Gorki Božić djeluje kao film koji nenametljivo otkriva da je i sam Pedro Almodóvar u svojevrsnoj kreativnoj krizi, preispitujući vlastite metode i granice autofikcije. Vizualno je prepoznatljiv, ali emocionalna snaga znatno je slabija. Ipak, to ni u kojem slučaju ne znači da je riječ o slabom ili nezanimljivom ostvarenju.
Redateljska karijera Pedra Almodóvara traje već više od četrdeset godina. Svojim se filmovima odavno uvrstio u sam vrh najkvalitetnijih europskih, pa i svjetskih filmaša. Iza sebe ima velik broj uspješnih naslova koji su osvojili najprestižnije nagrade u svijetu sedme umjetnosti i/ili ostvarili zavidne rezultate na kino blagajnama.
Sedmi put u utrci za Zlatnu palmu
Njegov najnoviji film Gorki Božić (Amarga Navidad, 2026.; engleski naslov: Bitter Christmas) stigao je i u naša kina. Svoju je svjetsku premijeru imao sredinom ožujka, upravo kada je započela službena kino distribucija u Španjolskoj, nakon čega je prikazan i u službenoj konkurenciji festivala u Cannesu. To je ujedno i sedmi Almodóvarov film koji se na najprestižnijem svjetskom festivalu borio za nagradu Zlatna palma.
Film je u španjolskim kinima u prva tri dana prikazivanja pogledalo gotovo stotinu tisuća ljudi. Do danas ga je vidjelo više od 400 tisuća gledatelja, a zaradio je više od 2,5 milijuna eura. Time je nadmašio gledanost dvaju prethodnih Almodóvarovih filmova, Susjedne sobe (The Room Next Door, 2024.) i Paralelnih majki (Madres paralelas, 2021.; engleski naslov: Parallel Mothers), te postao njegovim najprofitabilnijim naslovom nakon pandemije koronavirusa.
Gorki Božić donosi dvije paralelne priče koje se međusobno isprepliću. Prva je smještena u 2004. godinu i prati Elsu (Bárbara Lennie), redateljicu reklama koja tijekom dugog prosinačkog vikenda prolazi kroz emocionalno zahtjevno razdoblje. Druga priča odvija se u 2026., gdje Raúl (Leonardo Sbaraglia), scenarist i redatelj, pokušava napisati novi scenarij nakon dugotrajne kreativne blokade.
Ubrzo postaje jasno da Raúl zapravo piše priču o Elsi, njezinu dečku Bonifaciju (Patrick Criado) te prijateljicama Patriciji (Victoria Luengo) i Nataliji (Milena Smit), čime se fikcija i stvarnost počinju međusobno reflektirati. Elsa se pritom pojavljuje kao svojevrsni Raúlov alter ego, kroz kojeg autor pokušava razriješiti vlastite unutarnje konflikte i kreativne frustracije. Važnu ulogu u njegovu životu ima i dugogodišnja suradnica Mónica (Aitana Sánchez‑Gijón), žena koja godinama organizira njegov rad i privatni kaos, a čija se biografija također prelijeva u njegovu fikciju.
Odnos između života i inspiracije
Almodóvar u ovom filmu istražuje blizak odnos između života i inspiracije, otvarajući pitanje granica autofikcije i načina na koji umjetnici preoblikuju vlastitu stvarnost u priču. Dvostruka struktura filma – Elsa kao fikcionalna junakinja i Raúl kao autor koji je stvara – omogućuje stalno preplitanje stvarnosti i njezine umjetničke reinterpretacije.
Raúlova kreativna blokada postaje dramaturški okidač koji ga gura prema vlastitim iskustvima, ali i prema biografijama ljudi oko njega, čime se fikcija neprestano hrani stvarnim životom. Elsa se oblikuje kao njegov ženski alter ego, figura kroz koju autor progovara o vlastitim strahovima, ambicijama i emocionalnim lomovima. Likovi koji okružuju Elsu – Boni, Patricia i Natalia – funkcioniraju kao zrcala autorovih intimnih tema, a njihovi osobni gubici i ispovijedi prelijevaju se u Raúlov rukopis.
Posebno je zanimljiv njegov odnos s Mónicom, dugogodišnjom suradnicom čija se biografija nesvjesno infiltrira u scenarij, pokazujući koliko je tanka granica između inspiracije i prisvajanja tuđih života. Sve zajedno stvara slojevitu meta‑strukturu u kojoj film funkcionira kao ogledalo – reflektira autora, njegove likove i sam proces stvaranja priče, često više kao introspekcija nego kao komunikacija s publikom.
