Nagrađeni roman Hamnet irske autorice Maggie O’Farrell brzo je postao jedno od najzapaženijih djela suvremene povijesne fikcije, inspiriran životom i obiteljskom tragedijom Williama Shakespearea. Uspješna filmska adaptacija redateljice Chloé Zhao ponovno je skrenula pozornost na roman i potaknula novo zanimanje čitatelja.
Objavljen 2020. godine, roman Hamnet irske autorice Maggie O’Farrell ubrzo je postao jedno od najzapaženijih djela suvremene povijesne fikcije. Nagrađen je prestižnim nagradama Women’s Prize for Fiction i British Book Awards. Preveden je na brojne jezike a od objavljivanja izazvao je snažan odjek u književnim krugovima. Kritičari su isticali atmosferičnost, bogat jezik i sposobnost autorice da povijesne činjenice pretvori u emocionalno uvjerljivu pripovijest.
Inspiracija koja seže u školske dane
Dakako, roman se našao na listama najprodavanijih naslova u Velikoj Britaniji i SAD-u, a u Hrvatskoj je 2021. godine objavljen u izdanju nakladničke kuće Profil. Za hrvatski prijevod pobrinuli su se Damir Biličić i Ira Wacha-Biličić. Njegova filmska adaptacija redateljice Chloé Zhao ponovno je skrenula pozornost na njega te potaknula novo zanimanje čitatelja.
Ovo djelo spisateljice O’Farrell inspirirano je životom i obiteljskom tragedijom Williama Shakespearea. U središtu je smrt njegova sina Hamneta, čije ime kasnije odjekuje u tragediji Hamlet. Radnja je smještena u Stratford 1596. godine. Jednoga ljetnog dana jedanaestogodišnju djevojčicu Judith iznenada obori jaka groznica. Njezin brat blizanac Hamnet panično traži pomoć, ali kuća je prazna.
Majka Agnes nalazi se na udaljenom imanju gdje uzgaja ljekovito bilje i pčele. Otac Shakespeare radi u Londonu, daleko od obitelji. Nitko od njih ne sluti da će jedno dijete umrijeti. O’Farrell gradi snažnu priču o braku i obitelji pogođenoj tugom i gubitkom. Roman donosi nezaboravan portret dječaka Hamneta, čiji je život zaboravljen, ali čije ime ostaje upisano u povijest književnosti kroz jednu od najslavnijih drama svih vremena – Hamlet.
Inspiracija za roman Hamnet seže u njezine školske dane, kada je imala šesnaest, gotovo sedamnaest godina. Na satu engleskog jezika, koji je vodio iznimno nadaren profesor, prvi put je čula da je Shakespeare imao sina po imenu Hamnet, koji je umro otprilike četiri godine prije nego što je napisao Hamleta. Iako je tada bila daleko od roditeljstva, a još dalje od spisateljskog poziva, snažno ju je pogodila paralela i simetrija tih imena.
Kasnije, tijekom studija engleske književnosti na Cambridgeu, iznenadilo ju je koliko je malo prostora Shakespeareov sin Hamnet dobio i u čak najopsežnijim biografijama. Spominjao se tek usput, obično uz napomenu da je visoka smrtnost djece bila uobičajena za to razdoblje. Misao o Hamnetu ostala je s njom i nastavila je pratiti kroz život, sve dok nije postala temelj njezina romana.
Proza koja diše atmosferu
U razgovoru povodom objavljivanja svog romana za službeni web portal Folger Shakespeare Library, najvažnije svjetske institucije posvećene Williamu Shakespeareu i njegovu vremenu, o tome je rekla: “Što znači napisati dramu s istim imenom kao tvoj mrtvi sin? Što nam to govori o čovjeku poput Shakespearea, koji je ostavio tako malo pisanih tragova? Ima vrlo malo tragova o njemu, o njegovom životu i o osobi kakva je bio. Imamo to nevjerojatno bogatstvo njegovih djela, ali ne i mnogo biografskih podataka. Znate, za čovjeka koji je zapravo prilično tajanstven i sjenovit kao osoba, taj čin se čini da govori ogromne stvari. To me uvijek intrigiralo; ta poveznica između izgubljenog dječaka i te veličanstvene tragične drame.“
Početkom prosinca, u razgovoru za kanadski CBC, pojasnila što joj je bio pravi poticaj za pisanje romana: “Odbijam vjerovati da je u bilo kojem trenutku, bilo gdje na svijetu, gubitak djeteta išta manje od kataklizmičnog. Cijeli poticaj za pisanje ove knjige bio je da više ljudi shvati da je ovaj dječak živio, da je bio oplakivan i da je bio voljen… Sigurno je da neki od najsnažnijih monologa u ‘Hamletu’ dolaze iz tog golemog spremnika tuge koju je Shakespeare osjećao kada mu je sin umro.“
Za ovaj roman spisateljice O’Farrell slobodno možemo reći de je istodobno povijesni roman i svojevrsna interpretacija Shakespeareove tuge, što ga čini jednim od najznačajnijih djela suvremene fikcije. Ona piše u sadašnjem vremenu, čime postiže osjećaj neposrednosti i uronjenosti u trenutak. Njezina proza obiluje opisima mirisa, zvukova i tekstura, stvarajući snažnu atmosferu koja čitatelja uvlači u svijet likova.
