‘Jednog lijepog jutra’; ‘Stotinu cvjetova’: Male, ali neodoljive priče

Jednog lijepog jutra unatoč realističkom prosedeu i neveseloj temi nježno je ostvarenje ispunjeno svjetlom, drama Stotinu cvjetova, međutim, sva je od chiaroscuro melankolije, turobnija i gledateljski izazovnija, a oba filma vrijedi zabilježiti, i ako bude prilike, svakako pogledati.

Jednog lijepog jutra (Un beau matin / One Fine Morning, 2022)

U podugačkom nizu francuskih ili preciznije frankofonih filmova (jer selektirani su i sjajni belgijski, marokanski, alžirski, senegalski naslovi) na programu ovogodišnjeg FEST-a našao se i jedan mali i zapravo običan, kakvi rijetko šire odjeknu, ali nepogrešivo nađu svoju publiku, probranu i na kraju bez iznimke zadovoljnu. Nicole Garcia i Lea Seydoux u Jednom lijepom jutru (Un beau matin / One Fine Morning, r. Mia Hansen Løve) karakterno su i svjetonazorski različite pa i pomalo otuđene majka i kći, a svaka je u svojoj ulozi opuštena, raspoložena i odlična (Seydoux neusporedivo bolja nego u mnogim izvikanijim holivudskim projektima u kojima smo je zadnjih godina gledali).

Françoise je hiperaktivna, cinična aktivistica u šezdesetima i ne pretjerano majčinski tip, a Sandra staložena konferencijska prevoditeljica koja nakon smrti supruga ostaje sama s kćeri osnovnoškolkom uvjerena da je s njenim ljubavnim životom gotovo. A i nije joj do zaljubljivanja, ima ugodnu rutinu sa svojom djevojčicom, puno radi i predano skrbi o dementnom i slabovidnom ocu. Jasno je odmah da je tata tijekom njenog odrastanja bio prisutniji roditelj pa je Sandra i sada za njega jako vezana, dok mamu tretira s toplom podozrivošću, kao infantilnu drama queen.

Životni kaos

Uglavnom, mlada žena djeluje sasvim sretno dok slučajno ne naleti na Clémenta, prijatelja svog pokojnog muža s kojim se na njegovu inicijativu počne viđati. Navodno frustriran rutiniranim brakom, simpatičan, ali neodlučan, uvlači je u svoj kaos. Tu joj se život uzbudljivo intenzivira, naravno i komplicira, baš u trenutku kad se zdravlje njenog oca rapidno pogoršava pa obitelj za njega bezuspješno pokušava naći dom koji si mogu priuštiti (jer svi u familiji humanističkih su struka koje očito ni u Francuskoj nisu najlukrativnije).

Jednog lijepog jutra (Foto: Frenetic Films)

I to je otprilike sve, u stotinjak minuta svaki od naznačenih likova, pripovjednih elemenata i linija razvijat će se polako i tek do određene mjere – skoro bez zapleta i vrhunaca, s jednim obratom što gledatelji koji ovakve filmove odabiru ni ne očekuju, važna im je besprijekorno postavljena i odigrana priča, a Hansen Løve(Bergman Island / Bergmanov otok s Vicky Krieps i Timom Rothom, Sve što dolazi / L’avenir / Things to Come s Isabelle Huppert) sklona je upravo takvim visokokvalitetnim i vrlo intelektualiziranim, ali tihim i naoko jednostavnim dramatizacijama. U svojih osam dugometražnih ostvarenja zaokuplja se ova francuska autorica, partnerica filmaša Olivera Assayasa i nekadašnja glumica, finim napuknućima, ali i brutalnim rupturama u povlaštenim (obiteljskim) egzistencijama, a baš to – svakodnevnost, privatnost, životnost, nije lako napisati, a da se ne upadne u banalno.

Imperativ happy enda

U Svemu što dolazi autorica nas je suočila s razočaranjima sredovječne profesorice filozofije koja se bori sa sindromom praznog gnijezda, s povrijeđenošću zbog muževe nevjere i tugom zbog majčine smrti. U aktualnom filmu usredotočuje se na junakinju mlađe srednje dobi i na štošta s čim se čovjek u tim napokon doista odraslim godinama potencijalno mora nositi, a to je preopterećenost poslom i financijama, obolijevanje roditelja, prerana smrt partnera, razvod i samohrano roditeljstvo, ali i činjenica da nove ljubavi u takvim prilikama nisu lake, jer ljudi su već potrošeni prijašnjim iskustvima, svatko ima predpriču koja otežava buduće pokušaje. A opet, ova nimalo romantizirano prikazana problematika garnirana je anegdotalnim brbljanjem, kadrovima hektičnih pariških ulica i šarmantnih tipično francuskih interijera, pastelnim koloritom i zavodljivim mikro epizodama građanskog življenja gdje se od stila i klase ne odustaje ni kad se nema love, ni kad je najteže.

