Grad osvete s Alanom Ritchsonom u glavnoj ulozi ambiciozno je ostvarenje, oslonjeno na vizualno pripovijedanje i gotovo u potpunosti lišeno dijaloga. Svaka scena ima vlastitu glazbenu podlogu, ali ona nije tek zvučna kulisa nego je sastavni dio pripovijedanja. Film donosi i obilje akcijskih prizora, kojima se ne može prigovoriti baš ništa. U sporednim ulogama su Shailene Woodley i briljantni Ben Foster.
Alan Ritchson globalnu je prepoznatljivost stekao tek s ulogom naslovnog junaka u TV seriji Reacher, koja ga je lansirala u sam vrh suvremenog akcijskog žanra. Serija se temelji na romanima Leeja Childa i započela je 2022. godine. U kolovozu ove godine kreće njezina četvrta sezona, a već je potvrđena i peta, koja bi trebala stići ili krajem naredne godine ili tijekom 2028.
Premijera u Veneciji
Serija Reacher pokazala je Ritchsonovu sposobnost da nosi projekt gotovo samostalno, kombinacijom fizičke snage i kontrolirane karizme. Nakon tog uspjeha počeo je dobivati i malo veće ponude, među kojima je bila i ona od Guyja Ritchieja pa smo ga vidjeli u Ministarstvo nedžentlmenskog ratovanja (The Ministry of Ungentlemanly Warfare, 2024.). Taj je projekt dodatno učvrstio njegov status glumca koji se može uklopiti u prepoznatljive autorske stilove i iznijeti akcijske uloge bez pretjerane teatralnosti.
Također, glumio je u visokobudžetnom blockbusteru Brzi i žestoki 10 (Fast X, 2023.), čime je dodatno proširio svoj profil unutar komercijalnog akcijskog žanra. Zapaženu ulogu ostvario je i u drami Obični anđeli (Ordinary Angels, 2024.), istinitoj priči u kojoj glumi uz Hilary Swank. Ove godine vidjeli smo ga u SF akcijskom filmu Ratni stroj (War Machine), koji je najgledaniji Netflixov film na svijetu u prvoj polovici ove godine (u razdoblju od siječnja do lipnja), a ušao je i među deset najgledanijih Netflixovih filmova na engleskom jeziku svih vremena.
U našim kinima zaigrao je njegov najnoviji film Grad osvete (Motor City, 2025.), koji je svoju svjetsku premijeru imao prošle godine na Venecijanskom filmskom festivalu, u programu Venice Spotlight. Film redateljski potpisuje Potsy Ponciroli, (Stari Henry/Old Henry, 2021., Pohlepni ljudi/Greedy People, 2024.) a scenaristički Chad St. John (Pepermint/Peppermint, 2018., Pad Londona/London Has Fallen, 2016.). Iako je riječ o akcijskom filmu, ovaj dvojac gradi atmosferu kriminalističkog trilera, u kojem je osveta glavni pokretač radnje.
Radnja filma smještena je u Detroit 70-ih. Nakon izlaska iz zatvora John Miller (Alan Ritchson) pokušava ponovno izgraditi život i započeti budućnost sa svojom djevojkom Sophiom (Shailene Woodley), koju je ranije uspio odmaknuti od utjecaja lokalnog gangstera Reynoldsa (Ben Foster). Reynolds, željan osvete, uz pomoć korumpiranih policajaca predvođenih Savickom (Pablo Schreiber) organizira plan kako bi Johna ponovno uklonio iz igre, dok se pošteni detektiv Kent (Ben McKenzie) pokušava snaći u kaosu Detroita.
Glazbena podloga umjesto dijaloga
Namješta mu optužbu za trgovinu drogom, čime ga vraća iza rešetaka i ponovno preuzima kontrolu nad Sophiom, koja ne razumije što se zapravo dogodilo. Slomljen i bijesan, John u zatvoru, uz pomoć dvojice kompanjona iz svoje bivše bande, počinje planirati bijeg. Njegov jedini cilj postaje obračun s Reynoldsom i povrat onoga što mu je oduzeto.
