‘Jedina zemlja’: Snažna i gorka priča o okupaciji

Oscarom nagrađeni dokumentarac Jedina zemlja razotkriva izraelsku višegodišnju politiku prisilnog protjerivanja palestinskog stanovništva. Njegovu režiju, scenarij i montažu potpisuje palestinsko-izraelski kolektiv četvero mladih aktivista. Ovo je dokumentarac pun emocija a glavna njegova vrijednost je ne zauzima niti jednu stranu.

Dokumentarac Jedina zemlja (No Other Land, 2024.) nagrađen je Oscarom za najbolji dugometražni na ovogodišnjoj dodjeli. Premijerno je prikazan na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu gdje je odnio nagradu kao najbolji dokumentarni film te Panorama nagradu publike. U periodu od Berlina do Oscara primio je brojne nominacije i nagrade. Tako spomenimo da je nagrađen i Europskom filmskom nagradom. Spomenimo da je prikazan i na prošlogodišnjem ZagrebDoxu gdje je nagrađen nagradom publike.

Potraga za istinom

Njegovu režiju, scenarij i montažu potpisuje Basel Adra, Yuval Abraham, Rachel Szor i Hamdan Ballal, palestinsko-izraelski kolektiv četvero mladih aktivista. Njihov filmpotraga je za putem prema jednakosti i pravdi. Nastao je u najmračnijim i najstrašnijim vremenima u regiji, kao čin kreativnog otpora svojevrsnom apartheidu. Ovo je film u kojem pratimo jednog od autora ovog filma, Basela Adru, koji je mladi palestinski aktivist.

On se od djetinjstva se bori protiv izraelske okupacije u kojoj vojnici protjeruju obitelji i postupno uništavaju njegovu zajednicu. Tako nas njegova priča odvodi nas u Masafer Yattu, regiju sastavljenu od 19 palestinskih zaselaka smještenih na jugu Zapadne obale, u palestinskoj pokrajini Hebron. Kada Basel upozna izraelskog novinara Yuvala, još jednog autora ovog filma, započinje njihova zajednička borba, koja će trajati više od pola desetljeća. Oni su posve neočekivani dvojac jer jedan živi pod brutalnom vojnom okupacijom a drugi je slobodan (i njegova zemlja provodi tu okupaciju). No, jedan i drugi odlučni su da se prava istina sazna i proširi svijetom.

Ovaj dokumentarac daje pogled na višegodišnju politiku prisilnog protjerivanja stanovništva, uz primjenu vojne sile i pod okriljem zakona. A taj zakon ne daje nikakvu priliku običnom, siromašnom puku. Tako vidimo kako se kuće nemilice ruše, uništavaju bunari s pitkom vodom ali i puca po Palestincima. Vjerovali ili ne, vidjet ćete kako ljudi, u ovom 21. stoljeću, nastanjuju pećine jer nemaju više svoga doma.

Potresna priča

Bitka stanovnika ove palestinske regije trajala je pune 22 godine. Završila je odlukom izraelskog ustavnog suda koji je rušenje naselja proglasio zakonitim. Tu treba podsjetiti da je odluka o uništavanju palestinskih sela i prisilnom iseljavanju njihovog stanovništva izazvala osudu međunarodne zajednice. Mnogi tu odluku, uključujući Amnesty International i UN-ove stručnjake za ljudska prava, smatraju ratnim zločinom.

Ovaj dokumentarac je doista jedna potresna priča koja se teško gleda. No, kao i u slučaju dokumentarca 20 dana u Mariupolju (20 Days in Mariupol, 2023.), koji je također nagrađen Oscarom, on jednostavno ne može biti drugačiji. Istina je gruba a tu ju vidimo u stavovima vojnika (kojih nije previše briga za lokalno stanovništvo), bagerima i rušenjima, patnji palestinskih ljudi i upucavanjem ljudi (bezrazložnim).

Sva besmislica gore navedenog dobro se vidi na primjeru lokalne škole. Radnike škole vojnici su potjerali pa je gradnju na sebe preuzelo lokalno stanovništvo. I to doista na jedan nevjerojatan način – žena i djeca radili su danju a muškarci noći, tajno. Školu je posjetio Tony Blair, tadašnji britanski premijer. Nakon njegovog posjeta povučena je naredba o njezinom rušenju. No, kasnije je ipak srušena.

Neumoljiv svjedok vremena

Film je sastavljen o amaterskih snimki (VHS, mobitel snimke) i onih “profesionalnijih”. Kroz te snimke gledatelj se doista vjerno upoznaje s lokalnim stanovništvom i njihovim životom u teškim okolnostima.  Dosta prostora u filmu dano je Adrovim razmišljanjima o trenutku u kojem se nalazi (on i palestinsko stanovništvo) i neizvjesnoj budućnosti. Sve to, kao i cijeli film uostalom, u sebi sadrži podosta emocija na koje zasigurno nećete ostati ravnodušni.

Vrijednost ovog dokumentarca je da on ne zauzima niti jednu stranu. U niti jednom jedino trenutku ne optužuje niti jednu stranu. Slika je ta koja sve govori a ona je neumoljivi svjedok vremena i bilježi ga bez ikakvog uljepšavanja, potpuno “sirovo”. Sve to uklapa se u ideju aktivizma autora ovog filma čiji je cilj da prenese istinu koja bi mogla neke stvari promijeniti.

Ovaj dokumentarac doista je vrijedan pažnje. Svoju redovnu kino distribuciju imao je u rujnu prošle godine. No, tijekom ožujka i travnja naći će se na kino repertoaru ponovno u nekim od naših kina (Šibenik, Zagreb, Velika Gorica). Stoga vam predlažemo da popratite kino program u svom gradu ili mjestu. Ako ugledate naslov Jedina zemlja nemojte ga propustiti.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora