Nastavak hita iz 2013. godine, koji ponovno režira Philipp Stölzl, donosi originalno osmišljenu priču koja možda ne donosi iznenađenja, ali isporučuje točno ono što obećava: jednostavnu, jasno vođenu radnju smještenu u bogato rekonstruirani povijesni svijet. Riječ je o solidnom povijesnom filmu koji se gleda s lakoćom i ostavlja osjećaj uredno zaokružene cjeline, a Tom Payne i u ovom je nastavku u glavnoj ulozi.
Iscjelitelj (The Physician) snimljen je 2013. godine kao njemačka povijesna drama nastala prema istoimenom romanu Noaha Gordona, koji je bio veliki europski bestseler, posebno u Njemačkoj i Španjolskoj. Prodao se u milijunima primjeraka i godinama ostao među najčitanijim povijesnim romanima u Europi. Film je režirao Philipp Stölzl, koji je ujedno sudjelovao i u pisanju scenarija.
Originalno osmišljena priča
Glumačku ekipu predvodio je Tom Payne (Horizont: Američka saga – prvo poglavlje /Horizon: An American Saga – Chapter 1, 2024.) a važne uloge u filmu tumačili su Ben Kingsley i Stellan Skarsgård. Riječ je o velikoj europskoj produkciji s budžetom od oko 32 milijuna dolara, što ga je svrstalo među ambicioznije povijesne projekte tog razdoblja. Film je postigao značajan međunarodni uspjeh, ostvarivši globalnu zaradu od preko 57 milijuna dolara.
Nakon dugih 12 godina redatelj Philipp Stölzl ponovno se prihvatio nastavka, Iscjelitelj: Nasljeđe / The Physician II, koji je svoju njemačku premijeru imao sredinom prosinca prošle godine, a zatim je postupno krenuo u europsku kino‑distribuciju (a negdje je već dostupan i kao streaming nalsov). Za razliku od prvog filma, nastavak se ne temelji na romanima Noaha Gordona, nego na potpuno novoj, originalno osmišljenoj priči. Scenarij potpisuje prošireni tim autora: Philipp Stölzl, Stewart Harcourt (TV serije Dalgliesh, 2023., Maigret, 2016. – 2017., Poirot, 2009. – 2010.), Caroline Bruckner (Brick, 2025.), Jan Berger (TV serija Die Wespe, 2022.- 2023.) i Marc O. Seng (TV serija Tama/Dark, 2017.- 2020.).
Njihova priča vodi nas u 1034. godinu. Nadareni liječnik Rob Cole (Tom Payne) kreće iz Isfahana prema Engleskoj u pratnji nekoliko mladih liječnika koji žele nastaviti njegovo učenje. Putovanje tragično prekida brodolom u kojem pogiba njegova supruga Rebecca (Emma Rigby), ostavljajući Roba samog s bebom koju je tik pred smrt rodila i progonjenog noćnim morama.
Po dolasku u London suočava se s tim da je muslimanima i Židovima zabranjen ulazak u grad, a kamoli pristup liječničkom cehu. Stoga on i njegovi pratitelji podižu improviziranu bolnicu izvan gradskih zidina. Uskoro biva pozvan da pregleda bolesnog kralja (Liam Cunningham) te se ispostavi da je krivo liječen. Spasivši mu život, on ga pozove da pregleda njegovu kćer Ilene (Áine Rose Daly).
Priča koja drži od početka do kraja
Rob svojim znanjem i smirenim pristupom uspijeva doprijeti do nje i ublažiti njezine psihičke tegobe. Uskoro on i njegova družba bivaju uvučeni u mrežu dvorskih napetosti, političkih igara i borbe za prijestolje. U svijetu u kojem se Engleska ljulja na rubu raspada, Rob mora osloniti na svoje medicinsko iskustvo i instinkt kako bi zaštitio sebe i sina.
Prije svega, Iscjelitelj: Nasljeđe od samog početka gradi jasan vizualni identitet i uvjerljivo dočarava izgled i duh 11. stoljeća. Scenografija i kostimi djeluju bogato, ali ne prenapuhano, što filmu daje stabilan povijesni okvir bez vizualnog kiča. Posebno se ističu prizori Londona i dvorskih interijera, koji nose težinu epohe i stvaraju osjećaj autentičnog prostora.
Priča teče ravno i jasno, bez suvišnih skretanja, što je idealno za gledatelje jer se brzo uhvate u njezin tok. Redatelj Stölzl gradi ritam koji se postupno pojačava pa time i drži njihovu pažnju. Dvorski sukobi, političke napetosti i osobne traume likova prirodno se nadovezuju jedni na druge, pa radnja nikad ne ostaje bez pogona. Ukratko, ovo je jedan od onih neopterećujućih filmova koji proizlazi iz jednostavne, ali sasvim solidno posložene narativne logike koja drži gledatelja uz priču od početka do kraja.
Film vrlo svjesno koristi arhetipove iscjelitelja, kralja, dvorskog spletkara i ranjene princeze, ali ih ne pretvara u karikature. Umjesto toga, gradi emocionalnu dinamiku koja proizlazi iz njihovih unutarnjih lomova, a ne iz pukog povijesnog okvira. Rob Cole, kao glavni protagonist, ostaje figura čovjeka koji liječi druge dok se sam nosi s traumom, što filmu daje stabilnu emocionalnu os.
Motivi ranih psihijatrijskih praksi
Dvorski sukobi i borba za prijestolje funkcioniraju kao vanjski odraz unutarnjih borbi likova, pa priča dobiva sloj koji je jednostavan, ali ne i plitak. Možemo reći da film ostaje vjeran klasičnim motivima, ali ih koristi s mjerom. Upravo ta mjera omogućuje da emocionalni ton filma djeluje iskreno, a ne manipulativno. Zbog te kombinacije mjere, jasnoće i emocionalne stabilnosti, film funkcionira kao solidno zaokruženo djelo koje se gleda s lakoćom i bez osjećaja da išta ostaje nedorečeno.
