Kurir: Utrka s vremenom do samog kraja ostaje dovoljno živahan i uspijeva održati ton koji je postavio na početku. Redatelj Scott Waugh nije imao namjeru stvarati ozbiljan akcijski triler, već žanrovski film koji će prvenstveno zabaviti. Akcija je namjerno pretjerana, ali film upravo na tome gradi svoj B-filmski šarm. U glavnim ulogama su Alan Ritchson i Owen Wilson, koji dodatno podižu njegovu zabavnu stranu.
U našim kinima zaigrao je film Kurir: Utrka s vremenom (Runner, 2026.) redatelja Scotta Waugha. On se tijekom karijere uglavnom držao akcijskog žanra, što i ne čudi s obzirom na to da je prije prelaska iza kamere godinama radio kao kaskader. Redateljski je debitirao filmom Čin hrabrosti (Act of Valor, 2012.) koji je režirao zajedno s Mikeom McCoyem, a nakon toga snimio je Need for Speed (2014.), adrenalinskom akcijom temeljenom na popularnoj seriji videoigara.
Dvaput na “The Black List”
Godine 2023. režirao je i četvrti nastavak popularnog akcijskog serijala Plaćenici (The Expendables), koji nije naišao na osobito dobar prijem kritike i ostvario je skroman rezultat na svjetskim kino blagajnama. Nešto drukčiji bio je Čudo na planini (6 Below: Miracle on the Mountain, 2017.) s Joshom Hartnettom, drama temeljena na istinitoj priči o čovjeku koji pokušava preživjeti u surovim zimskim uvjetima. Treba reći da je na nekoliko svojih filmova radio i kao montažer, što također pokazuje njegov dobar osjećaj za ritam i dinamiku akcijskih scena.
Scenarij potpisuju Miles Hubley i Tommy White, dugogodišnji kreativni partneri, kojima je ovo prvi dugometražni projekt. Zajedno su radili na kratkim filmovima, pri čemu su se obojica okušala i u režiji i pisanju. Mogu se pohvaliti da su se njihovi pisani radovi našli dva puta na godišnjoj listi najzanimljivijih neproduciranih scenarija u Hollywoodu (tzv. The Black List) – prvi je bio triler The Shave, uvršten 2015. godine i potom prodan produkcijskim kućama Route One Entertainment i Lost City, dok je drugi upravo scenarij za Kurir: Utrka s vremenom, koji je na listu uvršten 2023. godine.
Radnja filma smještena je u Brisbane, gdje bivši pripadnik američkih specijalnih postrojbi Hank (Alan Ritchson) radi kao privatni kurir i prevozi različite pošiljke po gradu. Nakon teške obiteljske tragedije i problema s alkoholom pokušava ponovno posložiti svoj život, a upravo obilježava prvu godinu trijeznosti. Jednog dana dobiva neobičan zadatak – na aerodromu mora preuzeti posebnu medicinsku pošiljku i dostaviti je u bolnicu na Gold Coastu.
Ispostavlja se da je pošiljka jetra namijenjena sedmogodišnjoj djevojčici s rijetkom krvnom grupom koja čeka transplantaciju, a prati je medicinski kurir Ben (Owen Wilson). Njihov zadatak dodatno se komplicira kada ih počne progoniti opasni narkokartel predvođen Damienom (Rodrigo Santoro), koji se želi domoći vrijedne pošiljke. Hank i Ben tako kreću u utrku s vremenom u kojoj moraju sačuvati jetru i stići do bolnice u roku od tri sata.
Bez prostora za dosadu
Film Kurir: Utrka s vremenom gotovo u potpunosti se oslanja na poznate žanrovske obrasce, pa samim tim manjka malo originalnosti. To ni ne smeta pretjerano jer se radnja rijetko zadržava na mjestu i gotovo uvijek se nešto događa, pa su tempo i akcija njegovi najveći aduti. Čak i kada je jasno kamo će pojedine situacije odvesti, film uspijeva zadržati dovoljno energije da predvidljivost ne postane ozbiljan problem.
Veliki plus je da je ispunjen pravom dozom humora, a upravo tu dolazi do izražaja kemija između glumačkog dvojca Alana Ritchsona (Grad osvete/Motor City, 2025.) i Owena Wilsona (Ti si taj/Marry Me, 2022.). Njihov odnos funkcionira iznenađujuće dobro i dodatno podiže njegovu zabavnu stranu. Ritchson se dobro snalazi u ulozi fizički dominantnog akcijskog junaka, dok Wilson svojim nastupom unosi više ležernosti i komičnosti.
