Splitski redatelj Igor Jelinović govori o uspjehu filma Koke, obiteljskim svađama, patrijarhatu u Dalmaciji, debiju u četrdesetima (ili tridesetima) i značaju Blank filmskog inkubatora
Nakon svjetske premijere u Rotterdamu, trijumfa na Pulskom filmskom festivalu, gdje je osvojio Veliku zlatnu arenu i još tri druge nagrade, film Koke uspješno se prikazuje i u domaćim kinima. Gorku komediju, nastalu u produkciji Eclectice, o obiteljskoj svađi oko nekretnine do sada pogledalo je gotovo 10 tisuća ljudi, a među njima su i roditelji redatelja Igora Jelinovića.
Naravno, većina roditelja će pogledati film svojega sina, ali u slučaju Koke situacija je ipak kompleksnija. Inspiraciju za film 42-godišnji splitski redatelj upravo je dobio u sličnoj obiteljskoj situaciji. Svađa oko nekretnine razjedinila je obitelj, ali hrvatskoj kinematografiji donijela je značajan film.
Unatoč emotivnoj povezanosti, Jelinović intrigantnu priču o uspješnoj računovotkinji iz Splita Tonini, od milja zvanoj Koke, koja uz financije podjednako voli upravljati svojom obitelji, nije napravio crbo-bijelom. Niz likova, a dva glavna Toninu i njezinu sestru tumače Snježana Sinovčić Šiškov i Aleksandra Janković, dolazi sa svojim vrlinama i manama, te je gledatelju prepušteno da odluči uz koga se želi svrstati. I sve to začinjeno uz britke dijaloge, specifičan humor i emocionalnu nabijenost.
O svemu tome govori Igor Jelinović, koji iako nominalno debitant, nikako nije neiskusan redatelj. Kako zbog svojih godina i životnog iskustva, već je zagazio u peto desetljeće života, tako i zbog niza zapaženih kratkometražnih igranih filmova, među kojima su Sabonis (2011.), Snijeg u Splitu (2013.), Marjanski dan (2014.) i Mali medo (2015.). Ujedno je i voditelj Blank filmskog inkubatora, udruge koja je u posljednjih desetak godina izuzetno bitan pokretač jednog dijela hrvatske kinematografije.
Kakav je osjećaj bio dobiti Veliku zlatnu arenu za Koke, 14 godina nakon što ste dobili ideju za film?
Igor Jelinović: Osjećaj je odličan, svi smo sretni i ponosni. Ta nagrada za najbolji film festivala, ali i ostale nagrade, veliko su priznanje svima nama koji smo radili na filmu.
Priča filma inspirirana je vašom osobnom obiteljskom situacijom. Kako je obitelj reagirala sada nakon što je film snimljen?
Igor Jelinović: Roditelji su zadovoljni filmom, ali im smetaju stvari koje nisu prikazane kako su se stvarno dogodile. (smijeh) Iako je film inspiriran stvarnim događajima, ovo je fikcija pa su tako likovi i sami događaji prilično izmijenjeni kako bi cjelina funkcionirala. Jedino čime sam se vodio kao orijentirom je da osjećaj tih situacija ostane istinit, a sve ostalo bilo je podložno promjenama.
To je uvijek najveći izazov kod filmova inspiriranih stvarnim događajima, shvatiti i prihvatiti da nemaš obavezu prikazati što se zapravo dogodilo, nego postići ravnotežu i ambivalenciju među likovima kako bi film bio svima zanimljiv. Što se tiče drugog dijela obitelji za njih ne znam, nismo više u kontaktu.
Obiteljsko-nekretninske zavrzlame događaju se po cijeloj Hrvatskoj (a vjerojatno i šire). Po čemu su splitske tu specifične?
Igor Jelinović: Ne znam zapravo jesu li splitske specifične, jer su jedino takvo iskustvo koje imam. Ono što je specifično je mentalitet i način komunikacije. U ovom filmu nije mi bila namjera toliko baviti se nekretninama i turizmom nego posljedicama koje turizam izaziva na likove u filmu. U fokusu je studija karaktera naslovnog lika Koke kojeg tumači Snježana Sinovčić Šiškov, a kroz njezinu vizuru svijeta portretirani su i ostali likovi s kojima ulazi u interakcije tokom filma.
