uspješnog i nagrađivanog dokumentarnog filma dokumentarca Što sa sobom preko dana (2006), koji je prikazan na ZagrebDoxu 2014. godine.
Ovo njezino najnovije ostvarenje ostvarilo je zapažen međunarodni uspjeh, s prikazivanjima na više od četrdeset festivala diljem svijeta. Svjetsku je premijeru imao na Framelineu u San Franciscu, gdje je osvojio Nagradu publike za najbolji igrani film. Ukupno je nagrađen s oko 18 priznanja, što ga svrstava među najuspješnija hrvatska ostvarenja posljednjih godina. Treba naglasiti da je bio hrvatski kandidat za nagradu Oscar 2025. godine u kategoriji najboljeg međunarodnog filma.
Radnja filma Lijepa večer, lijep dan smještena je u Jugoslaviju 1950-ih godina, u godinama obilježenima snažnom političkom kontrolom i represivnim mehanizmima vlasti. Lovro (Dado Ćosić), Nenad (Đorđe Galić), Stevan (Slaven Došlo) i Ivan (Elmir Krivalić) bivši su partizanski vojnici koji su se dokazali u borbi protiv nacista, onih koji su u crnim uniformama dolazili po Židove i Srbe.
Ratni heroji, pristojni i dotjerani mladići, žele svoje ideale ostvariti nešto kasnije u velikom filmskom studiju pod šapama državnih propagandista. No kada entuzijastični redatelj Lovro pokuša u svoj film ubaciti scenu koja ne odgovara komunističkom režimu, njegovi suradnici i roditelji počinju trpjeti nesagledive posljedice u obliku profesionalne degradacije.
Ured propagande promptno postavlja jednostavnog, ali prije svega lojalnog aparatčika u baloneru, Emira Servara (Emir Hadžihafizbegović), na čelo filmskog studija, a on se suočava s teškim i nimalo filmskim zadatkom – sabotirati rad četvorice umjetnika koji su homoseksualci. Uskoro se suočiti sam sa sobom i vlastitim animozitetima promatrajući njihove živote.
Od “provokacije” do filma
Ovaj novi Jukin film početno je idejno je u nekim stvarima bio malo drugačiji i trebao se zvati Moj privatni ratni zločinac. Naime, nedugo nakon što je, 2016. godine bila nagrađena godišnjom Nagradom Vladimir Nazor na području filma za scenarij i režiju filma Ti mene nosiš, HAVC joj je odbio financirati taj projekt. Iako se scenarij dobio pohvale njegov najveći problem je bio taj što su u njemu dvojica hrvatskih vojnika homoseksualci te vode ljubav na otoku. Upravo taj dio tadašnji umjetnički savjetnici HAVC-a koji su donosili preporuke o financiranju filmova, smatrali su se nepotrebnom provokacijom.
Juka je, eto, nekoliko godina kasnije priču o homoseksualnim braniteljima ipak realizirala. Doduše, na drugačiji način, čitavu priču smjestivši u vrijeme Jugoslavije, “branitelji” iz originalnog scenarija “transformirali” su se u partizane, a sve je obogaćeno i pogledom na komunističku Jugoslaviju i tadašnju represiju. Dakle, taj dio možemo nazvati “totalnom neutralizacijom provokacije koji je sadržavao prvotni scenarij”. Dio vezan za homoseksualnost je ostao, za neke i dalje (zasigurno) velika provokacija.
Općenito, film se tematski bavi pitanjima identiteta, represije i osobne istine, promatrana kroz prizmu sustava koji ih nastoji ugušiti. Redateljicu i scenaristicu treba pohvaliti jer je svemu pristupila vrlo hrabro, sve izloživši bez bez ublažavanja, bez zaštitnih rukavica. Posebno se ističu eksplicitne scene muškog seksa koje film ne koristi kao provokaciju, nego kao dio emocionalne i političke istine likova. Te su scene izvedene iznimno uvjerljivo, s rijetko viđenom fizičkom i psihološkom predanošću. Tu svakako svaku pohvalu za hrabrost i izvedbu glumci Dado Ćosić, Đorđe Galić i Slaven Došlo.
Nadaje, filmu se mora priznati da je i eksplicitno nasilan, gotovo brutalan (scene na golom otoku sve su samo ne ugodne). Juka jasno i bez uvijanja pokazuje tadašnji režim i puno toga što se u onom vremenu događalo i (tada) prikrivalo (i još mnogo godina iza toga). U tom smislu može se reći da je zakoračila u prostor političke drame, one koja se ne boji dirati u bolne točke povijesti. Unatoč tome, film uspijeva stvoriti vrlo uvjerljivu atmosferu vremena, s detaljima koji precizno prizivaju duh kasnih pedesetih.
Narušena ambicioznost priče
Rekonstrukcija prostora, kostima i svakodnevice djeluje promišljeno i funkcionalno, čak i kad se povremeno pojave povijesna odstupanja. Tu svakako treba dodati da film vizualno izgleda odlično. Crno‑bijela fotografija Dragana Ruljančića (Agape, 2017.) precizno hvata hladnoću, tjeskobu i stalni nadzor tog razdoblja, stvarajući atmosferu koja nosi film i daje mu dodatnu težinu.
Primjetno je da film pati od neujednačenog ritma, s dijelovima koji djeluju razvučeno i koji bi bez gubitka smisla mogli biti kraći. Neke sekvence naprosto predugo ostaju na istoj emocionalnoj razini, pa se energija priče povremeno raspline. Sa svojih 137 minuta, film djeluje predugačko, osobito u dijelovima gdje ritam popusti i scene se nepotrebno razvuku. Zbog toga se stvara dojam da film ne koristi uvijek najbolje vlastitu dramaturšku napetost.
Problem predstavljaju i pojedini sporedni likovi koji ostaju nedorađeni i više funkcioniraju kao nositelji ideja nego kao stvarni karakteri. Takav pristup smanjuje emocionalnu punoću priče i ostavlja dojam da se dio potencijala nije do kraja iskoristio.
Spomenimo da je film glumački sasvim solidno odrađen a redateljica Juka pokazuje da s glumcima itekako zna raditi. Posebno treba pohvaliti Dadu Čosića koji pokazuje sav svoj glumački talent i još jednom potvrđujući status jednog od najizražajnijih glumaca svoje generacije. Izdvojiti treba i Emira Hadžihafizbegovića, koji je pružio vrlo uvjerljiv i upečatljiv nastup.
Film jasne autorske vizije
Lijepa večer, lijep dan nesumnjivo je (tematski) jedan od najambicioznijih domaćih filmova posljednjih godina, i to ne samo zbog teme, nego i zbog načina na koji joj pristupa. Redateljica Ivona Juka se ne skriva iza metafora, nego ulazi ravno u prostor koji je dugo (bio) prešućivan i osjetljiv. No upravo ta velika ambicija povremeno ga i sapliće, što se osjeti u ritmu i povremeno razvučenoj dramaturgiji.
Kompaktnija struktura dala bi još veću snagu onome što film želi reći. Unatoč tome, ostavlja dojam djela koje ima jasnu autorsku viziju i koje se ne boji riskirati. Ipak, kao što je to slučaj s velikim brojem domaćih filmova, ta njezina autorska vizija baš i ne privlači previše gledatelja.
O autoru
