Za svoj redateljski debi Kristen Stewart posegnula je za memoarima spisateljice Lidije Yuknavitch. Ovo nije “klasični” biografski film, već film koji više “pulsira” nego što “pripovijeda”. On je izrazito fragmentiran i nelinearan, često prelazeći u poetske, gotovo delirijske sekvence. U glavnoj ulozi je Imogen Poots, koja ostavlja dojam kao da svoj lik ne glumi nego ga proživljava.
Kristen Stewart postala je globalno poznata ulogom u franšizi Sumrak saga (The Twilight Saga), a nakon nje se tek u dva visokobudžetna naslova, Pod vodom (Underwater, 2020.) i reboota Charliejevi anđeli (Charlie’s Angels, 2019.). No svoj glumački identitet gradila je u nezavisnim i autorskim produkcijama, surađujući s redateljima poput Davida Cronenberga, Oliviera Assayasa, Kelly Reichardt i Rose Glass, a za svoj nastup u filmu Spencer (2021.) redatelja Pabla Larraína bila je nominirana za Oscara.
Ridley Scott među producentima
Također ju je počela zanimati režija te je režirala nekoliko glazbenih video‑spotova i kratkih filmova, a sudjelovala je i u Netflixovu projektu Homemade (2020.), nastalom tijekom pandemije koronavirusa, u kojem su autori iz cijelog svijeta snimali kratke filmove iz vlastitih domova. Sve to dovelo je do toga da 2025. godine snimi i svoj prvi dugometražni redateljski film Kronologija vode (The Chronology of Water). Čitav projekt najavila je još 2022. godine.
Ova njezina drama svoju je svjetsku premijeru imala na Filmskom festivalu u Cannesu, u programu Izvjestan pogled. Film je adaptacija istoimenih autobiografskih memoara američke spisateljice Lidije Yuknavitch, koji su 2014. u Francuskoj objavljeni pod naslovom La mécanique des fluides (u prijevodu: Fluidna mehanika).
Nakon Cannesa ovaj je redateljski prvijenac Stewart prikazan na desecima uglednih međunarodnih festivala, uključujući Deauville, Denver, Palm Springs, Savannah, Valladolid, Varšavu i mnoge druge, gdje je privukao iznimnu pozornost. Scenarij filma potpisuje sama, a iza projekta stoji i producentska kuća Scott Free Productions, slavnog redatelja Ridleyja Scotta.
Priča filma prati Lidijin (Imogen Poots) život od njezinih najranijih sjećanja na sjeverozapadnoj pacifičkoj obali kad je bila mladi plivački talent, kroz neuspješne odnose, skoro majčinstvo, ovisnost te susrete s njezinim umjetničkim junacima. Njezino djetinjstvo obilježilo teško obiteljsko nasilje: otac je bio fizički i seksualni zlostavljač, koji nije štedio ni nju ni njezinu sestru Claudiju (Thora Birch).
Film koji više “pulsira” nego što “pripovijeda”
Trauma je ostavila duboke posljedice, gurajući je u alkohol, drogu i neuspješne pokušaje bijega kroz natjecateljsko plivanje i fakultet. S vremenom izlaz pronalazi u pisanju, pretvarajući vlastite rane i razočaranja – uključujući i brak s Phillipom (Earl Cave) – u tekst koji uči oblikovati. Prekretnica nastupa kada joj pisac Ken Kesey (Jim Belushi) pruži priliku za rad na zajedničkoj knjizi, što joj vraća samopouzdanje i pomaže da se kroz pisanje suoči s prošlošću.
Ovaj film Kristen Stewart nije biografski film kakve inače gledamo, nju uopće ne zanima linearno prepričavanje života. Umjesto toga, fokusira se na ono što je u memoarima Lidije Yuknavitch najvažnije – ne samo “što se dogodilo“, nego “kako se to osjeća“. Film je pritom izrazito fragmentiran i nelinearan, često prelazeći u poetske, gotovo delirijske sekvence koje funkcioniraju kao asocijativni tok svijesti. Vizualno mnoge scene prizivaju estetiku eksperimentalnog filma (npr. često zrnasta slika), a naglasak je na senzaciji, tijelu i emocionalnom ritmu.
Umjesto jasne, strukturirane priče, Stewart bira slobodnu formu koja prati unutarnje lomove i procese, a ne vanjske događaje. Na taj način istražuje traumu, identitet i mogućnost iscjeljenja, uvijek iz perspektive subjektivnog iskustva. Možemo slobodno reći da je ovo film koji više “pulsira” nego što “pripovijeda”, i koji svoju snagu gradi upravo iz te neukrotive, intimne forme.
Svaku pohvalu zaslužuje Imogen Poots (Teacher, 2023., Vivarij/Vivarium, 2019.) koja filmu daje emocionalnu jezgru, s izvedbom koja je istodobno krhka i zastrašujuće intenzivna. U njezinoj interpretaciji nema ni traga patetici – sve je izgrađeno iz tijela, daha, pogleda. Njezina gluma ostavlja dojam kao da svoj lik ne glumi nego ga proživljava. Uspijeva prenijeti rasutost, bijes i nježnost bez ijednog suvišnog naglaska, što filmu daje autentičnost koju njegova fragmentirana struktura zahtijeva. Poots je, bez pretjerivanja, najjači element filma i razlog zbog kojeg ova priča ima toliku težinu.
Izniman redateljski talent
Kronologija vode pripada među one filmske naslove koji ne cilja na širu publiku, već na filmofile spremne prihvatiti zahtjevniju, intimniju formu. Film nema jasnu narativnu liniju i radije “kruži” oko osjećaja nego oko događaja. Stewart bi mogli prigovoriti da umjesto analize, bira impresiju, pa nema neke čvrste interpretativne točke. Film ima sporiji ritam a to je dosta vidljivo u njegovom srednjem djelu i ostavlja dojam da je pomalo rastegnut.
Kristen Stewart treba svakako pohvaliti što je za svoj redateljski prvijenac izabrala prilično zahtjevan projekt. O njezinoj ambiciji govori i to da je na scenariju radila punih osam godina, što se osjeti u svakom detalju filma. Njezina režija je sigurna i hrabra, a ovim ostvarenjem nesumnjivo je pokazala da osim glumačkog ima i izniman redateljski talent.
Jasno je da je potpuno razumjela memoarsku strukturu predloška i pronašla filmski jezik koji joj odgovara – fragmentiran, intuitivan i emocionalno precizan. Stewart se ne boji rizika, bilo formalnih bilo tematskih, i upravo ti rizici filmu daju autentičnost i snagu. Sve zajedno, njezin debi djeluje kao rad autorice koja već ima jasno oblikovan glas i koja će u budućnosti vjerojatno biti još hrabrija.
O autoru
