“Pretrpjela sam mnogo otrova, ali to je valjda cijena kada napraviš film koji govori protiv svake ideologije”, govori Ivona Juka, redateljica i scenaristica filma Lijepa večer, lijep dan.
Nakon vrlo uspješnog dugometražnog filma Ti mene nosiš (2015), redateljica i scenaristica Ivona Juka vratila se u hrvatska kina filmom Lijepa večer, lijep dan (2024). Riječ je o filmu koji je publici predstavio intimnu priču o hrabrosti, identitetu i cijeni istine u vremenu političke represije, a iako je riječ o priči koja nas vraća u 50-e godine prošlog stoljeća, problemi i pitanja koje film postavlja itekako su relevantni i danas.
U središtu svega nalaze se četvorica ratnih veterana i umjetnika koji zbog zbog svoje seksualne orijentacije postaju mete režima. Kada partijski lojalist Emir dobije zadatak da ih razotkrije i uništi, započinje njegova duboka unutarnja borba koja propituje granice vjernosti, prijateljstva te osobnih morala i savjesti.
U filmu se pojavljuju neka od najistaknutijih imena regionalne glumačke scene, među kojima su Dado Ćosić, Emir Hadžihafizbegović, Slaven Došlo, Đorđe Galić, Elmir Krivalić, Marko Braić, Anja Šovagović Despot, Enes Vejzović, Goran Grgić, Dražen Čuček, Voja Brajović, Milica Mihajlović i Ivana Boban.
Produkciju potpisuje Anita Juka (4Film), a iza kamere je tim iskusnih filmskih autora: direktor fotografije Dragan Ruljančić, montažer Nenad Pirnat, scenograf Zvonko Sarić, majstorica maske Ana Bulajić Črček i kostimografkinja Goranka Krpan, dok glazbu potpisuje Michael Brook.
Hrvatski kandidat za nagradu Oscar
Film je bio i hrvatski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg međunarodnog film te je u posljednje dvije godine osvojio čak 18 nagrada nakon prikazivanja na više od 40 međunarodnih filmskih festivala, što govori o važnosti i univerzalnosti teme o kojoj film govori.
Lijepa večer, lijep dan trenutno igra u hrvatskim kinima, a s redateljicom i scenaristicom popričali smo o filmu, problemu cenzure među umjetnicima i istraživanju koje stoje iza rada na povijesnoj temi.
Lijepa večer, lijep dan ne djeluje kao klasična povijesna drama, već kao film koji je mnogo aktualniji i globalniji nego što to sinopsis nagovješćuje. Zašto vam je bilo važno baš sada baviti se ovom temom?
Ivona Juka: Dobro ste rekli – upravo zato što je danas aktualna. Živimo u društvu koje je podijeljenije nego ikad. I prije su ljudi imali suprotstavljena stajališta, i imat će ih uvijek, barem dok nas AI ne prisili da živimo u nekom društvu kojem će nametnuti vlastita pravila, bez našeg mišljenja, ako se do tada ne istrijebimo nuklearnim ratovima ili nečim sličnim.
Paradoks je u tome što očito nismo dorasli slobodi, odnosno slobodi uma. Inače ne bismo bili ovako podijeljeni i toliko uvjereni u jednoumlje. Naravno, ne govorim o svima, nego o većini, ali to i razumijem, jer svima nam je teško osloboditi se određenih uvjerenja, bilo dogmatskih, religijskih, ideoloških ili nekih drugih. Pogotovo u digitalno doba, kada algoritmi svaku stranu uvjeravaju da je bolja i pametnija od druge te potpiruju zastrašujuću mržnju prema suprotnom ili nepoznatom.
I moj film govori o dvojici suprotstavljenih ljudi. Emir silno vjeruje u svoju ideologiju i brani je, dok Lovro propituje svako društvo i iskonski je revolucionar. Lovrina slobodoumnost kod Emira izaziva gnušanje, ali i strah od nepoznatog. Dakle, to je priča koja bi se mogla smjestiti i u današnje vrijeme, ali i u bilo koje drugo doba.
