“Bilo mi je ključno ne prikazati Kafku kao depresivnog i ludog pisca”, govori njemački glumac Idan Weiss, koji u biografskom filmu Franz tumači slavnoga književnika, te otkriva kako je šest mjeseci prije snimanja htio – odustati od glume.
“Najvažnije što sam naučio od Kafke je da ne treba odustajati”, govori njemački glumac Idan Weiss, koji je prošle godine zasjao u filmu Franz poljske redateljice Agnieszke Holland. Biografski film o Franzu Kafki, jednom od najutjecajnijih svjetskih književnika, pretvorio je 29-godišnjeg Idana u novu europsku glumačku zvijezdu. Potvrđeno je to i na dodjeli Europskih filmskih nagrada, gdje je bio nominiran za najboljeg glumca.
A prije samo dvije godine, Idan Weiss razmišljao je kako se oprostiti od glume. Iako je i dalje osjećao strast prema njoj, njegova karijera nije išla u pravom smjeru. Suradnje s ekspreimentalnim kazalištima i nekoliko snimljenih kratkometražnih filmova, ali bezbrojne audicije na kojima nije mogao dobiti uloge, kao da su predstavljale putokaz za čovjeka koji će cijeli život biti neprofesijski posvećen umjetnosti.
Možda bi tako i bilo da proslavljena poljska redateljica Agnieszka Holland nije odlučila snimiti film o Kafkinom životu od njegovih tinejdžerskih dana do prerane smrti 1924. godine. A idealnog glumca za ulogu krhkoga, ali maštovitog pisca pronašla je upravo u Weissu.
Kako se doista snašao u ulozi Kafke, hrvatska publika će moći vidjeti od 2. travnja, kada film Franz dolazi u domaća kina.
Kako ste se povezali s Kafkom i njegovim nasljeđem?
Idan Weiss: Kafka nosi snažan kulturni i identitetski sloj koji odražava njegovu židovsku pozadinu. Iako to u filmu nije u prvom planu, meni je bilo blisko jer i sam imam židovske korijene. Moja majka dolazi iz Izraela i često odlazim tamo posjetiti obitelj, tako da je taj osjećaj povezanosti bio prirodan.
Kako je izgledala vaša suradnja s redateljicom Agnieszkom Holland?
Idan Weiss: Agnieszka je izuzetno inteligentna, ali istovremeno i vrlo duhovita odoba koja obožava eksperimentirati. Nema sumnje da je suradnja s njom vjerojatno najvažnije iskustvo u mojoj dosadašnjoj karijeri. S lakoćom stvara intenzivnu, energičnu atmosferu na setu, ali u isto vrijeme daje glumcima ogromnu slobodu.
Nismo imali unaprijed definiranu ideju o tome kako “igrati Kafku”, već smo ga iz dana u dan tražili zajedno. S njom je lagano surađivati jer ako joj pokažeš da znaš što radiš, potpuno ti vjeruje. Taj proces istraživanja bio je ključan.
I iako nije više mlada, ima nevjerojatnu energiju i stalnu potrebu da stvara nešto novo. Bilo je nevjerojatno raditi s njom.
Za film je bilo jako bitno da fizički sličite Kafki, ali i da svojim kretanjima odražavate njegovo psihološko stanje. Kako ste gradili taj aspekt lika?
Idan Weiss: Puno sam s Agnieszkom razgovarao o tome kako pristupiti Kafki. Počeo sam razmišljati: kako igrati nekoga tko je umro? To je veliko pitanje bez jednostavnog odgovora. Krenuo sam od toga da pročitam sve što je napisao, a zatim sam tražio dodatne poticaje koji bi mi pomogli oblikovati lik.
Agnieszka mi je, primjerice, predložila da malo bolje promotrim Rafaela Nadala. Način na koji se kreće, njegove male rituale, tikove koje ima… To me inspiriralo da razvijem vlastite “tikove”: pokrete ramena, rad prstima, stalnu tjelesnu napetost. Možda se to ne vidi puno u filmu, ali meni je bilo važno da stalno držim tijelo u pokretu, da imam kontrolu nad sobom.