Najveći problem filma leži u neravnomjernoj dramaturgiji koja povremeno ostavlja praznine u radnji. Neki prijelazi između ključnih događaja djeluju prebrzo presječeni, pa pojedini trenuci gube na uvjerljivosti. Osjeti se da je materijal širok, ali ne uvijek jednako dobro povezan, što stvara dojam da cjelina nije u potpunosti zaokružena. U tim trenucima film nakratko izgubi ritam koji je ranije dobro gradio. No, sve to ne ruši ukupni dojam ali jasno je da bi čvršća narativna struktura učinila priču ujednačenijom i zaokruženijom.
Možemo prigovoriti i to da dio likova ostaje tek skiciran, bez dovoljno prostora da se njihovi motivi ili unutarnji konflikti razviju do kraja. Sporedne uloge često služe funkciji radnje, ali rijetko dobivaju emocionalnu težinu koja bi priči dala dodatnu slojevitost. Neke tematske linije otvaraju se ambiciozno, no ne istražuju se dovoljno duboko da bi ostavile trajniji dojam. Zbog toga film povremeno djeluje šire nego što može iznijeti, osobito u trenucima kada se dotiče pitanja znanja, moći i osobnih trauma.
U tom kontekstu posebno je zanimljivo kako film uvodi motive ranih psihijatrijskih praksi, prikazujući ih kroz rituale i simboličke postupke koji su u 11. stoljeću bili jedini dostupni način suočavanja s psihičkim tegobama. Prisutnost keltskog obreda nije tu kao egzotični ukras, nego kao dramaturški most prema onome što će stoljećima kasnije postati psihoterapija. U vremenu bez pojmova poput traume, potisnutog sjećanja ili projekcije, takvi su rituali bili jedini dostupni način intuitivnog “kopanja po psihi”. Upravo zato taj element filma djeluje prirodno i tematski usklađeno, a ne kao odstupanje od povijesnog okvira.
Vibra ‘Igre prijestolja’
Režija Philippa Stölzla oslanja se na jasno i funkcionalno postavljanje scena koje daje prednost priči, a ne vizualnim trikovima. Umjesto naglašene stilizacije, bira pregledne kompozicije i stabilno vođenje prostora, što omogućuje da se povijesni ambijent čita bez napora. Posebno dobro vodi masovne i dvorske scene, gdje se dinamika likova i prostorna logika uvijek jasno razabiru. Stölzl pritom izbjegava patetiku i ne poseže za pretjeranim emocionalnim naglašavanjem, što filmu daje prizemljen ton.
Njegov pristup je više zanatski nego autorski, ali upravo ta suzdržanost omogućuje da se radnja odvija glatko. U akcijskim i napetijim trenucima ostaje dosljedan jednostavnoj, ali učinkovitoj režijskoj liniji. Riječ je o režiji koja možda nije upečatljiva, ali je pouzdana i u potpunosti u službi priče koju želi ispričati.
Gluma u filmu je solidna i funkcionalna, bez velikih izleta, ali dovoljno stabilna da nosi priču. Rob Cole ostaje čitljiv i prizeman protagonist, građen više na unutarnjoj smirenosti nego na dramatičnim gestama. Jedna od glumačkih zanimljivosti je prisutnost Aidana Gillena, Owena Tealea i Liama Cunninghama, koji su većini gledatelja poznati iz TV serijala Igra prijestolja (Game of Thrones, 2011.–2019.). Ta vibra Igre prijestolja filmu daje dodatnu privlačnost i atmosferu dvorskih napetosti.
Iako nijedna izvedba ne probija granice žanra, svi zajedno stvaraju stabilan ansambl koji dobro funkcionira unutar povijesnog okvira. Sporedni likovi ostaju jednostavniji, ali glumački korektni, što filmu omogućuje da zadrži ton bez većih oscilacija. Sve u svemu, glumačka postava daje filmu dovoljno karaktera da se priča drži čvrsto, čak i kad scenarij povremeno ostavi praznine.
Slabiji od originala, ali dovoljno čvrst
Iscjelitelj: Nasljeđe ostavlja dojam filma koji dobro poznaje vlastite granice i unutar njih djeluje sigurno. Nije riječ o ambicioznom nastavku koji pokušava nadmašiti original, nego o stabilnoj povijesnoj drami koja se oslanja na jasnu priču i emocionalnu mjeru. Ovo ostvarenje redatelja Philippa Stölzla, unatoč trajanju od 142 minute, gleda iznenađujuće lako i bez zamora, što govori o uredno posloženom ritmu i jednostavnoj dramaturgiji. Njegova najveća snaga leži u atmosferi, povijesnom okviru i liku Roba Colea, koji i dalje nosi emocionalnu jezgru priče.
Vizualni identitet filma ostaje dosljedan i nenametljiv, stvarajući prostor koji djeluje uvjerljivo i živo. Film možda ne donosi iznenađenja, ali isporučuje točno ono što obećava: jednostavnu, jasno vođenu priču smještenu u bogato rekonstruirani povijesni svijet. U tome leži njegova privlačnost – u odmjerenosti, jasnoći i sposobnosti da zadrži pažnju bez velikih dramaturških ambicija. Kao nastavak, slabiji je od originala, ali dovoljno čvrst da opravda povratak u ovaj svijet. Kao samostalno djelo, ostaje solidan povijesni film koji se gleda s lakoćom i ostavlja osjećaj uredno zaokružene cjeline.
O autoru