Ritam rečenica prilagođava se emocionalnom stanju likova: fluidni odlomci prate tok misli, dok se u trenucima napetosti pretvaraju u kratke, odsječne rečenice. Takva struktura daje romanu unutarnju dinamiku i osjećaj živog disanja. Njegova emocionalna uvjerljivost proizlazi iz sposobnosti da povijesne činjenice pretvori u priču koja djeluje suvremeno i osobno.
Važno je istaći da likovi nisu samo povijesne figure, nego intimne prisutnosti oblikovane senzornim detaljima. O’Farrell gradi svijet u kojem se povijest osjeća kroz tijelo, prostor i svakodnevne geste. Njezina rečenica istodobno nosi poetičnost i preciznost, balansirajući između lirskog i pripovjednog. Njegova posebna vrijednost je da se u romanu se osjeća stalna napetost između tišine i izgovorenog, između gubitka i prisutnosti.
Vrhunska filmska adaptacija
Za taj svoj osebujan stil pisanja dobila je hvalospjeve mnogobrojnih kritičara. Oni su naglasili da upravo ta kombinacija lirike i senzorne gustoće čini Hamnet jedinstvenim u suvremenoj fikciji. O’Farrell je time pokazala kako se povijesna tragedija može ispričati jezikom koji je istodobno intiman, suvremen i univerzalan.
Prepoznata književna vrijednost Hamneta otvorila je put njegovoj filmskoj interpretaciji, čime je priča dobila novu dimenziju. Film je počeo nastajati gotovo odmah nakon objave romana 2020. godine, kada su otkupljena prava za ekranizaciju. Produkciju je preuzela kuća Hera Pictures, a projekt je od početka zamišljen kao velika povijesna drama. Dokaz za to su i Steven Spielberg i Sam Mendes, čija imena se nalaze među producentima, koji u svojoj karijeri zajedno imaju čak 27 nominacija za Oscara te su osvojili su ukupno 4 Oscara.
Film je isprva trebao režirati Mandes ali je odustao pa je režija je dodijeljena redateljici Chloé Zhao, koja je nagrađena Oscarom za Zemlja nomada (Nomadland, 2020.). Glavne uloge povjerene su Jessie Buckley kao Agnes i Paulu Mescalu kao Shakespeareu, što je izazvalo veliko zanimanje publike. No, zanimljivo je da je prvotno odbila ponudu jer nije pročitala knjigu a upravo je Mescal bio ključna figura zašto je kasnije prihvatila ponudu.
Naime, nekoliko sati kasnije dobila je poziv da Mescal želi s njom razgovarati na festivalu u Tellurideu. Zhao ga nije poznavala, pa ga je ‘guglala’ i pogledala video clipove iz njegovih prijašnjih radova. Tijekom njihove šetnje šumom zaustavili su se kraj potoka. Zhao je pogledala njegov profil te ga upitala: “Jesi li razmišljao o tome da glumiš mladog Shakespearea?“. On je na to odgovorio: “‘Hamnet’? Pročitao sam knjigu. Moraš je pročitati.” Nakon toga je poslušala je njegov savjet i pročitala je knjigu: “Da sam je pročitala ranije, ne bih rekla ‘ne’.
