Francuska glumačka diva Brigitte Bardot preminula je u 92. godini života, ostavivši iza sebe filmografiju s bitnim filmovima, ali i osjećaj da je mogla dati puno više od statusa seks simbola.
Brigitte Bardot, francuska glumačka i pjevačka zvijezda koja se još sedamdesetih odrekla svjetala pozornice kako bi se borila za prava životinja, preminula je u 92. godini u Saint-Tropezu. U svojim danima slave, koji su bili najintenzivniji od sredine pedesetih do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, Bardot je bila među najvećim svjetskim filmskim zvijezdama.
“Zaklada Brigitte Bardot s neizmjernom tugom objavljuje smrt svoje osnivačice i predsjednice, gospođe Brigitte Bardot, svjetski poznate glumice i pjevačice, koja je odlučila napustiti svoju prestižnu karijeru kako bi svoj život i energiju posvetila zaštiti životinja i radu Zaklade”, objavila je informaciju o smrti Zaklada Brigitte Bardot. Više detalja o smrti, ali i o tome kako je provodila svoje zadnj godine, nije objavljeno.
Puno više od seks bombe
Iz današnje perspektive, kada njezini filmovi nisu toliko u rasporedu televizijskih programa i kinotečnih dvorana, pomalo je i teško zaključiti koliko je velika zvijezda bila Brigitte Bardot. No, svojim nevinim seksipilom ne samo da je proslavila sebe, već je širom otvorila vrata sasvim drugačijim filmovima te je postala svojevrstan europski pandan Marilyn Monroe.
Rođena u dobrostojećoj pariškoj obitelji u mladosti je sanjala o baletnoj karijeri. Njezina ljepota odvela je je, pak, u sasvim drugom smjeru. Već je s 15 godina pozirala na naslovnici magazina Elle, što joj je priskrbilo i niz filmskih ponuda. Njezina obitelj se protivila glumačkoj karijeri, smatrajući je nedostojnom života pristojne djevojke, no njezin djed ipak je pružio određenu podršku uz, sada već legendarnu rečenicu, “Ako će djevojka postati kurva, sigurno film neće biti tome uzrok.”
Filmske ponude nisu joj samo donijele prve uloge, već i supruga. Redatelja Rogera Vadima upoznala je na audiciji te se već 1952. sa samo 18 godina udala za njega. Vadim joj je otvorio vrata slavi, davši joj glavnu ulogu u filmu I Bog stvori ženu, no njihov brak nije dugo izdržao. Brigitte Bardot se već na snimanju tog filma spetljala s kolegom, legendarnim glumcem Jean-Louisom Trintignantom. Nevjera je prilično utjecalo da se 1957. razvede od Vadima, nepunih godinu dana nakon što je on od nje stvorio filmsku zvijezdu.
Prerano odustala od filma
Filmografija Brigitte Bardot nije golema. Iako je u danima slave znala snimati i pet filmova godišnje, konačni broj se zaustavio na manje od 50 uloga. Mogla je dati puno više, ali do početka sedamdesetih već joj je pomalo dosadio filmski život. Nudeći joj gotovo uvijek jednolične likove seks bombi, a ona nije postajala mlađa, shvatila je da će njezinu dobrotu puno više cijeniti njezini ljubimci. Zato je 1973. snimila zadnji film i posvetila se borbi za prava životinja.
„Nisam imala previše prilike glumiti“, požalila se jednom. „Uglavnom sam se morala skidati.“
Među snimljenim filmovima doista je dosta onih koji slobodno mogu ostati zaboravljeni. No, u kareijeri Brigitte Bardot nalazi se i nekoliko filmskih bisera, koji su pokazali da je glumica mogla imati puno bogatiju karijeru samo da su joj redatelji više vjerovali.
Svesti karijeru Brigitte Bardot na titulu seks simbola, bilo bi izuzetno pogrešno. Da, njezinu ljepotu i izazovnost teško je bilo zaobići, ali činjenica da su joj uloge davali najcjenjeniji francuski redatelji dovoljno govori da da je ujedno imala kvalitetu da liku podari nešto puno više od svoje vanjštine.
Pogledajte pet nezaboravnih filmova Brigitte Bardot.
I Bog stvori ženu
Film Rogera Vadima iz 1956. označio je prijelomni trenutak u karijeri Brigitte Bardot i njezino prvo veliko međunarodno priznanje. U ulozi Juliette Hardy, mlade žene iz Saint-Tropeza, Bardot utjelovljuje lik koji je u tadašnjem francuskom i europskom filmu bio rijetkost: protagonistkinju definiranu vlastitim željama, a ne društvenim očekivanjima. Gluma je oslonjena na fizičku ekspresivnost i spontanost, s naglaskom na prisutnost tijela u kadru, što je u velikoj mjeri oblikovalo recepciju filma.
Narativno, I Bog stvori ženu ostaje ukorijenjen u melodramskoj strukturi, no Bardotina interpretacija pomiče fokus s fabule na lik. Kamera često inzistira na njezinoj pojavnosti, pretvarajući Juliette u središnji vizualni i dramaturški element. Film je u vrijeme izlaska izazvao kontroverze, ali i komercijalni uspjeh, a Bardot se njime pozicionirala kao nova figura europske kinematografije, manje kao klasična glumica karaktera, a više kao simbol promjene filmskog prikaza ženskog identiteta.