Svjetska publika prepoznala je temu filma kao svoju i mislim da je to razlog zbog kojeg je film dobio osam nagrada publike širom svijeta – od SAD-a, Njemačke, Ukrajine, Velike Britanije i Italije do Australije. Ali još važnije od same teme jest to da se publika identificira s junacima i da ih ova priča dira.
Glumački ansambl filma je izvrstan, a likove upoznajemo na iznimno intiman i gotovo poetski način. Kako ste radili s glumcima? Što vam je bilo najvažnije pri stvaranju likova i biranju onih koji će ih utjeloviti?
Ivona Juka: Dok pišem, glumim svaki lik, svaki karakter u filmu, pa i najmanji, čak i one koji imaju samo jednu rečenicu. Mislim da to utječe na autentičnost karaktera, jer i dijaloge pišem iz habitusa tih likova, glumački. Nekome će to možda zvučati smiješno, ali glumci mi obično kažu da im “idu rečenice” i da razumiju motivacije likova.
Ne ulaguju mi se, naprotiv. Glumci su vrlo direktni i otvoreni na čitaćim probama. Odmah sugeriraju ako nešto treba promijeniti, ako je neizgovorljivo ili nespretno napisano, i obično su u pravu. Volim glumce koji razumiju podtekst, koji su pronicljivi i hrabri.
U ovom filmu radila sam sa šezdeset glumaca. U većini scena ima ih jako mnogo, što zahtijeva i njihovu i moju ogromnu spretnost, ali i samodisciplinu i suradnju. Moram priznati da sam svima oduševljena.
S Anjom sam dugo željela ostvariti suradnju, jer je nevjerojatno karizmatična, baš velika glumica. Mi smo premala kinematografija za takav talent. U nekoj drugoj kinematografiji sigurno bi imala ogromnu karijeru, ali u bijednoj hrvatskoj kinematografiji, gdje žene uglavnom igraju patnice, Anja definitivno ne spada u tu podjelu. Zato mi je jasno zašto su je uloge na hrvatskom filmu mimoišle – jer i nema dovoljno uloga za jake žene.
Enes Vejzović me oduševio i posvećenošću i lakoćom glume. Budući da je i kazališni redatelj, vrlo je perceptivan i kreativan. Goran Grgić je predivan glumac i čovjek, spretan i jako pametan. Dražen Čuček je fino odmjeren, fantastičan za film, iako je i u kazalištu odličan. Ivana Boban je hrabra, znatiželjna i dala je liku koji igra jako lijepe dimenzije. Bio mi je užitak raditi s njom.
Teške uloge imali su Marko Braić, Mislav Čavajda i Andrej Dojkić, a sva trojica su briljirali. Oduševljena sam njima. Naravno, tu je i moj glavni cast, koji je izuzetan. Za Emira Hadžihafizbegovića sam i pisala ovu ulogu. On je velik glumac s ogromnim emocionalnim rasponom. Elmir Krivalić je jako talentiran, ima divan glas i uvjerena sam da će još mnogo glumiti na filmu. Đorđe Galić gotovo je odustao od glume, a onda mu se dogodila uloga u mom filmu. Drago mi je što je došao na audiciju, jer je sjajan glumac. Slaven Došlo je malo ružnjikav, smijeh, ali zato je obdaren svim drugim talentima: svira, pjeva i pleše, osim što odlično glumi. I tu je Dado Ćosić, koji je stvarno genijalan glumac. Naša suradnja bila je magična, obostrano.
Film je i vizualno izrazito lijep i promišljen. Što vam je bilo važno u suradnji s direktorom fotografije Draganom Ruljančićem kada je vizualni jezik u pitanju?
Ivona Juka: Hvala na komplimentu da je film lijep i promišljen. To sam mnogo puta čula, ali naravno, uvijek mi je drago čuti to od različitih ljudi. Dragan Ruljančić fantastičan je direktor fotografije, izrazito senzibilan, ali o fotografiji razmišlja kroz prizmu sadržaja.