Biste li mogli napraviti Koke bez Snježane Sinovčić Šiškov?
Igor Jelinović: Ideju za ovaj film sam dobio još 2012., ali tek kada sam 2016. upoznao Snježanu Sinovčić Šiškov sam shvatio da je taj film stvarno izvediv. Snježana je, uz to što je fantastična glumica, i privatno točno tip energije kojeg je lik Tonine trebao imati – topla, duhovita, vrckava, a istovremeno opasna i odlučna da dobije što želi. Kada je promatrate imate potrebu shvatiti kako i zašto operira, zašto vas konstantno zavodi i šarmira, je li to čista emocija ili se u tome krije još nešto drugo. Istovremeno se prepuštate i suprotstavljate toj energiji i mislim da je to čini savršenim filmskim likom.
Snježana se u međuvremenu pokazala idealnom suradnicom, koja i kada nismo imali još odobren budžet za snimanje želi konstantno raditi na svom liku, sudjeluje u audiciji za svaku i najmanju ulogu u filmu, odlazi tražiti lokacije i na njima isprobava mizanscenu pri čemu tumači sve likove uključene u scenu. To je privilegija koju rijetko kada imate kao redatelj i na tome ću joj biti zauvijek zahvalan.
Koliko vam je bilo bitno liku Tonine dati dubinu, gdje je članovi obitelji ne vole jer uvijek radi sve po svome, ali isto tako se nimalo ne bune jer im itekako odgovara kada ona odradi neku obvezu umjesto njih?
Igor Jelinović: Za sve likove u filmu, a prvenstveno za Toninu kao fokalizatoricu i centralnu nositeljicu emocionalnog i moralnog pitanja kojim se film bavi, bilo mi je važno da budu kompleksni, slojeviti, s vrlinama i manama, da ne budu jednodimenzionalni i svedeni na stereotipe jer tako doživljavam ljude i svijet oko sebe. Ne sviđa mi se stavljanje ljudi i događaja u ladice, ni u filmu ni u životu, svatko ima svoju perspektivu, a bez elementarne empatije svijet je vrlo isključivo i surovo mjesto.
S obzirom da je riječ o studiji karaktera klasične antijunakinje bilo je iznimno važno ne prikazati je isključivo kao manipulatoricu i predatora, već otvoriti prostor za njezin šarm, socijalne vještine, humor, brigu i odricanje jer samo na taj način činilo mi se legitimno pričati film iz njezine vizure. Baš kao što svaku osobu u životu možemo istovremeno voljeti i zamjerati joj, tako mi je bilo važno da prvo mene, a zatim i gledatelja filma, njezin lik drži u konstantnoj napetosti, znatiželji i pokušaju da je dešifriramo.
Kako ste znali da će beogradska glumica Aleksandra Janković biti njezina idealna sestra?
Igor Jelinović: Jako je zahtjevno složiti filmsku obitelj da bude uvjerljiva, da djeluje organski, da posjeduje fizičke i emocionalne karakteristike koje je čine autentičnom. Odluka o angažmanu bilo kojeg člana obitelji vuče za sobom posljedice na odabir svih ostalih glumaca u filmu.
Lik Toninine sestre Tajane bio je drugi lik (nakon Tonine) za kojeg smo morali naći odgovarajuću glumicu i dok nju nismo pronašli nismo mogli slagati ni ostatak obitelji. Tražeći glumicu za ulogu Tajane, napravili smo više audicija s više manje svim sjajnim glumicama te generacije koje pričaju dalmatinskim dijalektom. Iako je stvarno bilo fantastičnih glumica na audicijama, nijedna od njih nije imala energiju koja mi je trebala za taj lik.
Onda sam slučajno čuo da u Beogradu postoji glumica koju zovu Splića jer iako je većinu života u Beogradu, i dalje dominantno priča dijalektom svog rodnog grada. Organizirali smo online audiciju u vrijeme drugog lock downa u jesen 2020. i postalo mi je jasno da je Splića, odnosno Aleksandra Janković, vjerojatno glumica koju tražimo.
