Hokum možemo ocijeniti kao solidno ostvarenje koje potvrđuje dosljednost redatelja Damiana McCarthya u istraživanju krivnje, kazne i motiva ukorijenjenih u irskom folkloru. Kao hibrid dvaju žanrova, oslanja se na njihove najjače strane a Adam Scott u glavnoj ulozi svom liku daje slojevitost koju film itekako treba.
Damian McCarthy irski je horor redatelj prepoznatljiv po izrazito atmosferičnom pristupu i sklonosti klaustrofobičnim, izoliranim prostorima. Dugometražni debi Caveat (2020) predstavio ga je kao autora koji napetost gradi kroz minimalizam, neobične vizualne motive i psihološku nelagodu. Drugi dugometražni film, Oddity (2024), donio mu je međunarodnu vidljivost i potvrdio njegovu sposobnost preciznog režiranja nadnaravne napetosti.
Snažni produkcijski tim
U oba filma jasno se vidi njegova sklonost praktičnim efektima, pomaknutim detaljima i sporom, ali intenzivnom građenju atmosfere. U naša kina stigao je njegov najnoviji film Hokum (2026.). U njemu širi svoj dosadašnji interes za psihološku napetost i neizvjesnost, ovaj put u većoj i snažnijoj produkciji. Prije svega, vrijedi istaknuti da je u produkciji filma sudjelovao Roy Lee – producent koji stoji i iza projekata Barbari (Barbarian, 2022.), Trenutak nestajanja (Weapons, 2025.), dvaju nastavaka Ono (It, 2017., 2019.) ali i financijske uspješnice Minecraft film (A Minecraft Movie, 2025.) – što Hokumu već u startu daje solidnu žanrovsku težinu.
Riječ je o ekipi koja preferira horore temeljene na atmosferi, neizvjesnosti i precizno građenoj napetosti. Njihov pristup obično kombinira snažan vizualni identitet s narativnim pomacima koji publiku drže u stalnoj nelagodi. Suradnja s McCarthyjem prirodno se uklapa u taj senzibilitet, jer i on gradi strah kroz prostor, ritam i psihološku tenziju. S druge pak strane, ova suradnja jasno potvrđuje da se McCarthy pozicionira među najistaknutijim autorima suvremenog irskog horora, uz Leeja Cronina, dvojcem koji trenutačno najdosljednije oblikuje žanrovski identitet te scene.
Radnja filma vrti se oko Ohma Baumana (Adam Scott), uspješnog ali emocionalno iscrpljenog pisca, koji stiže u udaljeni irski hotel kako bi rasuo pepeo svojih roditelja na mjestu njihova medenog mjeseca. Iako pokušava dovršiti svoju trilogiju o konkvistadorima, on je i dalje duboko obilježen traumama iz djetinjstva i gubitkom obitelji. Njegov boravak u Billberry Woods Hotelu brzo postaje neugodan jer svojim ponašanjem odbija većinu osoblja.
Ipak, uspijeva se zbližiti s konobaricom Fionom (Florence Ordesh) i šumskim samotnjakom Jerryjem (David Wilmot), koji ga upozoravaju na vješticu navodno prisutnu u zapečaćenom apartmanu za mladence. U trenutku emocionalnog rastrojstva Ohm se pokuša ubiti, ali ga spašava Fiona.
Žanrovski hibrid
Nakon nekoliko dana provedenih u bolnici vraća se u hotel po svoje stvari i ondje saznaje da je Fiona nestala. Jerry vjeruje da njezin nestanak ima veze sa zapečaćenim apartmanom, pa se njih dvojica udruže i jedne večeri odluče provjeriti što se ondje krije. A iza tih vrata Ohm se suočava s noćnom morom koja povezuje ono što se u apartmanu nalazi s osobnim demonima i traumama koje ga prate još od djetinjstva.
Atmosfera filma Hokum je za svaku pohvalu i funkcionira kao njegov najstabilniji i najdosljedniji element. Scenarist i redatelj McCarthy vrlo precizno koristi izolirani hotelski prostor i šumski okoliš kako bi stvorio osjećaj nelagode koji se polako, ali uporno uvlači pod kožu. Tišina, pažljivo komponirani kadrovi – što filmu daje određenu vizualnu hipnotičku kvalitetu – i iznenadni zvučni rezovi postupno grade napetost bez oslanjanja na jeftine trikove.
