Islandski redatelj Hlynur Pálmason govori o svojem novom filmu, humornoj drami Ljubav koja ostaje, zašto u njemu glume njegova djeca te zašto je odlučio snimiti intimnu priču o razvodu.
Redatelj Hlynur Pálmason premijerno je predstavio humornu dramu Ljubav koja ostaje na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu. Tamo je ova priča o islandskoj obitelji koja prolaz kroz razvod mame i tate osvojila neslužbenu nagradu Palm Dog za najboljeg psa/glumca, ali i započela svoj uspješan festivalski život.
Između ostalih, film je prikazan u Torontu i New Yorku, a osvojio je i Propelere Cinehilla kako najbolji film Cinehill Film Festivala. Ujedno je bio i islandski kandidat za nagradu Oscar, no do nominacije nije došao.
Priča filma prati godinu dana u ruralnom Islandu, gdje umjetnica Anna i ribar Magnus navigiraju kroz rastavu braka pokušavajući pritom zadržati stabilnost za svoje troje djece (koje, izvanredno, glume troje stvarne djece redatelja Hlynura Pálmasona).
“U ovom filmu nema desničarskih ekstremista ili ubojica. Samo normalni ljudi s normalnim osjećajima i normalnim problemima”, tim riječima najavljivan je film Ljubav koja ostaje, koji u hrvatska kina dolazi 5. veljače. Tko su to normalni ljudi i kakvi su to njihovi problemi u razgovoru otkriva islandski redatelj Hlynur Pálmason.
Igrani film Ljubav koja ostaje možemo okarakterizirati kao svojevrstan odmak od vaših prethodnih filmova, posebice od epskog pristupa u filmu Božja zemlja. Što vas je ponukalo na ovako tematski i estetski različit film?
Hlynur Pálmason: Nisam sklon unaprijed osmišljenim kreativnim odlukama jer želim učiniti vlastite filmove iskrenima, spontanima i, koliko god je to moguće, povezanima sa stvarnim ljudskim iskustvom. Njihove su teme uvijek brojne i široke. Ovaj se film bavi prirodom, onime što gradimo, ponovno gradimo i razaramo, onime što nas povezuje i razdvaja, nerazumijevanjem i konfliktnim osjećajima. Riječ je o, prije svega, obiteljskoj priči. Obitelj predstavlja njegovu srž, nešto što se, uvelike, nadovezuje na moje prethodne filmove, kako one kratkometražne tako i one dugometražne.
Često se povodimo idejom o velikoj slici svijeta, konkretno, onime što politika diktira, ali ono što mene zanima jesu naoko sitni, intimni trenuci toliko bliski svima nama: odnosi u obitelji, naša braće i sestre, naša djeca, priroda, lokacija našeg boravka. Nakon filma Božja zemlja moja je želja bila ispričati priču smještenu u sadašnji trenutak, istražiti vrijeme u kojemu živimo. Htio sam se pozabaviti onime što mi je blisko, onime iz moje neposredne blizine, a da pritom išta gradim, dodatno stvaram, prikazati stvari onakvima kakve one zaista jesu. Raditi na nečemu intimnome, svjetovnome, čak i ružnome, i pritom zaboraviti na sve ono epskog, savršenog karaktera, bila je moja želja i potreba. Ovo je intiman, obiteljski i pomalo začudan film. Naime, u njemu postoji snoliki aspekt, ukratko, ono što sam želio postići jest fluidnost priče i njezine forme, želio sam da oni konstantno teku poput vode.
Publika će se zasigurno zapitati do koje je mjere film autobiografski. Čak i ako nije, što vas je potaknulo na to da napišete i režirate osobniji film, film nemalo blizak vašem životnom iskustvu?
Hlynur Pálmason: Svi su moji filmovi osobni jer su članovi moje filmske ekipe ljudi koji su mi bliski, čak i lokacije snimanja, kuće, automobili povezani su s okolinom kojoj pripadam. Bio je to slučaj i s mojim prethodnim filmovima, ali ovaj se zaista nameće kao moj najosobniji uradak, uz kratkometražni film Gnijezdo, jer se u istome pojavljuje moje troje djece.
Ideja za film Ljubav koja ostaje ukazala mi se tijekom snimanja Gnijezda kada sam se, tijekom godinu i pol dana, bavio snimanjem djece koja se igraju u kućici sagrađenoj na jednom stablu. Tijekom snimanja zapitao sam se čime se to, u isto vrijeme, njihovi roditelji bave budući da ih nikad ne vidimo u kadru: o njima slušamo iz dječjih usta, ali ih nikad ne vidimo. Bio je to trenutak kada sam započeo zamišljati različite narativne linije koje bi, isprepletene, nadopunjavale jedne druge.
Prvotna namjera bila je integrirati gnijezdo u tkivo dugometražnog filma, ali kako je vrijeme proletjelo, posvetio sam se filmu Božja zemlja, a Gnijezdo je, u međuvremenu, postao zaseban film. Započeo sam razvijati drugu priču povezanu s narativnom okosnicom filma Ljubav koja ostaje: grupa djece stvara figuru viteza tijekom nekoliko godišnjih doba. Htio sam da te scene rezoniraju sa središnjom narativnom linijom ovog filma. Ovako zamišljena ideja predstavljala je brojne i uzbudljive mogućnosti. Započeli smo sa snimanjem scena (integralni dijelovi kratkometražnog filma naslovljenog Ivana Orleanska) prije dvije godine dok smo razvijali dugometražni projekt. Pojedine scene dugometražnog filma također su bile snimljene prije glavne faze snimanja jer uvijek sa sobom nosim kameru i snimam ono što se događa oko mene. Upravo je to bio slučaj, primjerice, s kadrovima s rastavljanjem krova. Moj proces snimanja uvijek je otvorene prirode, nemoguće je unaprijed znati što će se točno dogoditi.
