Novi film proslavljenog talijanskog redatelja Paola Sorrentina je film koji se otvara političkim okvirom, ali se ubrzo pretvara u intimnu priču o ljubavi, prolaznosti i lekcijama života. Posredno će vas potaknuti i na preispitivanje vlastitih životnih pitanja, što ga čini jednim od njegovih najzrelijih ostvarenja. U glavnoj ulozi je odlični Toni Servillo.
Gotovo istodobno s početkom prikazivanja u Italiji, novi film uglednog talijanskog redatelja Paola Sorrentina La Grazia (2025.) stigao je i u naša kina. Ovo je njegov jedanaesti dugometražni naslov, kojim se po drugi put našao u službenoj konkurenciji festivala u Veneciji. Podsjetimo, 2021. godine osvojio je Veliku nagradu žirija za film Božja ruka (È stata la mano di Dio; engleski naslov: The Hand of God).
Uspjeh u Veneciji
Ovoga puta bio je puno uspješniji – osvojio čak sedam različitih nagrada među kojima je najznačajnija svakako ona za najboljeg glumca. Također, film bio nominiran u dvije kategorije za Europsku filmsku nagradu – za najboljeg glumca i najbolji scenarij, a upravo je Sorrentinov scenarij nagrađen Srebrnim Hugom (Silver Hugo) na međunarodnom festivalu u Chicagu.
Sorrentino se već dugo smatra jednim od najznačajnijih i najnagrađivanijih talijanskih autora 21. stoljeća. Uz spomenutu venecijansku nagradu, u Cannesu je 2008. osvojio Nagradu žirija za film Div (Il Divo) a 2013. i britansku nagradu BAFTA za Veliku ljepotu u kategoriji najboljeg stranog filma. Upravo je Velika ljepota (La grande bellezza, 2013.; engleski naslov: The Great Beauty) donijela Italiji i jedini Oscar u kategoriji najboljeg međunarodnog filma u ovom stoljeću, što se često ističe kao vrhunac njegove dosadašnje karijere.
Prošle godine u kinima smo vidjeli njegov film Parthenope (2024.), kojeg je veliki broj kritičara dočekao prilično rezervirano. No, tom epu o ženstvenosti treba se prepustiti i u njemu ćete uživati kao da gledate kakvu prekrasnu bajku. Veliki adut filma je Celeste Dalla Porte u naslovnoj ulozi, čija vas izazovna ljepota nenametljivo i hipnotizirajuće uvlači u Sorrentinijev svijet.
Radnja filma prati Mariana De Santisa (Toni Servillo) koji je predsjednik Republike Italije (treba odmah napomenuti da taj lik nema veze ni sa jednim stvarnim predsjednikom, u potpunosti je plod autorove mašte). On je vrhunski pravnik, udovac i katolik te prijatelj s Papom (koji je Afroamerikanac s dreadlocks frizurom). Njegova bliska suradnica mu je kćer Doroteu (Anna Ferzetti), koja je pravnica poput njega.
Intimna priča o ljubavi, prolaznosti i lekcijama života
Kako se njegov mandat bliži kraju, usred nezanimljivih, dosadnih dana, pojavljuje se jedna od posljednjih dužnosti: odluka o dvije osjetljive molbe za predsjedničko pomilovanje te odlučiti hoće li se donijeti zakon kojim se legalizira eutanazija. Javljaju se ozbiljne moralne dileme, koje se isprepliću i s neriješenim problemom iz prošlosti i sumnjom je li ga pokojna žena prije četrdeset godina varala. Vođen sumnjom, morat će odlučiti. I, s dubokim osjećajem odgovornosti, upravo će to učiniti ovaj izvanredni talijanski predsjednik.
La Grazia je film koji se otvara političkim okvirom, ali se ubrzo pretvara u intimnu priču o ljubavi, prolaznosti i lekcijama života. Sorrentino bira miran i promišljen ritam, dopuštajući da se teme razvijaju prirodno i nenametljivo. Atmosfera se gradi na tišini, pogledima i gestama, pa se radnja često odvija između riječi, u prostoru koji ostaje otvoren za razmišljanje.