McCarthy pritom vrlo svjesno kombinira elemente trilera i horora, gradeći napetost kroz istragu nestanka i postupno uvlačenje nadnaravnih motiva. Film se kreće između psihološke napetosti i klasičnog žanrovskog straha, često prelazeći iz jedne razine u drugu bez naglih lomova. McCarthy koristi trilersku strukturu kako bi pojačao osjećaj paranoje, dok horor elementi služe kao pojačivači emocionalnog i psihološkog pritiska.
A kroz sve to provlači se i diskretni crni humor, najviše u ekscentričnim sporednim likovima i njihovim bizarnim navikama, koji ublažava težinu priče bez narušavanja napetosti. Rezultat je film koji funkcionira kao hibrid dvaju žanrova, oslanjajući se na njihove najjače strane kako bi održao stalnu napetost i osjećaj lagane nelagode do samog kraja.
Nedovoljno iskorišten motiv vještice
Ono što se treba otvoreno prigovoriti scenariju Hokuma je to da često djeluje preopterećeno jer u relativno jednostavnu priču uvodi velik broj motiva koji nisu uvijek jasno povezani. McCarthy narativ širi u više smjerova, pa se početna intrigantnost povremeno pretvara u osjećaj da film gomila simbole bez jasnog usmjerenja. Doduše, pritom se otvaraju zanimljive tematske linije, ali neke od njih ostaju nedovoljno razrađene.
U taj dio svakako spada motiv vještice, koji se uvodi rano i snažno. No, on se ne razvija u skladu s ostatkom priče. Iako je ideja takvog folklornog zla intrigantna, način na koji se pojavljuje u filmu djeluje odvojen od trilera u priči (potraga za Fionom). Horor elementi koji se vežu uz vješticu funkcioniraju pojedinačno, ali ne stvaraju osjećaj stalne prijetnje koja bi prožimala cijeli film.
Zbog toga se taj nadnaravni sloj doima kao paralelna linija koja se povremeno ukazuje, ali ne utječe dovoljno snažno na emocionalni i trilerski razvoj priče. Motiv vještice ostaje zanimljiv, ali nedovoljno integriran u cjelinu, pa ne uspijeva povezati sve tematske i narativne smjerove filma. Osjeća se da je taj dio trebao biti snažnije razvijen, jer u njemu leži još neiskorištenog prostora koji bi dodatno produbio napetost.
Što se tiče glume, Adam Scott (Majmun/The Monkey, 2025.) zaslužuje svaku pohvalu. Njegov Ohm Bauman istodobno je ciničan, ranjiv i duboko potresen, što Scott doista vrlo uvjerljivo i s lakoćom odrađuje. On pritom vrlo precizno hvata ritam lika koji se raspada iznutra, ali se prema vani i dalje pokušava držati pod kontrolom. Jednostavno, svom liku dao je slojevitost koju film itekako treba.
Korak naprijed
Vezano za sam naslov filma, Hokum, treba reći da on upućuje na značenje riječi “besmislica” ili “nešto u što ne vjeruješ“, što protagonist koristi da odbaci lokalne legende. Ironija je u tome što se upravo ono što naziva “hokumom” počinje materijalizirati i progoniti ga. Time naslov postaje komentar na njegov skepticizam i na žanrovsku igru između racionalnog i folklornog.
Hokum možemo ocijeniti kao solidno ostvarenje koje potvrđuje dosljednost redatelja Damiana McCarthya u istraživanju krivnje, kazne i folklornih prijetnji. Njegov autorski potpis ovdje je jasniji nego ikad, djelomično zahvaljujući snažnijoj produkcijskoj podršci. Film pokazuje koliko dobro funkcionira kada se oslanja na atmosferu i precizno građenje napetosti. Istodobno otkriva i granice njegova pristupa, posebno u trenucima kada se narativ širi brže nego što ga struktura može pratiti.
Kao žanrovski hibrid trilera i horora funkcionira dovoljno uvjerljivo da zadrži stalnu napetost. Film možda ne ostvaruje sve svoje ambicije, ali ostavlja snažan dojam u trenucima kada se najviše osloni na atmosferu. Možemo reći da je Hokum dobar korak naprijed u McCarthyjevoj filmografiji. Njime je na pravi način potvrdio da je autor koji i dalje ima što reći unutar suvremenog žanrovskog filma.
O autoru