Aleksandra u očima ima nešto pomalo odsutno, kao da je ponekad na nekom drugom mjestu od onoga na kojem je trenutno, a istovremeno ima visoku razinu energije i temperament potreban za lik Tajane. Ta dualnost njezine prisutnosti me odmah kupila već u online obliku, ali dok nisam zajedno sa Snježanom otišao u Beograd u jesen 2023. na drugu rundu castinga nisam htio donijeti konačnu odluku. Bilo mi je jako važno da funkcioniraju kao sestre, a čini mi se da taman imaju dovoljno sličnih stvari (laganu zračnu energiju, izraženu verbalnost) i dovoljno različitih stvari uzrokovanih ulogama u obitelji (stil života, pristup situacijama) da mogu djelovati kao sestre koje su istovremeno bliske i udaljene.
Jako sam sretan s obje, njihovim angažmanom i predanošću, različitim reakcijama i emocijama na iste situacije. A prije svega, sretan sam što sam ih upoznao kao osobe i imao njihovo povjerenje.
Koke je zanimljiv i po tome što su u njima muški likovi u pozadini, što i nije baš uobičajeno za patrijarhalnu sredinu kakav je Split. Je li to bila svjesna odluka ili se iskristalizirala tijekom pisanja scenarija?
Igor Jelinović: Odluka je svakako svjesna. Moje viđenje muškaraca u Dalmaciji je zapravo više takvo nego patrijarhalno u doslovnom smislu te riječi. Možda je to Dalmacija od prije 20, 30 godina koje se ja sjećam, i možda više ne postoji kao takva jer se demografski i mentalitetski jako promijenila, ali u većini iskustava koja sam kao dijete imao u obiteljskim zajednicama dominantne su bile žene.
Postoje naravno slučajevi u kojima je muškarac taj koji tuče šakom o stol, ali moje iskustvo je da u Dalmaciji, kao i u većini mediteranskih zemalja, barem ovih europskih, žene vode sve, a muškarci parazitiraju na tom konceptu. Žene tako za njih obavljaju stvari koje se tradicionalno očekuju od muškaraca, kao i one koje se tradicionalno očekuju od žena, a oni se prave nesposobni jer im tako više odgovara.
Muški likovi su planski stavljeni u drugi plan jer se oko bitnih stvari njih ništa ne pita. Stojan Matavulj se na snimanju zezao da je on dio scenografije, ako zafali koja lampa da popuni kadar, on može stati tamo i vegetirati.
Zašto ste najkritičniji ipak bili prema likovima iz mlađih generacija, koji su redom prikazani kao nesposobni i razmaženi?
Igor Jelinović: Nisam imao osjećaj da sam najkritičniji prema njima. Oni su samo produkt odgoja i socio-ekonomske situacije u zemlji. Mladi u Hrvatskoj ne žele raditi poslove koji nisu ili dobro plaćeni ili nisu nešto što rade iz strasti. Loše plaćeni i/ili fizički naporni poslovi im nisu opcija (zašto bi i bili ako ne moraju), samo je pitanje do kad je to održivo s obzirom da kao država ovisimo isključivo o turizmu, a taj turizam nam je loš i nesadržajan.
Mladi u filmu su prikazani kao razmaženi, nesposobni, infantilni jer ih je odgoj roditelja koji sve rade za njih, a s njima zapravo nemaju pravu konekciju, napravio takvima. Kad na to dodamo još i nemogućnost bilo kakvog napredovanja bez političkih i krvnih veza, nije čudno da se pozicioniraju prema svijetu na ovaj način.
Scena svađe na stepenicama već je antologijska. Koliko je bila tako osmišljena, a koliko je tu bilo improvizacije?
Igor Jelinović: Hvala na komplimentu. (smijeh) Ta scena, kao zapravo i sve druge u filmu, kombinacija su osmišljenosti i kontrolirane improvizacije. Za svaku scenu smo znali što od nje želimo, a onda smo na licu mjesta unutar zadanog okvira glumački i snimateljski improvizirali. Nerijetko smo snimali i po 50 ponavljanja neke scene.
