Kažu da je prije više od 30 godina Dušan Vukotić, koji je preminuo 1998. godine, pokazao Arsenu Antonu Ostojiću, redatelju ovoga filma, priču prema kojoj je nastao Kristalni planet. Neupitno ambiciozan, Kristalni planet svakako je važan projekt domaće kinematografije, a u tekstu koji slijedi pročitajte zašto.
O Dušanu Vukotiću ne treba puno pričati… to je čovjek koji je trajno zadužio ne samo domaću – jugoslavensku i hrvatsku – već i svjetsku kinematografiju. I dok njegov Surogat možda nije najpoznatiji dobitnik Oscara ikada (čak ni u svojoj kategoriji), on je dio povijesti i to je nešto što mu apsolutno nitko ne može oduzeti, ni Surogatu ni Vukotiću.
Iako je primarno poznat kao animator, Vukotić je snimao i igrane filmove, a za sobom je ostavio i neke nerealizirane projekte, među kojima je i Kristalni planet. Koliko je film koji smo pogledali vjeran Vukotićevoj izvornoj ideji ne znamo (vjerujemo da većinom je, ali neke su izmjene sigurno izvršene), ali znamo da je Vukotić tu priču redatelju ovoga filma pokazao prije više od 30 godina. I sada smo ju konačno ugledali na platnu.
Kristalni planet već je ostavio traga izvan Hrvatske, ali i na nedavnom Pulskom filmskom festivalu, a sada je konačno stigao i u domaća kina. Film smo pogledali, a sve naše dojmove možete pročitati u tekstu koji slijedi.
Old school priča koja osvježava
Ako vas zanima sama priča, ona prati jedanaestogodišnju Reu, koja, nakon gubitka majke, s ocem napušta gotovo iscrpljenu Zemlju i odlazi na Kristalni planet, gdje upoznaje dječaka Edija i cijelu seriju izvanzemaljaca koji, nominalno, ne bi trebali ni postojati. Ono što počinje kao nevoljko putovanje pretvara se u veliku svemirsku avanturu u kojoj Rea, Edi i svi njihovi saveznici moraju spasiti planet od korumpiranog guvernera Mordokana.
Priča u tom pogledu ne nudi previše iznenađenja i više-manje prati tipičnu strukturu dječjih pustolovnih filmova, koju inkorporira sve one potrebne elemente da bude dosljedna i dobro strukturirana.
No, jedna stvar se mora priznati ovoj priči, a to je da je autentično old school, što rijetko viđamo u suvremenim crtićima, naročito onim zapadnim. U ovom slučaju to nije ništa loše, taj povratak na staro, dapače – vrlo je osvježavajući! Za nekoga tko je tijekom odrastanja prošao i klasične crtiće poput Looney Tunesa, Toma i Jerryja, Kremenka ili Scooby-Dooa, ali i suvremene uratke poput Toy Storyja, Života buba, Shreka i svega što je došlo kasnije, vratiti se na ono što se više niti na televiziji ne prikazuje bilo je prilično lijepo iskustvo.
Jednostavnost i izravnost te priče zapravo su veliki plus i možete prilično opušteno uživati u priči bez da razmišljate o nekom širem društvenom kontekstu, a istovremeno priča i dalje sadrži jasno nijansiranje dobra i zla potrebno jednom ovakvom uratku, kao i snažnu ekološku poruku o očuvanju prirode i suživotu.
Vukotićeve teme, Ostojićeva realizacija
Jedna dosta zanimljiva stvar koju bismo htjeli spomenuti jest tematska struktura ovog filma. Naime, ova SF-pustolovina za 2026. godinu nije ništa spektakularno, međutim ako uzmemo u obzir da je Ostojić, kako je sam rekao, ovu priču vidio negdje sredinom 90-ih, kada je Vukotić već bio u poznim godinama, a ne znamo točno kada ju je Vukotić izvorno osmislio, ona postaje izrazito interesantna u kontekstu domaće kinematografije.
Jasno, nisu ove teme ništa novo i bilo je SF uradaka, naročito animacije, s ovim temama, ali ako uzmemo u obzir da je SF kod nas – vrlo vjerojatno zbog činjenice da znanstvena fantastika košta, a domaća kinematografija i nije baš najbogatija nacionalna kinematografija – prilično zapostavljen, jako je zanimljivo vidjeti da se jedan od velikana domaće kinematografije bavio ovim temama, pogotovo tako rano.
I dok ne znamo zašto Vukotić osobno nije realizirao ovaj projekt, činjenica je da domaća kinematografija baš nije navikla na teme interplanetarnog putovanja, kloniranja, susreta s izvanzemaljskim vrstama i prilično napredne tehnologije. Tim je više ovaj film prilično značajan u nekom nacionalnom kontekstu jer je potencijalno otvorio vrata nekim budućim animiranim uracima koji bi mogli ići još dalje s ovim.
