Novi film redatelja David Robert Mitchell funkcionira kao solidan žanrovski hibrid koji nudi dovoljno zabave i vizualne atrakcije ali ne ostavlja snažniji autorski pečat. Pritom jasno cilja na široku publiku, oslanjajući se na prepoznatljive žanrovske obrasce koji omogućuju da se gleda bez napora. U glavnim ulogama su Anne Hathaway i Ewan McGregor.
David Robert Mitchell američki je redatelj i scenarist pozornost na sebe privukao je hororom To dolazi (It Follows, 2014.), koji mu je donio status inovativnog redatelja. Riječ je o elegantno režiranom i atmosferičnom ostvarenjem koje je redefiniralo pravila modernog straha te se smatra jednim od ključnih ostvarenja modernog horora.
Povratak nakon 8 godina pauze
Njegov sljedeći projekt, neo‑noir fantazija Skrivena poruka (Under the Silver Lake, 2018.), bio je ambiciozan, gust i stilistički razigran film koji je podijelio kritiku i publiku. Iako je komercijalno podbacio – s budžetom od 8,5 milijuna dolara donio je na kino blagajnama zaradu od svega 2.5 milijuna – potvrdio je Mitchellovu sklonost riziku, eksperimentu i stvaranju vlastitog, prepoznatljivog autorskog rukopisa.
Nakon punih 8 godina stanke Mitchell se vraća kino filmom Kraj Hrastove ulice (The End of Oak Street, 2026.), za koji je napisao i scenarij. Snimio ga je sa solidnim budžetom od 85 milijuna dolara, iznosom koji omogućuje veliku produkciju, ali ga i dalje drži izvan zone velikih studijskih spektakala. Riječ je o iznosu koji traži jasnu viziju, jer filmovi u tom rangu više ne prolaze samo na imenu redatelja, nego na sposobnosti da od ambicije naprave iskustvo koje publika želi vidjeti.
U tom kontekstu priča se oslanja na žanrovski miks i dinosaure kao atrakciju koja i dalje ima snagu privući široku publiku. Radnja je smještena u 1982. godinu i prati obitelj Platt – Grega (Ewan McGregor), koji je ostao bez posla pa utjehu traži u alkoholu i radi kao dostavljač pizze, dok njegova supruga Denise (Anne Hathaway) pokušava ostvariti san da postane spisateljica. Zbog svega navedenog njihov je brak u krizi, što primjećuju i djeca, Audrey (Maisy Stella) i Brian (Christian Convery).
Dok se obitelj Platt bori sa svojim problemima, svijet oko njih počinje se mijenjati. Denise kod susjede nailazi na prapovijesnu biljku, a njihov ljutiti susjed Mel (P.J. Byrne) pronalazi velike hrpe izmeta na svom travnjaku. Nakon večeri ispunjene neobičnim bljeskovima svjetla, Greg i Denise bude se i otkrivaju neugodno iznenađenje – njihovo je susjedstvo premješteno u prošlost, usred guste prapovijesne šume ispunjene gladnim dinosaurima.
Žanrovsko “igralište”
Teško prihvaćajući novu stvarnost, obitelj je prisiljena brzo smisliti način kako preživjeti u svijetu koji ih je iznenada progutao. Isprva nesigurni kako uopće shvatiti novu stvarnost, ubrzo su prisiljeni smisliti plan preživljavanja dok im se stvorenja približavaju.
Kraj Hrastove ulice je film koji balansira između obiteljske avanture i žešćih žanrovskih elemenata, s jasnim osloncem na estetiku američkog predgrađa u kojem se svakodnevica sudara s neočekivanim, uz atmosferu izolacije i paranoje prepoznatljivu za imaginarij Stephena Kinga – u ovom slučaju jasno prepoznatljivo djelo Pod kupolom (Under the Dome, 2009.) te tropove iz Jurskog parka i srodnih spektakala s dinosaurima.
U takvom okviru film se oslanja na prepoznatljive motive i atmosferu kako bi stvorio osjećaj svijeta koji je istodobno poznat i iskrivljen, čime postavlja jasnu podlogu za priču koja se razvija između obiteljske dinamike i nadolazeće prijetnje. Mitchell pri tom više naginje ideji žanrovskog “igrališta” nego na strogu originalnost, koristeći poznate obrasce kao okvir unutar kojeg razvija vlastitu kombinaciju obiteljske priče i fantastičnih elemenata.