Almodóvar i ovdje gradi prepoznatljiv vizualni svijet, s precizno komponiranim kadrovima i snažnom kolorističkom estetikom koja odmah priziva njegov rukopis. Odličan posao odradio je direktor fotografije Paua Estevea Birbe, koji sjajno naglašava kontrast između dvaju svjetova, stvarajući vizualno tamniji i introspektivniji Almodóvarov ton. Birbe pritom unosi određenu svježinu u poznati vizualni kod autora, dajući boji i svjetlu novu funkcionalnu dinamiku.
Stilski dotjeran, ali emocionalno nedovoljno snažan
No, emocionalna snaga filma znatno je slabija nego u Almodóvarovim najboljim radovima. Iako su teme gubitka, tjeskobe i kreativne blokade snažne same po sebi, film ih obrađuje više intelektualno nego emotivno, pa izostaje onaj karakteristični udar koji Almodóvar zna postići. Tako primjerice, Elsini napadaji panike, migrene i osjetljivost na svjetlo djeluju kao dobro postavljeni motivi, ali ne prerastaju u dublji emocionalni luk koji bi nosio priču.
Dojam je da film emocije promatra “izvana”, umjesto da ih pusti da se razviju iz odnosa među likovima. Također, mana filma je da se priča povremeno raspline, a ključni trenuci nemaju težinu koju bi trebali imati s obzirom na teme koje otvara. Sve u svemu, film je stilski dotjeran, ali emocionalno i strukturalno nedovoljno snažan da bi ga mogli svrstati u Almodóvar najuspjelije radove.
Što se tiče glumačkih izvedbi, film je pokazao da slavni španjolski redatelj nije izgubio svoju legendarnu sposobnost rada s glumcima. Svi djeluju prirodno, nenametljivo i u potpunosti izbjegavaju preglumljivanje. One koje treba posebno pohvaliti predvodi Bárbara Lennie (Los Tigres, 2025.; Svi znaju sve / Todos lo saben, 2018.; engleski naslov: Everybody Knows), koja vrlo uvjerljivo prenosi unutarnji emocionalni kaos svog lika (napadi panike, migrene, potisnuta tuga zbog gubitka majke), kreativnu blokadu i bol kroz koju prolazi.
Leonardo Sbaraglia ponovno je postavljen kao Almodóvarov alter ego, nakon filma Tuga i slava (Dolor y gloria, 2019.; engleski naslov: Pain and Glory) redatelj mu opet povjerava lik autora u kreativnoj krizu koji nosi jasne odjeke njegove vlastite biografije. Sbaraglia je u svojoj izvedbi djeluje autentično, ranjivo i duboko osobno.
Tu je i Aitani Sánchez‑Gijón, koja je s Almodóvarom već uspješno surađivala na drami Paralelne majke i za nju zaradila nominaciju za nagradu Goya. Njezina izvedba je nenametljiva, ali izrazito stabilna. U odnosu na Raúlovo sve slobodnije miješanje stvarnosti i fikcije, ona djeluje kao svojevrsni glas razuma, onaj koji prizemljuje priču.
Stara iskra još postoji
Gorki Božić djeluje kao film koji nenametljivo otkriva da je i sam Pedro Almodóvar u svojevrsnoj kreativnoj krizi, preispitujući vlastite metode i granice autofikcije. Vizualno je riječ o prepoznatljivom, gotovo ritualno preciznom almodovarovskom svijetu, ali ispod te stilske sigurnosti osjeća se manjak dublje emotivne gustoće. Film povremeno ostavlja dojam hladnoće, kao da autor promatra vlastite teme s distance koju ne uspijeva u potpunosti ispuniti.
Ipak, to ni u kojem slučaju ne znači da je riječ o slabom ili nezanimljivom ostvarenju. Naprotiv, u pojedinim trenucima film otvara iznimno intrigantne ideje o odnosu stvarnosti i fikcije i tada se osjeti stara iskra Almodóvara, ona sposobnost da intimne teme pretvori u snažan autorski komentar. A tada doista nije teško prepoznati autora koji i dalje ima što reći, čak i kada to ne čini uvjerljivo kao nekada.
O autoru