Glavna zanimljivost filma Grad osvete je to da je gotovo u potpunosti lišen dijaloga. Radnja se razvija prvenstveno kroz vizualno pripovijedanje, geste i atmosferu, dok su riječi svedene na minimum. Bolji poznavatelji akcijskog žanra pritom će se vjerojatno prisjetiti filma Tiha noć (Silent Night, 2023.) slavnog hongkonškog redatelja Johna Wooa, koji je također gotovo u cijelosti bez dijaloga.
Ipak, za Poncirolijevo ostvarenje možemo reći da odlazi i korak dalje, jer svaka scena ima vlastitu glazbenu podlogu. Pojedine pjesme i instrumentalne kompozicije nisu tek zvučna kulisa – a čine ju, između ostalih, David Bowie, Donna Summer, Fleetwood Mac, Bill Withers i dr. – nego postaju sastavni dio pripovijedanja, naglašavajući emocije, ritam i unutarnje stanje glavnog lika.
Posebna kvaliteta filma je što iznimno uvjerljivo donosi sliku Detroita 1970‑ih, grada koji je tada bio u ekonomskom i socijalnom padu. Kao takav, Detroit nije samo pozadina filma, već postaje njegov aktivni dio priče. Propadanje grada pritom se savršeno uklapa u priču o osveti i izgubljenoj prošlosti, stvarajući dodatni osjećaj melankolije i beznađa koji prati glavnoga junaka.
Efektna i brutalna makljaža
Iako je riječ o filmu osvete, priča dobiva emotivnu dimenziju kroz Sofiju, koja nenamjerno poprima obilježje fatalne žene. Njezin odnos s Johnom unosi melodramski ton i dodatnu težinu radnji. Ljubavna priča i tragedija koja je prati isprepliću se s akcijom sve do samog kraja. A kad smo kod akcije, treba reći da film donosi obilje akcijskih prizora, kojima se ne može prigovoriti baš ništa. Tu svakako treba izdvojiti makljažu u liftu koja je iznimno efektna i jednako tako brutalna.
Što se tiče glume, najbolju izvedbu pružio je Ben Foster (Christy, 2025., Opasan zavoj/Sharp Corner, 2024.), koji je još jednom potvrdio zašto slovi za jednog od najzanimljivijih karakternih glumaca današnjice. Neće se pretjerati ako se kaže da gradi svoj lik s nevjerojatnom uvjerljivošću i sirovom brutalnošću koja mu savršeno pristaje. Njegova izvedba je toliko snažna da svaki kadar u kojem se pojavi dobiva dodatnu napetost i naprosto podiže cijeli film.
Alan Ritchson dominira u akcijskim prizorima a u emotivnim trenucima je nešto suzdržaniji. No, sveukupno gledajući vrlo je dojmljiv, gradeći Johna kao čovjeka koji emocije pokazuje tek kad ga slome. Shailene Woodley (Ferrari, 2023.) uvjerljivo donosi lik žene rastrgane između ljubavi, straha i okolnosti u kojima se našla. Njezina suzdržana izvedba djeluje prirodno i nimalo ne klizi u preglumljivanje.
Intrigantan i atmosferičan
Grad osvete je zanimljiv miks žanrova, u kojem se akcijski, kriminalistički i melodramski elementi stapaju u jedinstvenu cjelinu. Tu svakako treba reći da posljednji dijalog filma – Reynolds: “Volio sam ju.” / John Miller: “Ja ju još uvijek volim.” – jasno naglašava da bi Johnovu priču mogli nazvati i “krvavom ljubavnom pričom”. Taj završni emotivni rez otkriva da ispod brutalnosti i osvete stoji priča o čovjeku koji je izgubio sve što je volio.
Ovaj film redatelja Potsyja Poncirolija nesumnjivo je ambiciozan, jer se usuđuje gotovo u potpunosti izostaviti dijalog i osloniti se na vizualno pripovijedanje. Upravo zbog toga ritam ponekad djeluje neujednačeno, budući da glazba i geste moraju prenijeti ono što bi u klasičnom filmu izrekli likovi. Ipak, taj eksperiment daje filmu prepoznatljiv identitet i odvaja ga od standardnih osvetničkih priča. U svakom slučaju, dovoljno je intrigantan i atmosferičan da zaslužuje gledanje, osobito onima koji cijene drukčiji pristup akcijskom žanru.
O autoru