Akcija je namjerno pretjerana, često i pomalo nerealna, ali film upravo na tome gradi svoj B-filmski šarm. No, važno je naglasiti da je redatelj Waugh itekako pazio na to pretjerivanje pa se sve to nije pretvorilo u problem. Pucnjave, tučnjave, jurnjave i eksplozije nižu se gotovo bez predaha, zbog čega film nema puno prostora za dosadu.
Ritam filma dobro j pogođen, pa njegovih nešto manje od stotinu minuta prođe prilično brzo. Radnja se kreće gotovo u stvarnom vremenu, što dodatno pojačava osjećaj utrke i pritiska koji je stalno prisutan. Iako se pojedine akcijske sekvence međusobno nadovezuju, film uspijeva izbjeći osjećaj zamora koji bi se kod ovakvog pristupa lako mogao pojaviti. Tome pomaže i povremeno vraćanje na bolničke scene, koje daju kratki predah od kaosa na cesti.
Brutalnost, emocije i malo ludosti
S obzirom na to da je Scott Waugh redatelj kojem akcija i fizička brutalnost nisu nikakva novost, i ovdje si je dao truda pa je i tu u istom, žestokom tonu. No mora mu se priznati da vješto balansira između brutalne akcije, humora i ozbiljnijih emotivnih trenutaka, iako ti prijelazi nisu uvijek potpuno glatki. U jednoj se sceni gledatelj može smijati nekoj apsurdnoj situaciji, dok već u sljedećoj film bez puno upozorenja prelazi na prilično brutalno nasilje. Takve promjene tona ponekad djeluju naglo, ali istodobno dobro opisuju pomalo neobičan karakter filma.
Pozitivna scenaristička stavka je da se glavnom junaku pokušava dati nešto više od klasične akcijske motivacije kroz priču o gubitku kćeri, propalom braku i borbi s alkoholizmom. Hank tako nije samo čovjek koji mora dostaviti pošiljku, već i netko tko pokušava ponovno pronaći smisao nakon osobne tragedije. S druge strane, upravo takva pozadina omogućuje Alanu Ritchsonu da pokaže i nešto više od fizičke strane svoje uloge.
Scenarij pritom zanimljivo postavlja Hanka kao čovjeka koji, unatoč vojnoj prošlosti, ne želi baš posezati za nasiljem ako nije potrebno, što stvara određeni kontrast s onim u što će se tijekom filma neizbježno uvući. Taj se motiv ne razvija uvijek dovoljno suptilno, ali ipak daje njegovim postupcima dodatnu težinu. S obzirom na to da je ovdje riječ o akcijskom filmu, u sve to nije se išlo preduboko ali se priči dodao emocionalni sloj koji je čini nešto zanimljivijom.
Za Owena Wilsona i njegovog Bena treba reći da je dobro zamišljen kao njegova potpuna suprotnost – pričljiv, opušten i spreman komentirati kaos oko sebe. Upravo taj kontrast dodatno funkcionira u njihovim zajedničkim scenama i daje filmu još malo potrebne lakoće. Spomenimo i Rodriga Santora (Prevoditelj/Un Traductor, 2018., 300: Uspon carstva/300: Rise of an Empire, 2014.) kao glavnog negativca Damiena, koji je namjerno otišao korak dalje. Naime, njegov lik djeluje gotovo kao da je izašao iz crtića. Prenaglašen je, melodramatičan i pomalo bizaran, ali upravo zbog toga unosi dodatnu dozu humora i dobro se uklapa u otkačeni B-filmski ton cijelog filma.
Živahan do same završnice
Jasno je vidljivo da redatelj Scott Waugh nije imao namjeru stvarati ozbiljan akcijski triler, već žanrovski film koji će prvenstveno zabaviti. Iako je priča prilično jednostavna, uspio je iz nje izvući dovoljno zabave da njegove slabosti ne dođu previše do izražaja. U tome mu pomaže i činjenica da se ne boji pretjerivanja, pa pojedine situacije namjerno odlaze korak dalje od onoga što bismo očekivali.
Zbog toga Kurir: Utrka s vremenom do samog kraja ostaje dovoljno živahan i uspijeva održati ton koji je postavio na početku. Ono što mu nedostaje u originalnosti nadoknađuje pristupačnošću i jasnim osjećajem za ono što publika od ovakvog filma očekuje. Nema potrebe tražiti neku dublju filozofiju jer film najbolje funkcionira upravo onda kada se prepusti vlastitoj pretjeranosti. Kad se sve zbroji, riječ je o generičnom, ali prilično zabavnom akcijskom filmu.
