Film Gluha donosi intiman uvid u život gluhe majke koja pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu koji je često ne razumije. Ovo je dugometražni prvijenac španjolske redateljice Eve Libertad. Ona gradi priču bez žurbe, vjerujući da emocija ima vlastiti ritam i da film nije potrebno forsirati. Briljantnu izvedbu pružila je Miriam Garlo, gluha glumica čija autentičnost nosi film.
Drama Gluha (Sorda, 2025.; engleski naslov: Deaf) svoju je svjetsku premijeru imala u programu Panorama prošlogodišnjeg Berlinalea, gdje je osvojila nagradu publike za najbolji film. Hrvatska publika prvi ju je put mogla vidjeti prošlog ljeta na Festivalu mediteranskog filma Split, gdje je, unatoč iznimno snažnoj konkurenciji, proglašena najboljim filmom festivala i nagrađena glavnom nagradom.
Osobni projekt autorice
Ovaj film dugometražni je prvijenac španjolske redateljice Eve Libertad i razvijen je iz njezina istoimenog kratkog filma koji je poslužio kao temelj za širenje priče u cjelovečernji format. U svom debiju on nastavlja istraživati tematske linije koje je otvorila u kratkom metru, ponajprije odnos između gluhih osoba i svijeta koji čuje.
Film je koncipiran kao osobni projekt autorice, proizašao iz dugogodišnjeg promišljanja o identitetu, roditeljstvu i komunikacijskim barijerama koje je prvi put artikulirala u svom kratkom filmu. Iako zadržava strukturalnu jednostavnost kratkog filma, Libertad je proširuje u intimniji i slojevitiji narativ. Rezultat je film koji ostaje vjeran svojoj jednostavnosti, ali je istodobno emocionalno bogat i duboko osoban.
U njegovom fokusu je Ángela (Miriam Garlo), gluha žena koja je u vezi s partnerom Héctorom (Álvaro Cervantes). Par očekuje svoje prvo dijete, ali ne zna hoće li se ono roditi s oštećenjem sluha. Iako vjeruju da su spremni na sve izazove, oboje nose vlastite unutarnje strahove i nesigurnosti. Nakon emocionalno zahtjevnog poroda, Ángela rađa kćer, no moraju pričekati nekoliko mjeseci kako bi saznali čuje li dijete ili ne.
Fascinantno filmsko ostvarenje
U tom razdoblju Héctor pokušava razumjeti svakodnevne prepreke s kojima se Ángela suočava, dok se ona bori s mogućnošću da njezina kći možda neće dijeliti njezino iskustvo svijeta. To ih vodi prema preispitivanju vlastitog odnosa, roditeljskih uloga i identiteta. Istovremeno, Ángela se suočava s društvom koje je ne razumije i ne prihvaća u potpunosti, pokušavajući pronaći svoje mjesto i definirati tko je kao majka i kao osoba.
Na popularnoj internetskoj stranici Rotten Tomatoes koja se bavi prikupljanjem tekstova filmskih kritičara diljem svijeta, ovaj film scenaristice i redateljice Eve Libertad do danas je sakupio savršenih 100 % pozitivnih kritika, a postotak je temeljen na 13 zaprimljenih osvrta. To i ne treba čuditi jer je riječ o uistinu fascinantnom ostvarenju.
Film pokazuje kako kinematografija može djelovati poput stroja za izazivanje empatije. Gledatelji ne moraju biti gluhi da bi razumjeli kroz što glavni lik prolazi. Osim što tematizira majčinstvo i sve poteškoće s kojima se žena suočava prije, tijekom i nakon trudnoće, film se snažno fokusira i na ljude s poteškoćama. Prikazuje izazove s kojima se oni susreću gotovo svakoga dana.
Svoju snagu gradi na suzdržanoj režiji koja izbjegava svaku potrebu za melodramom. Emocije se razvijaju tiho, gotovo neprimjetno, kroz geste i pauze koje nose jednaku težinu kao i izgovorene riječi. Zvuk i tišina nisu tehnički elementi, nego dramaturški prostor u kojem se oblikuje unutarnja stvarnost glavne protagonistkinje Ángele. Režija koristi ograničeni zvučni spektar kako bi gledatelja približila načinu na koji lik doživljava svijet.