Kako je film sniman pretežito u kadar scenama to nam je omogućilo da svako ponavljanje bude drugačije i da se ni glumci ni snimatelj Marko Jerbić ne trebaju opterećivati kontinuitetom i preciznošću ponavljanja, već da svako ponavljanje može organski proizaći iz onoga kako ih u tom trenutku osjećaj ponese.
S druge strane, mana takvog pristupa snimanju je nemogućnost kontoliranja tempa i ritma u montaži. Scene se ne mogu kratiti, neki dijelovi se ne mogu preskočiti, već tempo filma većinom diktira ono što je napravljeno na samom snimanju. Dok snimaš sve djeluje zabavno, pogotovo kada je svako ponavljanje drugačije od prethodnog, ali jako je teško procijeniti hoće li to biti zabavno i u cjelini filma, nije svejedno traje li neka situacija 3 ili 7 minuta.
Kod scene na stepenicama smo znali da želimo da traje i da ne bude svađa koja je samo dramaturški funkcionalna već da gledatelju prenese osjećaj svađe jer svađe kad krenu traju dugo. Takve scene koje su karakterizirane impulsom, a ne ratiom, poput scena svađe ili scena seksa, najbolje je iz mog iskustva pustiti sa što više improvizacije, jer svako pretjerano inzistiranje na preciznosti često takvu scenu napravi hermetičnom. Te improvizacije su naravno unutar unaprijed utvrđenih okvira i podložne hrpi malih korekcija i uputa, ali u srži mi je bilo važno da glumci, ali i kamera, budu prisutni, da u danom trenu proiživljaju, da stalno iznenađuju i daju se iznenaditi, dok god to što rade dolazi iz likova koje tumače.
Za tu scenu, nevjerojatna je činjenica da ju je Aleksandra Janković odigrala s nedavno slomljenom nogom. Toliko se predala u scenu da nije osjećala bol i nije se nimalo štedila. U većini filma pristup svih sudionika snimanja bio je upravo takav, mislim da bez toga ne bismo uspjeli izvući film s obzirom na limitirane produkcijske uvjete uzrokovane malim budžetom.
Kakav ste inače redatelj – onaj koji sve osmisli prije i pazi da se to ostvari, ili onaj koji dopušta da ga događanja na snimanju ponesu u pozitivnom smjeru?
Igor Jelinović: Mislim da sam u prethodnom pitanju odgovorio na ovo. Svakako sam više tip redatelja koji dopušta da se na snimanju događaju stvari koje ne mogu u potpunosti kontrolirati.
To naravno ne znači da su stvari prepuštene slučaju i da dajemo sve u ruke sudbine, samo da unutar dobre i kvalitetne pripreme, intenzivnih glumačkih proba, traženja lokacija i kadriranja, višegodišnjih razgovora o svakom segmentu filma, postoji prostor na snimanju u kojem unutar zadanog okvira i svega onoga što smo već usvojili dozvoljavamo da se dogode nepredviđene stvari ili da se neke scene u potpunosti izmijene ako mi se to u tom trenu čini bolje i zanimljivije za film od onoga što je bilo prethodno zamišljeno. Ako nema pripreme, nema ni čarolije jer onda se boriš da elementarne stvari budu funkcionalne, a to je neozbiljno.
Meni je osobno najvažnije da unaprijed glumci u potpunosti usvoje svoje likove, da znaju kako bi se ponašali u bilo kojoj situaciji u koju ih stavimo, kao i da odredimo ton glume te režijski rukopis kamere. Unutar toga onda možemo eksperimentirati koliko god želimo, pa čak i potpuno promijeniti scenarij.
Koji su inače vaši filmski idoli/uzori?
Igor Jelinović: To je dosta nezahvalno pitanje jer kada se bavite filmom svi su vam uzori i od svakog se nečim možete inspirirati. Konkretno za ovaj film najizraženiji uzori su mi bili filmovi Johna Cassavettesa, filmovi Mikea Leigha, filmovi Cristi Puiua i ostalih rumunjskih redatelja tog perioda, zatim film Zakletva redatelja Seana Penna, film Margot na vjenčanju redatelja Noaha Baumbacha, a od hrvatskih filmova film Mater redatelja Jure Pavlovića i dokumentarac Tako to u životu bude redatelja Andrije Tomića.