Vizualni stil je precizan i elegantan, s kadrovima koji djeluju gotovo arhitektonski oblikovani. Svjetlo i boja nose emocionalni ton, stvarajući toplu, ali nenametljivu paletu koja uravnotežuje stvarno i simbolično. Film diše u svom ritmu, a ta smirenost daje mu snagu i razlikuje ga od klasičnih političkih drama.
La Grazia postupno otkriva portret čovjeka koji je na prvi pogled moćan, snažan i uspješan, a iznutra nesiguran, krhak i umoran od života. Rastrgan između javne uloge i unutarnje praznine, on zapravo traži mir. Njegov mandat se bliži kraju i sve snažnije osjeća da mu se bliži i kraj života. Najvažnije je što uviđa da njegove želje nisu drukčije od onih koji traže pomilovanje ili se suočavaju s pitanjem eutanazije – sve se svodi na “milost” (la grazia), koju žele svi, pa i on. Ta milost, u početku neprepoznata, postupno postaje središnji motiv filma.
Servillo u punoj glumačkoj snazi
Sorrentino tu potragu pretvara u tihu meditaciju o čovjeku koji shvaća da ga politička pozicija i moć koju ona nosi ni najmanje ne štite od vlastitih slabosti. Film se razvija kao introspektivno putovanje koje povezuje javnu odgovornost s osobnom krhkošću. Upravo u tom spoju političkog i intimnog leži njegova posebna snaga: pokazuje da iza svake moći stoji čovjek koji traži isto što i svi drugi – razumijevanje, olakšanje i milost. Tako ovaj film nadilazi politički okvir i postaje refleksija o životu samom.
Glavnu ulogu u filmu ponio je Toni Servillo, velikan talijanskog glumišta i Sorrentinov dugogodišnji suradnik, dvostruki dobitnik Europske filmske nagrade za najbolje glumačke nastupe u filmovima Div i Velika ljepota. Njegova interpretacija predsjednika Italije nosi film od prvog do posljednjeg kadra. Servillo gradi lik koji je izvana autoritativan i dostojanstven, ali iznutra krhak, nesiguran i umoran od života.
Upravo ta suzdržanost i unutarnja napetost čine njegov nastup dojmljivim – on ne igra na površinske efekte, nego na tihe nijanse koje se otkrivaju u pogledu, gesti ili kratkom šutljivom trenutku. Njegova izvedba daje filmu ozbiljnost i težinu, ali i onu ljudsku dimenziju koja ga pretvara iz političke priče u univerzalnu refleksiju o slabosti i prolaznosti. Servillo je ovdje u punoj glumačkoj snazi, a bez njega film ne bi imao istu dubinu ni uvjerljivost. Sve u svemu, sasvim zasluženo je ponio nagradu na prošlogodišnjem festivalu u Veneciji.
Film koji ostavlja trajan dojam
La Grazia je film vrijedan gledanja jer se usmjerava na samu srž ljudskog iskustva. Umjesto da se oslanja na uljepšavanje ili stilizirane bjegove, redatelj Paolo Sorrentino ovdje bira mirnu jasnoću i introspektivni ton. Za razliku od Parthenope, koja je prekrasno bajkovita, ovo njegovo ostvarenje ostaje čvrsto ukorijenjeno u stvarnost. Upravo ta stvarnost daje filmu posebnu težinu i čini ga bliskim gledatelju.
Sorrentino nas suočava s pitanjima moći, slabosti i prolaznosti, ali bez dramatiziranja – sve je prikazano jednostavno i precizno. Film ostavlja trajan dojam jer ne nudi gotove odgovore, nego otvara prostor za razmišljanje. Posredno će vas potaknuti i na preispitivanje vlastitih životnih pitanja, što ga čini jednim od njegovih najzrelijih ostvarenja.
O autoru