Ja sam vrlo vizualan redatelj. Razmišljam kroz izrez slike, kompoziciju i objektiv. Znam da će to možda zvučati neobično, ali zapravo mnogo je redatelja koji ne rade na taj način. Ne tvrdim da je to bolje ili lošije, jer gledala sam i interesantne filmove koji nisu bili vizualno zanimljivi. Prije režije razmišljala sam o tome da upišem odsjek snimanja na akademiji, tako da je fotografija moja velika ljubav.
Dragan Ruljančić i ja upoznali smo se na snimanju jedne reklame. Njega je oduševio način na koji razmišljam kroz kompozicije i objektive, a mene je oduševilo ono što on radi sa svjetlom. On svjetlom stvara čaroliju. Divno smo surađivali na ovom filmu, jer se jako dobro razumijemo i poštujemo. Dragan, osim što ima veliko iskustvo, jako voli izazove, a takve ljude obožavam. Zaigran je poput malog djeteta, ali u najboljem smislu te riječi.
Međutim, kada ljudi vide sliku, često ne shvaćaju koliko su važne i lokacije, kao i drugi suradnici koji rade na slici. Mnogo pažnje i vremena posvećujem pronalasku i izboru lokacija, kao i suradnji sa scenografom, kostimografijom i maskom. Na ovom filmu imala sam odličnog scenografa Zvonka Sarića, fenomenalnu kostimografiju za koju je zaslužna Goranka Krpan te fantastičnu masku koju je osmislila Ana Bulajić.
Svakako moram spomenuti i Slavena Spinčića, gafera, koji je provodio neke vrlo komplicirane Draganove i moje ideje, a također je strastven prema filmu, kao i nas dvoje. Uz njega, za sliku je svakako zaslužan i Filip Kos, operater druge kamere, koji je izvrstan, a izdvojila bih i podvodnog snimatelja Marka Gligorijevića, koji me oduševio na ovom filmu.
U središtu filma su filmaši, nadzor i cenzura, ali i autocenzura i strah. Koliko mislite da je cenzura danas prisutna među umjetnicima i filmašima?
Ivona Juka: Danas se mnogi autori autocenzuriraju. Ne cijenim one koji se promišljeno priklanjaju nekoj agendi zbog koristi, ali shvaćam one koji se boje. Razumljiv mi je strah nekih autora da više neće raditi ili dobiti novu priliku. Shvaćam da se boje i reakcija.
Osobno ne mogu tako raditi niti stvarati. Kada stvaram, moram biti iskrena, ma koliko to rizično bilo. Iako sam znala da će ovaj film ubosti u živac i lijeve i desne, ipak nisam očekivala ovakvu reakciju, pogotovo od nekih “progresivnih”. Definitivno ih više ne bih nazvala progresivnima, već ideolozima. Toliko ih je zaslijepila uvrijeđenost njihove ideologije da u filmu nisu mogli vidjeti ništa drugo. A zapravo je uznemirujuće da im je njihova ideologija važnija od ljudskih života.
Jer moj film jest baziran na stvarnim događajima i činjenicama. Napravila sam temeljito istraživanje za ovaj film. Nažalost, neki događaji bili su i gori od mojih prikaza u filmu, čak toliko gnjusni da ih nisam htjela staviti u film. Ne zato što se bojim, nego zato što mi je bilo mnogo važnije dati prostora nježnosti, dobroti i ljudskosti. Jer u središtu ovog filma su dobri ljudi, kojih ima.
Koliko ste istraživali stvarne slučajeve progona homoseksualaca i umjetnika u Jugoslaviji 1950-ih? Postoji li neka specifična stvarna priča koja je pomogla oblikovati neki aspekt filma ili su likovi i situacije vaša autorska interpretacija povijesnih okolnosti?
Ivona Juka: Napravila sam istraživanje na kojem bi mi možda pozavidjeli i znanstvenici, u svakom slučaju mislim da bi me pohvalili. Kao autorica igranog filma to ne moram raditi, jer imam pravo na čistu fikciju. Igrani film jest fikcija i kao autorica mogu sve izmisliti. No u ovom slučaju jako mnogo stvarnih događaja inspiriralo me za scenarij.