U kontekstu razrade ovih tema treba spomenuti i Arsena Antona Ostojića, koji se prihvatio režije ovog filma i koji je imao nekakav osobni kontakt s ovom pričom puno prije nego je ona uopće adaptirana. Ostojića domaća publika vjerojatno najbolje pamti po sjajnoj drami Ta divna splitska noć, ali ovdje se pokazao jako vještim i kao redatelj animiranog filma. Je li to zbog osobne povezanosti s pričom ili čistog umijeća – a vjerojatno je kombinacija i jednog i drugog – ali Ostojić je uspio tehnički razraditi sve te teme na jedan moderan način, istovremeno zadržavajući onaj old school duh o kojem smo pisali u prethodnom dijelu.
U tom je pogledu tehnička realizacija pomogla u postizanju nužne kompaktnosti koja je filmu s ovako futurističkim temama trebala da bi on bio lakše prihvaćen od strane gledatelja, posebice zato što su djeca ciljana publika ovog filma.
Jedno pitanje
Znajući da je film sigurno radio s ograničenim budžetom – iako je sjajno što je dobio i englesku verziju u kojoj glasove posuđuju Jeremy Irons, Vanessa Redgrave i Michael York – ne možemo pretjerano prigovarati ostalim tehničkim aspektima, ali bismo svakako pohvalili glazbu Dalibora Grubačevića (koji je skladao veći dio glazbe i potpisuje glazbenu produkciju filma) i Mate Matešića te činjenicu da je film dobio pjesmu legendarne Diane Warren, što je u nekom vanfilmskom kontekstu enorman pothvat za domaću produkciju.
No, unatoč svemu ovome, nismo se mogli oteti dojmu da se ovome filmu moglo pristupiti drugačije. Naime, Vukotić je animator stare generacije – kada je on umro, 3D animacija bila je na samim počecima, a samo je Toy Story do tada (okej, Život buba izašao je 1998. godine, kada je Vukotić umro, ali nekako nam ne djeluje kao da je taj film relevantan u ovom kontekstu) ostvario nekakav zapažen globalni uspjeh (pri čemu nije nezanemariva činjenica da je Pixar već tada imao na raspolaganju novce o kojima naša kinematografije može samo sanjati čak i danas) – i on je navikao na klasičnu, 2D crtanu animaciju. Takav je, uostalom, i Surogat.
I okej, sada je 2026. godina i takva animacija praktički je a thing of the past (iako se tu i tamo pojavi još kakav klasično animirani film, mada čak i ono što se čini kao 2D danas je zapravo rađeno uz pomoć tehnologije u velikom broju slučajeva), ali nekako imamo dojam da je ovaj film trebao biti animiran onako kako ga je Vukotić zamislio.
Evidentno je da su Ostojić i animacijska ekipa – i to je sjajno – poštivali nekakav izvorni dizajn ili barem ideju nekog klasičnog dizajna (ne znamo koliko je Vukotić skica ostavio za sobom, ako je išta ostavio) jer se svi likovi iz filma mogu vrlo lako zamisliti kao da su nacrtani rukom (što nije uvijek moguće s 3D animiranim likovima – zamislite Shreka ili Woodyja kao 2D likove; nije lako, zar ne?). I baš zato smo se pitali – zašto nisu?
Ne znamo je li to bila svjesna umjetnička odluka ili pak praktična odluka motivirana okolnostima na koje produkcijska ekipa nije mogla utjecati, ali iako film nije puno izgubio s ovim formatom, vjerujemo da bi bio još autentičniji i još vizualno impresivniji da je nacrtan, a ne modeliran.
Uostalom, ako nam je išta domaća kinematografija ostavila iz svojih najranijih faza – osim sjajnih satira Vinka Brešana – to su animirani klasici poput Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića te diptiha Čudesna šuma/Čarobnjakov šešir, tako da je i ovaj film svakako mogao, a možda i trebao nastaviti tu tradiciju i mislimo da bi onda Vukotićeva ideja bila još bolje prenesena na platno.
Film koji je istovremeno i jako važan i jako simpatičan
No, ovo potonje nije bila nikakva direktna kritika cjelokupnog procesa, već samo jedno kratko promišljanje, jer film je u cjelini vrlo simpatičan i jako primjeren publici kojoj je namijenjen. Ovo nije animirani film za odrasle – iako i oni u njemu mogu uživati – već film namijenjen primarno i isključivo djeci, što je danas dosta rijetko, čak i kad je u pitanju europska animacija.
Takav old school pristup rijetko se viđa, a možda baš upravo to nedostaje suvremenom društvu – malo jednostavne filmske magije bez previše skrivenih poruka i slojevite filozofije. U tom pogledu, Kristalni planet ispunio je očekivanja, čak i ako se ne radi o savršenom uratku.
Isto tako, voljeli bismo još jednom naglasiti da se radi o vrlo važnom filmu za domaću kinematografiju. Ne samo da je jedna povijesna ideja velikana domaćeg filma zaživjela, već je film kao takav vrlo ambiciozan i tematski napredan uradak kakvih baš i nema u domaćoj kinematografiji, ali bi u tom pogledu – nadamo se – mogao biti tek prvi u nizu takvih filmova u vremenima koja dolaze.
O autoru