No film pati od izrazito neujednačenog ritma, koji se kreće između sporijih, epizodičnih dionica i naglih akcijskih ubrzanja, bez osjećaja postupnog rasta.Struktura je pritom vrlo fragmentirana, pa donosi niz scena koje funkcioniraju kao samostalne vinjete.One više podsjećaju na katalog žanrovskih situacija nego na priču koja se razvija, što rezultira osjećajem da film stalno započinje nešto novo umjesto da gradi napetost. Također, Mitchell često prekida ritam kako bi ubacio nove naglašene akcijske scene, zbog čega se narativ ne razvija u kontinuitetu nego u skokovima, što dodatno naglašava manjak originalnosti i manjak narativne povezanosti.
Anne Hathaway – glumačka okosnica filma
Ono što treba svakako pohvaliti je da Mitchell pokazuje iznenađujuću kreativnost u načinu na koji koristi dinosaur-spektakl, pretvarajući ga u neočekivani vizualni akcent koji razbija predvidljivost žanrovskih obrazaca. On dinosaure ne koristi samo kao prijetnju, nego i kao komični kontrapunkt obiteljskoj dinamici, čime pojedine scene dobivaju laganu, gotovo razigranu notu.
U trenucima kada se akcija sudari s humorom, film postiže energiju koja djeluje spontano i osvježavajuće, kao da se svjesno poigrava vlastitim žanrovskim granicama. Humor je pritom nenametljiv, pa često služi kao ventil koji ublažava napetost i daje filmu pristupačniji ton. Energična žanrovska igra najviše dolazi do izražaja u scenama koje kombiniraju akcijski kaos s obiteljskim reakcijama, stvarajući ritam koji je istodobno nepredvidljiv i zabavan. Može se reći da se film kreće između spektakla i ležernosti, čuvajući pritom određenu dozu samoironije.
Anne Hathaway (Odiseja/The Odyssey, 2026.) je definitivno glumačka okosnica filma. Njezine reakcije nose emocionalni fokus priče, a posebice valja istaknuti da unosi toplinu i uvjerljivost u scenama s obiteljskim tenzijama. Ewan McGregor (Trainspotting, 1996., filmski serijal Ratovi zvijezda/Star Was) je solidan i pouzdan partner u toj dinamici, dobro uklopljen u ulogu supruga koji balansira između obiteljske odgovornosti i kaosa koji ih okružuje. Njihova međusobna kemija je sasvim solidna, s velikom dozom uvjerljivosti. Hathaway pritom ostavlja snažniji dojam, dok McGregor, iako suptilniji, funkcionira kao pouzdana protuteža.
Lako probavljivi žanrovski hibrid
Kraj Hrastove ulice je film koji stalno traži ravnotežu između obiteljske avanture i survival trilera/horora, pa se njegov identitet gradi na sudaru topline i prijetnje. Redatelj David Robert Mitchell pritom jasno cilja na široku publiku, oslanjajući se na prepoznatljive žanrovske obrasce koji omogućuju da se film gleda bez napora. Stalna dinamika događaja drži priču u pokretu, pa film, unatoč manjkavostima, nikada ne zapada u monotoniju. Doduše, u pojedinim trenucima osjeti se ambicija da se obiteljska priča produbi, no ti se pokušaji ne razvijaju dovoljno da bi ostavili trajniji emocionalni trag.
Survival elementi daju filmu dodatnu napetost, ali ostaju više funkcionalni nego istinski napeti, kao da služe prvenstveno održavanju ritma. Mitchell se pritom oslanja na vizualnu atraktivnost i stalne promjene tempa kako bi prikrio nedostatak originalnosti u razradi svijeta. Iako se film ne usuđuje napraviti veći iskorak iz poznatih žanrovskih okvira, njegova energija i pristupačnost čine ga lako probavljivim.
Publika koja traži jednostavnu, brzu zabavu dobit će upravo to – niz efektnih prizora, jasnu dinamiku i priču koja ne traži dodatno tumačenje. Zahtjevniji gledatelji vjerojatno će osjetiti da film ostaje ispod potencijala koji sugerira njegova premisa, osobito u pogledu tematske dubine. Sagledavajući sve, za Kraj Hrastove ulice možemo reći da funkcionira kao solidan žanrovski hibrid koji nudi dovoljno zabave i vizualne atrakcije, ali ne ostavlja snažniji autorski pečat.
O autoru