Osim toga, na doktoratu sam iz povijesti i istraživanje ove teme me zanimalo. Čitala sam knjige, doktorske radove, dokumente i prikupljena svjedočanstva. Odlučila sam se za 1957. godinu jer mi je u filmu bila važna pojava televizije kao oblika propagande. Televizija se kod nas pojavljuje 1956. godine i tada je bila novi medij, koji je oblikovao tu eru. Jedino sam prema toj činjenici osjećala dužnost da budem precizna u vremenskom smislu. Sve ostalo nije mi bilo važno po tome koje se točno godine dogodilo, nego po tome da se dogodilo.
Bilo je strašnih progona homoseksualaca, da. Najgorih 1949. godine, što ne znači da ih nije bilo i poslije. Bilo ih je. I da, Tito je govorio o nepodobnim umjetnicima. U filmu imam autentičan njegov govor kojim poziva i narod i partiju na svojevrsni “lov na vještice”. Nije mi važno iz koje je točno godine taj govor, važno je da je postojao, iako bi ga neki rado gurnuli pod tepih.
Isto tako, nije mi presudno što su “točkice”, bonovi koje je partija davala narodu umjesto novca za robu, postojale od 1945. do 1951. godine. U filmu mi one služe iz nekoliko razloga: da portretiram dva važna lika, Ivana i Emira, koji za razliku od svojih partijskih šefova skromno stoji u redu za te bonove, ali i da pokažem kako su ljudima čak određivali koju će robu dobiti.
Nevjerojatno mi je kada me napadaju oko toga što je bilo koje godine. Mislim da sam valjda prvi autor kojem to čine. Krležu nitko nije napadao što u drami piše o veronalu u doba kad veronal nije postojao. Tarantina nitko ne napada kad američki komandosi u njegovom filmu ubiju Hitlera. Mogla bih nabrajati doslovno svakog autora. Ja ne radim TV kalendare, nego igrane filmove. Iako, ponavljam, ovaj film je utemeljen na mnogobrojnim istinitim događajima i činjenicama.
Ankičin sin inspiriran je stvarnim događajem, strijeljanjem kapetana Mardešića, partizana kojeg su partizani strijeljali kada su otkrili da voli muško tijelo. “Kiblarenje” na Golom otoku izgledalo je još gore od onoga što sam prikazala u filmu, toliko odvratno da to nisam htjela prikazati. I nakon takvih tragedija, ubijanja i mučenja ljudi, stvarnih činjenica, neki se uzbuđuju oko toga je li natpis u nekom kadru ovakav ili onakav.
Pretrpjela sam mnogo otrova, ali to je valjda cijena kada napraviš film koji govori protiv svake ideologije. Naglašavam – svake.
Smatrate li da postoji politička neutralnost u umjetnosti? Možemo li u umjetnosti ikada biti iskreni bez da se osvrćemo na političke i socioekonomske okolnosti?
Ivona Juka: Ne vjerujem da je to moguće. Svaka umjetnost je u nekoj vrsti relacije s političkim i socioekonomskim okolnostima.
Kako gledate na reakciju publike? Mislite li da postoji razlika između recepcije filma u inozemstvu i Hrvatskoj?
Ivona Juka: Prema feedbacku koji dolazi do mene, nema razlike. Ima onih koji izađu s pojedinih projekcija, ali to sam očekivala. Nema ih mnogo, možda jedan do tri čovjeka po projekciji. Međutim, reakcije većine publike doslovno su iznad svakog mog očekivanja, i strane i domaće.
Dobivamo poruke u kojima ljudi pišu da ih je film duboko dirnuo, da im se vraća danima nakon gledanja, da su nakon projekcije ostali sjediti u kino dvorani procesuirajući svoje osjećaje, da je film “remek-djelo”. Njihov doživljaj važniji mi je i od dvadeset nagrada koje je film osvojio. Jest, divno je što smo dobili tako veliko priznanje struke širom svijeta, ali feedback koji dobivam od publike je neprocjenjiv.
Vjerujem da film ne mora nuditi jednostavne odgovore, ali može otvoriti prostor za osjećaj, za preispitivanje, za nešto što nas mijenja. Za mene je to najbliže onome zbog čega umjetnost uopće postoji.
O autoru