Up Next
You can skip ad in
SKIP AD >
Ad will start in..
Advertisement
Uključi zvuk
LIVE
 / 
  • Speed1
  • Subtitles
  • Quality
  • Audio
Quality
    Speed
    • 2x
    • 1.5x
    • 1.25x
    • 1x (Normal)
    • 0.5x
    Subtitles
      Audio
        Embed this video:
        Copy
        Copy video link:
        Copy
        Chapters
          • Copy video url at current time
          • Fullscreen Exit Fullscreen
          This content is private
          Submit
          Please enter valid password!
          Age Verification
          By clicking enter, I certify that I am over the age of 21 and will comply with this statement.
          ENTER
          or
          EXIT
          Coming Next
          CANCEL

          Bez obzira na tematiku Jednog lijepog jutra film je iz feel good kategorije za zahtjevnije gledatelje, a takvi ne obećavaju nadrealne uzlete i opiru se imperativu happy enda; ako se bajkovit svršetak i dogodi, nikad nije bezuvjetan. Ispada da je u ovom filmu sve kao u stvarnosti, kad prestanemo inzistirati na utopiji sreće, u stanju smo veseliti se sitnicama, usputnostima, kretanju u zdravom prosjeku. Kad se problemi rješavaju u granicama izvedivog, kad se život odvija tako da su svi zbrinuti i okej koliko u vlastitim okvirima mogu biti, svaki takav dan, ili jutro, u kojem nema preskoka ili raspada, prema filozofiji ovog filma dobar je i lijep.

          Uže tematski film Mije Hansen Løve umnogome je srodan Zellerovom Ocu (The Father, gdje je uz Oliviju Colman u ulozi brižne kćeri maestralan Anthony Hopkins kao demencijom pomračeni starac), ali i Ozonovoj obiteljskoj drami Sve je dobro prošlo (Tout s’est bien passé) koja se fokusira na slična zbivanja u posloženom svijetu dobrostojeće sredovječne književnice Emmanuèle (Sophie Morceau) koja odjednom dane ne provodi u radnoj sobi tapeciranoj knjigama nego po bolnicama i domovima za starije i nemoćne, jer joj se otac oporavlja od moždanog udara. Iako oporavak zadovoljavajuće napreduje i obitelj raspolaže financijskim uvjetima za vrhunsku njegu, starac, inače industrijalac i kolekcionar, ne prestaje zahtijevati eutanaziju, sebično očekujući da mu baš kći organizira posljednje putovanje u Švicarsku. Sandrin tata nije manipulativni obiteljski patrijarh kao Emmanuèlin otac, nego umirovljeni nastavnik filozofije kojeg su učenici obožavali, drag čovjek kojem su knjige bile sve, a sad mu zbog degenerativne bolesti nalik Alzheimeru ne polazi za rukom ni otključati vrata kad ga kći dođe obići.

          Stotinu cvjetova (Hyakka / A Hundred Flowers, 2022)

          Praktički istom temom bavi se i također na FEST-u prikazana japanska drama Stotinu cvjetova (Hyakka / A Hundred Flowers, r. Genki Kawamura,2022), sporogoruća i meditativna priča o profesorici klavira koja oboli od Alzheimera. Ondje je otac filozof i bibliofil, ovdje majka glazbenica i pedagoginja, dvoje ljudi koji su za čitavog vijeka stjecali znanja, razvijali vještine, ulagali u svoje učenike, a ne samo da im nitko sad ne može pomoći nego su, premda okruženi bližnjima, prepušteni nezamislivoj usamljenosti.

          Up Next
          You can skip ad in
          SKIP AD >
          Ad will start in..
          Advertisement
          Uključi zvuk
          LIVE
           / 
          • Speed1
          • Subtitles
          • Quality
          • Audio
          Quality
            Speed
            • 2x
            • 1.5x
            • 1.25x
            • 1x (Normal)
            • 0.5x
            Subtitles
              Audio
                Embed this video:
                Copy
                Copy video link:
                Copy
                Chapters
                  • Copy video url at current time
                  • Fullscreen Exit Fullscreen
                  This content is private
                  Submit
                  Please enter valid password!
                  Age Verification
                  By clicking enter, I certify that I am over the age of 21 and will comply with this statement.
                  ENTER
                  or
                  EXIT
                  Coming Next
                  CANCEL

                  Sandra novonastale okolnosti prihvaća empatično i odgovorno pa je svom tati dodatno posvećena, nastojeći s njim provoditi sve vrijeme dok ga još ima. Izumi se pak emocionalno i fizički distancira od izgubljene majke, kao da u svoju iskrzanu svijest zaključana starica najednom više nije netko njegov, bolest postaje barijera koju on nije kadar prijeći. Starica gubi uspomene, Izumija naprotiv opsjedaju sjećanja, poneka od njih i traumatična, pa se trudi majci oprostiti, dok je još tu, dok ga prepoznaje. Utiskuju se u scenografiju sjenovitog majčinog stana s koncertnim klavirom na kojem se odnedavno više ne svira momenti njene povremene lucidnosti, ali i naleti sve izmrvljenijih misli, kao i Izumijevi flešbekovi u djetinjstvo kad ga majka neobjašnjivo na duže ostavlja baki, no ipak se tada vraća, za razliku od sadašnjeg napuštanja koje je ireverzibilno i trajno.

                  Stabilnost i odvajanje

                  Naposljetku, u završnim kadrovima obaju filmova čeka nas statičnost i komornost ustanove kao utočišta, ali i odvajanja, poraza, u svakom slučaju, finalne točke i predvidljivog epiloga podcrtanog glazbom. Izumijeva mama u domu priređuje malen koncert (nebitno je li scena stvarna ili izmaštana, predstavlja umirujuć closure), no Sandrin tata svoju klasiku više ne uspijeva slušati, ne može posve objasniti što osjeća, ali nešto što je silno volio, u domskoj ga sobi opterećuje.

                  Jednog lijepog jutra unatoč realističkom prosedeu i neveseloj temi nježno je ostvarenje ispunjeno svjetlom, drama Stotinu cvjetova, međutim, sva je od chiaroscuro melankolije, turobnija i gledateljski izazovnija, a oba filma (u suodnosu ih vidimo kao pozitiv i negativ), vrijedi zabilježiti, i ako bude prilike, svakako pogledati.

                  O autoru

                  O autoru