Za Greenland: Migracije može se reći da je solidno ostvarenje koje uglavnom isporučuje ono što publika očekuje, iako je riječ o slabijem i manje fokusiranom nastavku. Oblikovan je kao svojevrsni “film ceste o preživljavanju”, a u pozadini se nazire i pokušaj šire ekološke i civilizacijske poruke o obnovi svijeta. Glavne uloge ponovno nose Gerard Butler i Morena Baccarin.
Film katastrofe Greenland: Posljednje utočište (Greenland) bio je izvorno planiran za klasičnu kino‑premijeru u SAD, no pandemija je nekoliko puta odgodila njegov izlazak i na kraju ga preusmjerila u digitalnu distribuciju. Američkoj je publici tako stigao putem VOD‑a 18. prosinca 2020., a ubrzo potom i na streaming servise HBO Max i Amazon Prime Video, dok je u pojedinim europskim zemljama – počevši od Belgije – igrao u kinima još od srpnja iste godine. Ta neobična kombinacija okolnosti učinila je njegovu priču o globalnoj nesigurnosti i ljudskoj ranjivosti još snažnijom i aktualnijom.
Četvrta suradnja Waugha i Butlera
Režiju filma potpisuje Ric Roman Waugh a scenarij Chris Sparling, autor koji je već dokazao da zna graditi napetost u klaustrofobičnim situacijama filmovima poput Živ zakopan (Buried, 2010.) i Bankomat (ATM, 2012.) te tu vještinu prenosi i u Greenland. Radnja prati obitelj koja pokušava preživjeti dok se Zemlji približava komet Clarke, čiji fragmenti prijete potpunom uništenju planeta. Za razliku od tipičnih spektakala katastrofe, Greenland se fokusira na emocionalnu dinamiku i moralne dileme, stavljajući ljudsku ranjivost ispred vizualnog razaranja.
Publika je film dočekala vrlo dobro, što potvrđuje ocjena 6.4/10 na IMDb‑u uz više od 156 tisuća glasova. Kritičari su bili umjereno pozitivni, a Metacritic mu je dodijelio 64/100, svrstavajući ga u kategoriju uglavnom pozitivnih kritika. Posebno su istaknute uvjerljive izvedbe glavnog glumačkog dvojca Gerarda Butlera i Morene Baccarin (filmski serijal Deadpool) te odluka da se priča vodi kroz intimnu perspektivu jedne obitelji, umjesto kroz tipičnu pirotehniku žanra.
Inače, prije ovog filma redatelj Waugh i Butler surađivali su na hit filmu Pad anđela (Angel Has Fallen, 2019.) a nakon toga i na Misija Kandahar (Kandahar, 2023.). Njihova četvrta suradnja upravo nam je stigla u kina i to kao nastavak Greenlanda, naslovljenog Greenland: Migracije (Greenland: Migration, 2026.). Za njega valja izdvojiti da se scenaristički Sparlingu pridružio Mitchell LaFortune, koji je za Waugha napisao Misija Kandahar a početkom prošle godine mogli smo vidjeti i odličan Posljednji udah (Last Breath, 2025.) na kojem je koscenarist.
Radnja filma smještena je pet godina nakon udara kometa Clarke, John Garrity (Gerard Butler), njegova supruga Allison (Morena Baccarin) i sin Nathan (Roman Griffin Davis) žive u podzemnom bunkeru u Grenlandu. Zbog sve nestabilnijih uvjeta u skloništu i učestalih potresa, obitelj je prisiljena napustiti bunker i potražiti sigurnije mjesto. U svijetu koji je ostao teško razoren, Garrityjevi kreću na put kroz Europu, gdje su gradovi pretvoreni u ruševine, a infrastruktura gotovo nepostojeća.