Neki od ovih filmova bili su mi uzori na razini pristupa glumi, neki na razini narativne strukture, neki na razini pokreta kamere i uže režije, a neki u načinu pristupa sličnoj temi.
Što je bilo najizazovnije tijekom snimanja filma?
Igor Jelinović: Za početak najizazovnije mi je bilo odmaknuti se od stvarnih događaja i prestati razmišljati o tome kao da imam obavezu prikazati što se zapravo dogodilo. Kada sam to uspio, problem mi je bio žrtvovati neke scene koje su smetale flowu izlaganja priče, a koje su mi bile drage i zabavne.
Samo snimanje je bilo užasno stresno jer smo zbog prilično malog pred-inflacijskog budžeta 107 scena na sedamdesetak lokacija morali snimiti u samo 24 dana. U snimanje sam ušao premoren i padajući s nogu zbog jako napornih višemjesečnih priprema koje su svakodnevno trajale do dan pred snimanje. Iz tog umora kojeg sam mislio da neću uspjeti prebroditi, pronašao sam novu svježinu zahvaljujući sjajnim glumicma i ostalim najbližim suradnicima.
U fazi montaže imali smo problema s postizanjem tempa s obzirom da je film snimljen pretežito u kadar scenama, ali smo zahvaljujući montažeru Tomislavu Stojanoviću nakon više od godine dana uspjeli pronaći balans kojeg smo tražili.
Kakav je osjeća snimiti debitantski dugometražni igrani film u četrdesetima?
Igor Jelinović: Zadnji dan snimanja bio je dan prije mog 40-og rođendana tako da mogu reći da sam film snimio u tridesetima, ali je ugledao svjetlo dana u mojim četrdesetima. Zapravo sam dosta kasno krenuo s filmom, u svojoj 26. godini, kao polaznik Blankove radionice za građanstvo. Akademiju sam upisao s 30, tako da nisam imao osjećaj da sam po sebi nešto kasnim, to je bio prirodan proces razvoja i zapravo sam snimio film taman kada sam za njega bio spreman.
Veći je problem što generalno ljudi čekaju jako dugo da dobiju novac za svoj debitantski film, neki su spremni debitirati već u 20-ima, a većina u ranim tridesetima. Na žalost, zbog premalo novca kojeg država izdvaja za film to je nemoguće i svatko čeka svoj red godinama, uz poneku iznimku.
Što je ono najbolje što vas je zadržalo da kroz Blank razvijate nove generacije filmaša?
Igor Jelinović: Blank je specifična udruga koja je u zadnjih 5, 6 godina toliko narasla da postoje aktivnosti i ljudi za koje uopće ne znam kao voditelj.
Mislim da je to jako dobro, dokazuje da je udruga živa i ima hrpu paralelnih svjetova koji se razvijaju nekom svojom dinamikom. Djeca rade svoje, srednjoškolci su svemir za sebe, penzioneri isto, profesionalna i amaterska produkcija se super nadopunjuju i koegzistiraju međusobno, glumačke radionice su stalno pune, online radionice koje su krenule u koroni su nam omogućile upoznavanje cijelog niza autora iz malih dislociranih sredina koji imaju neku svježinu i glas koji nije pod utjecajem dominantnih struja.
Ljude koji su polaznici radionica i koji dobro naprave prvi film guramo dalje pa često dobiju novac od HAVC-a za svoj naredni film ili otiđu na neku od Akademija. U posljednje vrijeme jako radimo i na dugometražnom filmu, sastajemo se interno svakih nekoliko tjedana i komentiramo jedni drugima scenarije, pa su tako snimljena čak tri dugometražna igrana filma van sistema u posljednjih nekoliko godina kojima uskoro predstoji javni život.
Bezbroj nadarenih autora je izašao iz našeg inkubatora i na sve njih smo jako ponosni. To me drži živim i ispunjenim. U svemu tome ima naravno i puno administracije, pisanja projekata i skeniranja računa, ali nekad je gušt odmoriti glavu kroz repetitivne mehaničke zadatke.
O autoru