Vizualna naracija pritom preuzima ulogu jezika, vibracije i pokreti ruku postaju nositelji značenja. Svaki kadar djeluje promišljeno, kao da je izgrađen oko senzacije, a ne oko dijaloga. Pri tom valja istaći da se film oslanja na jednostavnost forme, ali je ispunjava slojevima koji se otkrivaju tek u detaljima. U središtu priče nalazi se odnos dvoje ljudi koji svijet doživljavaju različito, ali pokušavaju pronaći zajednički ritam. Intimna atmosfera omogućuje da se dinamika između likova razvija prirodno, bez naglih dramaturških skokova. Upravo u toj tihoj borbi za razumijevanje film pronalazi svoju najdublju emocionalnu preciznost.
Miriam Garlo nosi i definira film
Film je građen u sporom, promišljenom ritmu koji neće nužno odgovarati svakom gledatelju. Takav tempo omogućuje duboko uranjanje u unutarnji svijet glavnog lika, ali istovremeno ostavlja manje prostora za razvoj ostalih likova. Sporedni likovi tako ostaju tek naznačeni, više funkcionalni nego potpuno oblikovani. Neki će u tome prepoznati snagu filma, dok će drugi na to gledati kao na dramaturško ograničenje. No treba naglasiti da upravo u toj jednostavnosti strukture film pronalazi svoj specifičan ton, koji se ne trudi zadovoljiti sva očekivanja.
Miriam Garlo u ovom filmu donosi izvedbu koja je istodobno suptilna i iznimno snažna, a velik dio autentičnosti proizlazi iz činjenice da je i sama gluha. Prema medijskim natpisima, ona se smatra prvom gluhom glumicom u glavnoj ulozi u povijesti španjolske kinematografije, što filmu daje dodatnu razinu autentičnosti. Garlo dolazi iz svijeta vizualnih i izvedbenih umjetnosti, što se jasno osjeti u načinu na koji koristi tijelo, prostor i ritam. Godinama je radila u kazališnim i performativnim projektima, pa njezina gluma nosi preciznost i tjelesnu svjesnost koja nadilazi klasične glumačke metode.
Upravo ta pozadina omogućuje joj da emociju prenese bez riječi, samo pokretom i prisutnošću. Njezina prisutnost na ekranu djeluje nevjerojatno prirodno, jer ona zapravo ne interpretira lik, nego ga živi iznutra. Svaka gesta, pogled ili tišina nose težinu iskustva koje se ne može imitirati i upravo zato film dobiva onu posebnu, rijetku vrstu uvjerljivosti. Garlo uspijeva prenijeti emocionalne nijanse bez oslanjanja na dijalog, koristeći pokret, ritam i tišinu kao svoj glumački jezik.
U njezinoj izvedbi nema neprirodnosti – sve djeluje prirodno, proživljeno i istinito. Bez ikakve sumnje ona je srce filma, os oko koje se sve ostalo gradi i bez njezine autentične energije priča ne bi imala jednaku emocionalnu snagu. Njezina gluma postaje most između dva svijeta, onog tišine i onog zvuka, i omogućuje gledatelju da osjeti, a ne samo razumije, unutarnji svijet lika. U konačnici, ona ne samo da nosi film, nego ga i definira – svojom ranjivošću, preciznošću i dubokom istinitošću.
Iskrenost kao najveća vrijednost
U konačnici, Gluha je film koji ne traži od gledatelja da mu se divi, nego da ga osjeti. To je djelo koje se ne oslanja na velike geste, nego na tihe istine koje se otkrivaju tek kada im se dopusti da progovore. Scenaristica i redateljica Eva Libertad gradi priču bez žurbe, vjerujući da emocija ima vlastiti ritam i da film nije potrebno forsirati. U tome i leži posebnost ovog filma: on ne pokušava biti veći nego što jest, ali zato postaje dublji nego što očekujemo.
Njegova snaga proizlazi iz iskrenosti, iz načina na koji pristupa likovima bez potrebe da ih objašnjava ili pojednostavljuje. Umjesto toga, film ih promatra s poštovanjem, dopuštajući im da budu nesavršeni, ranjivi i stvarni. Važno je naglasiti da gledatelj pritom postaje sudionik, a ne samo promatrač, jer film otvara prostor za identifikaciju i tiho prepoznavanje. A to je rijetka kvaliteta, osobito u vremenu kada se emocije često serviraju naglašeno i bez suptilnosti.
Ovaj film bira suprotan put – put tišine, pažnje i strpljivog slušanja onoga što se ne može izgovoriti. Zahvaljujući tome, ostavlja trag koji traje dulje od samog gledanja. Ovo je film koji se ne zaboravlja, ne zato što je “glasniji” od drugih, nego zato što je “istinitiji”. I upravo u toj istinitosti leži njegova najveća vrijednost.
O autoru