Više epizodična nego cjelovita priča
Putem nailaze na skupine preživjelih koje se bore za ograničene resurse, pri čemu neki nude pomoć, dok drugi predstavljaju ozbiljnu prijetnju. Obitelj pokušava stići kratera nastalog udarom kometa Clarke, područje koje bi moglo postati jezgra buduće civilizacije. Na putu se suočavaju s ekstremnim vremenskim uvjetima, nasilnim skupinama i posljedicama globalne katastrofe koje otežavaju svaki korak.
Postapokaliptični svijet filma Greenland: Migracije oblikovan je kao svojevrsni “film ceste o preživljavanju” u kojem se radnja pretvara u putopis kroz ruševine, s mnogo hodanja, lutanja i nasumičnih opasnosti koje iskaču bez jasnog ritma. Tako se radnja se često svodi na niz prepreka s kojima se obitelj susreće ali koje se nižu bez neke čvrste dramaturške gradnje. To se odražava i na ritam filma koji je neujednačen i na trenutke pomalo spor.
U usporedbi s originalnim filmom, ovaj nastavak gubi fokus koji je prvi film imao, pa se narativ često razlijeva u epizodične sekvence bez jasnog emocionalnog sidrišta. Zbog toga cjelina ostavlja dojam putovanja kroz niz izoliranih epizoda, umjesto zaokružene priče koja bi nosila emocionalnu težinu prvog dijela. Sve to odražava se i na napetost koja većim dijelom filma djeluje prilično mlako. Uglavnom, scenaristički je film nazadovao u odnosu na original.
Ono što treba pohvaliti je film ostao na visokoj razini što se tiče vizualnog. Tako je razrušena Europa prikazana impresivno, s efektima koji uvjerljivo dočaravaju razmjere postkataklizmičkog kaosa. Digitalni prizori srušenih gradova, urušenih mostova i razorene infrastrukture djeluju masivno i uvjerljivo, stvarajući osjećaj svijeta koji se još uvijek raspada.
Tu treba pohvaliti i Waugha koji režira akcijske sekvence s naglašenom fizičkom prisutnošću, pa eksplozije, potresi i obračuni imaju težinu i taktilnost. Dinamika pokreta, prašina, krhotine i klaustrofobični prostori daju scenama napetost koju publika “osjeća i u tijelu”, a ne samo na ekranu. Sve zajedno stvara dojam kontroliranog kaosa koji vizualno nosi film i daje mu energiju čak i u trenucima kada njegova priča posustaje.
Gleda se s interesom, ali rijetko iznenađuje
Unatoč svim scenarističkim manama, za Greenland: Migracije može se reći da je solidno ostvarenje koje uglavnom isporučuje ono što publika od njega očekuje. Film funkcionira kao postapokaliptični spektakl, oslonjen na vizualnu snagu i energičnu režiju. Ipak, teško je ne primijetiti da je riječ o slabijem i manje fokusiranom nastavku u odnosu na original. Dramaturška razvučenost i epizodična struktura oduzimaju mu dio emocionalne težine koja je prvi film činila upečatljivijim.
U pozadini se nazire i pokušaj šire ekološke i civilizacijske poruke o obnovi svijeta, no ta ideja ostaje tek površno naznačena, bez dublje razrade pa ne ostavlja trajniji dojam (ideja je provučena i kroz završni naratorski dijalog). Umjesto toga, naglasak ostaje na fizičkom putovanju i preživljavanju, dok se simbolički slojevi tek povremeno naziru.
Gledatelji koji su uživali u prvom dijelu pronaći će i ovdje dovoljno elemenata da mu se prepuste, premda bez istog emocionalnog intenziteta. Tako ovo ostvarenje redatelja Rica Romana Waugha ostaje korektan, ali ne i nužan nastavak – film koji se gleda s interesom, ali rijetko iznenađuje. Ukratko, riječ je o pristojnom dodatku franšizi koji potvrđuje njezin potencijal, ali i jasno pokazuje gdje su joj granice.
O autoru