Prikaz odnosa, njegova složena priroda, kao i njegove sive zone djeluju jako autentično. I u trenucima razdvajanja nazire se ljubav. Kako ste uspjeli pronaći balans između dvaju oprečnih stanja?
Hlynur Pálmason: Od samog početka razvoja projekta, bilo mi je jasno da ne želim nedvosmislen film, film koji će naginjati samo jednoj perspektivi. Kao što znate, u stvarnom životu uvijek nešto želiš, a istovremeno to ne želiš, stalno imaš jedan osjećaj i njegovu suprotnost. Svatko je od nas krhak, ali i kompliciran i to je ono što lik čini zanimljivim. Film mora ostati otvoren za interpretaciju, kako na emotivnom tako i na pripovjedačkom planu. Nitko od nas nije niti samo dobar, niti samo loš pojedinac. Kada je riječ o roditeljima koji prolaze kroz čin rastave braka, najvažnija stvar nije razlog zbog koje se njih dvoje rastaju ili hoće li se oni opet zbližiti. Ja ne dajem niti tražim odgovore i objašnjenja.
Temu filma Ljubav koja ostaje predstavlja način na koji provodimo vrijeme, što je to što je zaista važno, vrijedno. Vrijeme koje provodiš s članovima vlastite obitelji, s onima koje voliš, uspomene koje zajedno stvarate. Ukratko, život kao takav i osjećaj pripadnosti fokus su njegova zanimanja. Što se događa s obitelji kada dođe do njezina rasipanja, što se događa sa svim uspomenama i trenucima koje dijelimo? Što se događa s ljubavlju koja ostaje?
Život čine lijepi i ružni trenuci, smiješni i krajnje nasilni, trenutci puni kontrasta. Čak su i djeca koje gledamo u filmu sposobna stvarati i razarati. Nasilje je duboko pohranjeno u nama, mi ljudi jedna smo neopisivo nasilna vrsta. Život, a samim time i ljudi vrlo brzo skliznu u najdublji mrak, to je vrlo zanimljivo. Poput mnogih drugi ljudi, često imam osjećaj da se svijet raspada i zato je gotovo nemoguće napraviti film koji je cijepljen na tu pomisao.
Vaša djeca se pojavljuju u većini vaših filmova, uključujući i Ljubav koja ostaje. Što je bilo posebno u svezi s njima tijekom procesa njegova snimanja?
Hlynur Pálmason: Ovo je moj prvi film u kojem se njih svi troje pojavljuju i stoga je njihova, kao i moja odgovornost bila veća. Oni predstavljaju važan element filma, posebice u njegovim dužim scenama. ĺda, Porgils i Grímur predstavljaju treću pripovjednu liniju filma – troje djece i njihov proces izrade figure viteza te gađanje iste strijelama. Korak po korak, uz moju asistenciju, djeca su gradila vlastite percepcije o tomu što podrazumijeva životna borba.
Njihova energija bila mi je neizmjerno važna, ne vjerujem da bih bio sposoban napraviti ovaj film bez tih ludih klinaca i njihove sirove, divlje energije. To je bio zabavan proces, uostalom, bilo ih je lako uključiti u čin stvaranja filma jer su već posjedovali iskustvo rada na filmu. Atmosfera na filmskom setu uistinu je bila kućna.
U svrhu ritmičnosti filma poslužili ste se motivom izmjene godišnjih doba. Kako se navedeno nadovezuje na univerzalne teme filma – ruralni život, neumitni prolazak vremena, odgoj djece?
Hlynur Pálmason: Vrijeme je filmašev osnovni medij i ja ga želim istražiti na što je više moguće načina. Uživam u procesu pisanja scenarija i snimanju tijekom duljeg perioda koji pritom koristim kao svojevrsni temelj, nešto poput pripovjedačke niti koja se provlači kroz čitav film. Kada radite na filmu uvijek ste toga svjesni i sve vas na nj podsjeća, vidite i zabilježite nešto i automatski započinjete stvarati scenu u glavi. To mi omogućuje dublje uroniti u samog sebe, izgubiti se u projektu, učiniti upravo ono što najviše volim u svezi procesa snimanja filma. Ako vam to uspije za rukom, sve postaje kudikamo lakše, ne moraš se prisiljavati učiniti išta, forsirati priču filma jer ono što se događa, događa se samo od sebe. Biti iznenađen predstavlja veliki dio mojeg istraživanja kao filmaša.
Ljubav koja ostaje više djeluje poput priče koju možete “pronaći” nego li je isplanirati. Je li se koncept filma mijenjao tijekom snimanja i kasnije procesa montaže?
Hlynur Pálmason: Ono što je zanimljivo jest to da mnogi misle da je scenarij bio puno drukčiji od konačne verzije filma, ali to nije slučaj. Jedinu veliku razliku čini pridodavanje scena s djecom i vitezom. Po mom mišljenju, razlog tomu jest to što sam dugo razvijao priču filma. Kada sam, napokon, bio spreman za početak snimanja, iako duboko uronjen u projekt, uspio sam zadržati dozu slobode stvaranja.
Što se tiče glumaca, nismo gubili mnogo vremena na glumačke probe kako bi se glumci što bolje osjećali surađujući. Bilo mi je itekako važno da gledatelj povjeruje u to da svjedoči slici članova prave obitelji, njihovim šalama, lijepim i teškim trenucima kroz koje prolaze.
O autoru