U slučaju nesreće
Film Claudea Autant-Lare iz 1958. godine predstavlja važnu fazu u profesionalnoj konsolidaciji Brigitte Bardot nakon eksplozivnog uspjeha I Bog stvori ženu. U ulozi Yvette Maudet, mlade delinkventice upletene u aferu sa znatno starijim odvjetnikom (Jean Gabin), Bardot se po prvi put svjesno pozicionira unutar ozbiljnijeg, literarnog filma, temeljenog na romanu Georgesa Simenona.
Za razliku od Vadimova filma, ovdje je Brigitte Bardot strože integrirana u klasičnu dramaturgiju i hijerarhiju glumačkih uloga. Njezina interpretacija ostaje snažno oslonjena na fizičku prisutnost i erotski naboj, ali lik Yvette dobiva jasnije socijalno i psihološko uporište. Film U slučaju nesreće koristi Bardot kao katalizator narativnog konflikta, dok joj režija nameće kontroliraniji okvir, blizak tradiciji francuskog “cinéma de qualité”.
Istina
Sudska drama Henrija-Georgesa Clouzota iz 1960. godine smatra se jednom od glumački najzahtjevnijih uloga u karijeri Brigitte Bardot. U ulozi Dominique Marceau, mlade žene optužene za ubojstvo ljubavnika, Bardot prvi put nosi film gotovo isključivo na vlastitim leđima, bez oslonca na status zvijezde ili provokativni imidž.
Film Istina strukturiran je kao niz sudskih rasprava i retrospektivnih prizora koji postupno rekonstruiraju Dominiqueinu prošlost. Gluma Brigitte Bardot ovdje je suzdržanija i preciznija nego u ranijim ulogama: emocionalni raspon gradi se kroz geste, pogled i ritam govora, a ne kroz eksplicitnu tjelesnost. Clouzot je koristi kao središnji objekt analize društvenog licemjerja, pri čemu je lik stalno izložen moralnom seciranju institucija: suda, medija i javnosti.
Istina je u trenutku premijere doživjela snažan kritički i komercijalni odjek, a Bardot je za ulogu nagrađena nominacijom za BAFTA-u. Film se danas smatra ključnim dokazom da je Bardot, izvan mita i ikonografije, bila sposobna iznijeti kompleksnu dramsku ulogu unutar rigorozno kontrolirane režije i klasične filmske forme.
Privatni život
Redatelj Louisa Malle snimio je 1962. film koji se izravno nadovezuje na javnu percepciju Brigitte Bardot, koristeći njezinu zvjezdanu biografiju kao tematski i dramaturški okvir. Bardot tumači Jill, mladu ženu čiji se privatni odnosi postupno urušavaju pod pritiskom medija, paparazza i javne fascinacije slavom. Riječ je o jednoj od njenih rijetkih uloga koja svjesno reflektira njezin status globalne ikone.
Gluma je suzdržana i lišena ranije naglašene provokativnosti. Brigitte Bardot gradi lik kroz umor, distancu i emocionalnu povučenost, čime se uklapa u Malleov realističniji, gotovo dokumentaristički pristup. Film se oslanja na fragmentiranu naraciju i promjene registara, od romantične drame do društvene kritike, pri čemu je Bardot stalno u fokusu kao objekt pogleda i projekcija okoline.
Film Privatni život danas se čita kao prijelazna točka između Bardot kao mita i Bardot kao glumice svjesne cijene tog mita.
Prezir
Kultni redatelj Jean-Luc Godard podario je 1963. najambivalentniju, ali i jednu od najznačajnijih uloga u karijeri Brigitte Bardot. U adaptaciji romana Alberta Moravije, Bardot tumači Camille Javal, ženu čiji se brak raspada paralelno s kompromisima filmske industrije. Za razliku od ranijih uloga, ovdje nije pokretač radnje, već njezina posljedica, odnosno lik promatran, analiziran i fragmentiran kroz formalno strogu režiju.
Njezina gluma u Preziru namjerno je reducirana: emocije su potisnute, dijalozi odmjereni, a izražajnost se gradi kroz mizanscenu, boju i odnos tijela prema prostoru. Godard svjesno koristi njezin zvjezdani status, ali ga istodobno dekonstruira, pretvarajućiBrigitte Bardot iz erotskog simbola u studiju otuđenja i emocionalne distance. Lik Camille oblikovan je kao figura šutnje, prijeloma i povlačenja, što predstavlja jasan odmak od njezinih ranijih, instinktivnih protagonistkinja.
Prezir je u trenutku izlaska izazvao podijeljene reakcije, no s vremenom je kanoniziran kao jedno od ključnih djela europskog modernizma. Za Bardot, film označava vrhunac suradnje s autorima novog vala i potvrđuje njezinu sposobnost da se uklopi u radikalno autorski, konceptualni filmski jezik, čak i kada je taj jezik svjesno koristi protiv same ideje filmske zvijezde.
O autoru