Uz to, imao sam pet mjeseci treninga veslanja, učio sam češki, a i osobno sam se vraćao vlastitim iskustvima depresije iz mladosti kako bih razumio Kafkin emocionalni svijet.
Franz pokušava približiti Kafku mlađoj publici. Kako ste vi to doživjeli?
Idan Weiss: Za mene je bilo ključno da ne prikažemo Kafku kao “depresivnog i ludog pisca”, već kao fragilnog čovjeka sa svim vrlinama i manama.
On je bio izuzetno duhovit, bavio se sportom, imao je poseban pogled na svijet. Nije bio samo “nobičan pisac”. I upravo je zato važno pokazati ga kao čovjeka, a ne neki simbol.
Zato mi se, primjerice, jako svidio biografski film Bob Dylan: potpuni neznanac, jer prikazuje čovjeka, a ne mit.
Koliko vam je bilo važno izaći iz vlastite zone komfora?
Idan Weiss: Mislim da je to jedna od najvažnijih odlika stvaranja umjetničkog djela. Bez obzira na to koliko je uloga velika ili mala, uvijek je važno izaći iz zone komfora. Baš zbog toga, gluma je za mene stalno istraživanje i traženje osjetljivosti unutar lika.
Zato sam se u jednom trenutku izolirao. Živio sam u Hamburgu i dva mjeseca sam bio zatvoren u stanu. Izlazio sam samo kad je bilo nužno, ali nisam to radio da bih “glumio depresiju”, nego da bih pronašao neku unutarnju energiju.
Ne znam jesam li nešto naučio od Kafke, ali ako jesam, onda je to da nikad ne treba odustati. Nije važno u kakvoj si situaciji, koliko god bilo teško, važno je nastaviti.
Kafka je pisao svaki dan, iako nije imao osjećaj da zna što radi. Ali nije prestajao. I to mi je fascinantno.
Kako vidite svoj daljnji profesionalni put?
Idan Weiss: Dolazim iz eksperimentalnog kazališta i performansa, gdje sam svakodnevno izlazio iz vlastitih granica. U glumu sam se zaljubio još u tinejdžerskim danima, kada me je prijatelj odveo na sat improvizacije i odmah sam znao da se želim posvetiti tome. Probao sam krenuti akademskim putem, ali to nije baš uspjelo. Upisao sam glumačku školu – bio sam godinu dana u jednoj, pa otišao, pa u drugoj, pa opet otišao.
Na kraju sam učio gledajući. Pet godina sam gotovo svaki dan bio u kazalištu, gledao druge, promatrao kako stvaraju. Istovremeno sam imao i svoje manje projekte, snimao kratke filmove… Ali ništa se veliko nije događalo. Ironično, šest tjedana prije nego što sam dobio ulogu Kafke, razmišljao sam o tome da odustanem od glume. Srećom, to je ostalo samo na razmišljanju.
Sada radim na seriji Charité, a u pripremi su i projekti na engleskom jeziku, uključujući jedan art-house film o klimatskom aktivizmu.
Kakav je onda osjećaj nakon više od sto audicija i odbijanja dobiti priznanje u obliku ovako značajne prve velike ulogu?
Idan Weiss: Iskreno, sve mi je to pomalo ludo. Teško mi je prihvatiti toliku pažnju koju dobivam od medija i obožavatelja. Sve je to još jako intenzivno.
Ipak, iako mi je pažnja i dalje pomalo zbunjujuća, osjećaj prihvaćenosti je nešto savim drugo. To je predivno. Vjerujem da bi svi htjeli biti prihvaćeni i cijenjeni zbog onoga što rade.
Ali i dalje mi je najvažnije da kao glumac mogu emocijama dotaknuti ljude.
O autoru