O emocionalnosti filma
Bez ikakve sumnje njezin film glumački nosi Jessie Buckley, koju je i željela u ulozi Agnes. O tome je za IndieWire rekla: “Poznavala sam njezin rad. Imala sam osjećaj da se neće bojati. U njoj nije bilo taštine, a to je ono što je imala Fran McDormand. Ja sam neurodivergentna i kada postoji disonanca, ne mogu funkcionirati. Ne mogu gledati osobu. Zato mi je potrebna ta autentičnost, a taština je neprijatelj broj jedan autentičnosti. Glumci, najveći dar koji mogu dati svijetu jest njihova autentičnost i njihova ljudskost.“
Film je iznimno emocionalan te je o tome rekla: “Emocionalnost filma bila je emocionalna istina onoga što smo uhvatili kao zajednica. Ne znamo to raditi na drugačiji način. Plivali smo zajedno kroz rijeku. I ovo je ono s čime smo završili. A ja imam vjeru za koju se držim – nisam tradicionalno religiozna osoba – ali ta vjera koju imam kao umjetnica jest da, ako radimo svoj posao, ako imamo uvjerenje i ako se svakoga dana pojavljujemo, nešto mnogo veće i starije pokušat će progovoriti kroz nas. I što god to bilo, to je ono što svijetu treba. Samo želim vjerovati u to. Inače sam izgubljena.“
Samo snimanje za nju je predstavljalo veliki izazov a za usporedbu je uzela svoj prethodni film Vječnici (Eternals, 2021.): “‘Hamnet’ je morao biti snimljen u manjem opsegu nego njezin Marvelov film ‘Vječnici’. Ne postoji još jedan zalazak sunca koji bih mogla uhvatiti dramatičnije od tog u filmu. Snimali smo zalaske sunca na drevnim mjestima, s 500 ljudi koji čekaju i izgledaju poput superjunaka – dovoljno sam se bavila zalascima sunca. U svojim tridesetima jurila sam za horizontima poput nomada, jer mi je bilo lakše stalno bježati. Teško mi je sjediti sama sa sobom. ‘Hamnet’ je trebao dubinu, zrelost. Sama sam si zadala izazov: jedan kadar, jedna soba, jedna pozornica. Ne možeš se oslanjati na tu grandioznost i uzbuđenje pokreta. Koliko duboko možeš ići? Jer kad se ograničiš tim zidovima, jedino mjesto gdje možeš ići je gore ili dolje, a to je iznimno neugodno.“
Film je uspješno prenio snagu romana i vizualizirao njegovu emocionalnu jezgru. Za to je zaslužan scenarij koji su zajedno napisale redateljica Chloé Zhao i autorica romana Maggie O’Farrell. U konačnici, riječ je o jednom od najvećih iznenađenja sezone: povijesna drama koja je osvojila i publiku i kritiku. Posebno su istaknute snažne glumačke izvedbe Jessie Buckley i Paula Mescala. Pravi šlag na kraju stigao je u obliku šest nominacija za Zlatni globus – za najbolji film (dramu), najbolju režiju, najbolji scenarij, najbolju glumicu, najboljeg sporednog glumca te najbolju glazbu.
Intimno i univerzalno književno djelo
Nedvojbeno je da je roman Hamnet majstorska reinterpretacija Shakespeareove obiteljske tragedije, koja spaja povijesnu fikciju s dubokom emocionalnom istinom. Spisateljica Maggie O’Farrell je pokazala kako se oskudni povijesni podaci mogu pretvoriti u snažnu literarnu viziju, u kojoj intuicija i imaginacija stvaraju uvjerljiv svijet.
Njegova snaga leži u sposobnosti da gubitak djeteta prikaže kao univerzalno iskustvo, koje nadilazi povijesne granice. O’Farrell vješto balansira između povijesne vjerodostojnosti i lirskog pripovijedanja, stvarajući tekst koji je istodobno precizan i poetičan. Treba reći da su pojedini kritičari naglasili da roman funkcionira kao meditacija o tome kako se život pretvara u umjetnost, povezujući Hamnetovu smrt s nastankom Hamleta.
Njegova posebna vrijednost je u tome što daje glas zaboravljenom dječaku, čineći ga prisutnim u kolektivnoj memoriji. Autorica O’Farrell uspjela je stvoriti djelo koje je istodobno intimno i univerzalno, spajajući osobnu tugu s kulturnim nasljeđem. Svakako treba reći da roman je uvršten među 10 najboljih knjiga 2020. prema The New York Timesu, što potvrđuje njegovu međunarodnu važnost. No, ono najvažnije je da roman Hamnet ostaje trajno svjedočanstvo o snazi književnosti da iz tuge stvori umjetnost, a iz osobne tragedije univerzalnu priču.
O autorici Maggie O’Farrell
Maggie O’Farrell jedna je od najomiljenijih spisateljica na engleskom jeziku. Njezin prvijenac Kad si otišao (After You’d Gone, 2000.) označio je početak karijere koja ju je učvrstila kao jednu od velikih pripovjedačica našeg vremena. Od tada on uživa hvalospjeve kritike te je dobitnica brojnih književnih nagrada. Roman Ruka koja je prvo držala moju (The Hand That First Held Mine, 2010.) dobio je Costa Novel Award 2010. godine.
Roman Hamnet (2020.), koji prati fiktivnu neispričanu priču o Shakespeareovu sinu, osvojio je Women’s Prize for Fiction 2020. godine, proglašen je knjigom godine u Waterstonesu i postao bestseler broj 1. S Oskarom nagrađenom redateljicom Chloé Zhao, napisala scenarij za istoimeni hvaljeni film. Također, roman je prethodno adaptiran i za kazalište od strane Royal Shakespeare Company.
Maggie je također autorica triju knjiga za djecu: Where Snow Angels Go (2020.), The Boy Who Lost His Spark (2022.) i When the Stutter Came to Stay (2024.).
Rođena je u Coleraineu u Sjevernoj Irskoj, odrasla u Walesu i Škotskoj. Trenutačno živi u Edinburghu.
O autoru
