Najnoviji film redateljice Masche Schilinski donosi intimnu studiju o tome kako se povijest upisuje u tijelo, prostor i obiteljske odnose. Priča spaja četiri epohe u mozaik tišina, trauma i ponavljanja. Vizualna preciznost i meditativni ritam čine ga zahtjevnim, ali iznimno nagrađujućim iskustvom. Ovo je film koji se ne gleda površno, nego onaj u koji se uranja i koji ostaje dugo prisutan u mislima.
Film Gledati u sunce (Sound of Falling, 2025) drugi je igrani naslov njemačke redateljice Masche Schilinski, nastao u suradnji sa scenaristicom Louise Peter. Premijerno je prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu, gdje je osvojio Nagradu žirija i time Schilinski upisao u povijest kao prvu njemačku redateljicu nagrađenu od strane žirija na tom prestižnom festivalu.
Suočavanje s naslijeđenim teretom
Ubrzo nakon toga film je nominiran u čak osam kategorija Europske filmske Akademije, uključujući one najvažnije – za najbolji film, režiju i scenarij. Njemački filmski institut odabrao ga je kao službenog kandidata za nagradu Oscar 2026., a američka Akademija uvrstila ga je na suženu listu od petnaest naslova u konkurenciji za najbolji međunarodni film. Uz to, film se našao i među potencijalnim nominiranima u kategorijama fotografije i originalnog scenarija, potvrđujući reputaciju Schilinski kao redateljice svjetske klase.
Priča filma strukturirana je oko četiri generacije žena koje žive u istoj kući u regiji Altmark na sjeveru Njemačke. Radnja počinje s Almom (Hanna Heckt) početkom 20. stoljeća, u vremenu obilježenom izolacijom i tradicionalnim obiteljskim obrascima. Nakon Drugog svjetskog rata fokus se premješta na Eriku (Lea Drinda), čije odrastanje oblikuju ratne traume i stroga društvena pravila. U 1980-ima Angelika (Lena Urzendowsky) živi u Istočnoj Njemačkoj, gdje se suočava s ideološkim pritiscima i ograničenjima svakodnevice. U suvremenosti gledamo Lenku (Laeni Geiseler), mladu ženu koja pokušava pronaći mir u prostoru koji nosi stoljetne uspomene.
Tematski sloj filma Gledati u sunce usmjeren je na način na koji se povijest neprestano upisuje u obiteljske odnose. Kuća postaje metafora naslijeđa, prostor u kojem se osobne priče pretvaraju u kolektivno pamćenje. Nelinearna struktura naglašava da prošlost i sadašnjost nisu odvojene, već se neprestano zrcale jedna u drugoj. Svaka od žena nosi odjeke prethodne, pokazujući kako se trauma, čežnja i tišina prenose kroz generacije. Ratovi, ideologije i društvene promjene prisutni su kao pozadinski šum, ali oblikuju intimne živote likova.
Film se tako pretvara u meditaciju o nasljeđu i ponavljanju, o tome kako povijest ostaje u tijelu, prostoru i jeziku. Redateljica Schilinski time oblikuje obiteljski portret koji se proteže kroz stoljeće, ali istodobno govori o univerzalnom iskustvu prijenosa emocija. U konačnici, tematski sloj otkriva da gledanje u sunce znači suočavanje s naslijeđenim teretom i traženje snage u njegovom prihvaćanju.
Poseban vizualni stil
Posebnost filma je njegov vizualni stil koji je oblikovan tako da naglašava intimnost i zatvorenost prostora. Sniman je u skučenom, gotovo klaustrofobičnom formatu koji gledatelja uvlači u unutrašnji svijet kuće. Kamera Fabiana Gampera promatra likove kroz ključanice, uske pukotine i polumrak, stvarajući osjećaj da svjedočimo nečemu skrivenom i krhkom. Boje su zamućene, svjetlo je lomljivo, a atmosfera podsjeća na snovite zapise u kojima se granice stvarnosti i sjećanja brišu.
Kamera se kreće polako, s dugim kadrovima koji naglašavaju ritam ponavljanja i osjećaj zatvorenog vremena. Zvuk je utišan, često reduciran na šumove prostora, čime se stvara osjećaj tišine koja nosi težinu prošlih generacija. Vizualni pristup kombinira dokumentarističku prisutnost s poetskom apstrakcijom, balansirajući između realističnog i nadrealnog. Kuća se prikazuje kao živi arhiv, a njezini zidovi postaju platno na kojem se projiciraju emocije i povijest.
Svaka scena odiše osjećajem zatvorenosti, ali i mističnosti, kao da prostor sam čuva tajne koje se ne mogu izreći. Schilinski koristi vizualne kontraste – tamne interijere i krhke bljeskove svjetla – kako bi naglasila napetost između prošlosti i sadašnjosti. Film se time definira kao vizualno zahtjevno djelo koje traži koncentraciju, ali nagrađuje gledatelja slojevitošću i preciznošću forme.
Treba odmah reći da ovo nije film za svakoga, već za one prave zaljubljenike u filmsku umjetnost. Prije svega zbog sporog ritma koji zahtijeva strpljenje i potpunu koncentraciju gledatelja. Radnja se odvija polako, s dugim kadrovima i nelinearnim prijelazima koji traže aktivno sudjelovanje u interpretaciji. Narativna gustoća dodatno otežava praćenje jer film spaja različite epohe i generacije u složen mozaik sjećanja.
Simbolika je snažna i višeslojna, pa se zna dogoditi da gledatelj osjeti kako je preplavljen značenjima. Emocionalna težina filma također je izražena, jer se trauma i tišina prenose kroz stoljeća i ostavljaju snažan dojam. Upravo ta kombinacija sporog ritma, kompleksne strukture i emocionalne zahtjevnosti čini ga izazovnim iskustvom.
Film koji se ne gleda površno
Gledati u sunce film je koji se svojim ambicijama i izvedbom jasno izdvaja u suvremenoj europskoj kinematografiji. Redateljica Mascha Schilinski uspjela je spojiti osobnu priču s kolektivnim sjećanjem, oblikujući djelo koje se proteže kroz stoljeće, ali ostaje intimno i fokusirano na obiteljsku dinamiku. Vizualna preciznost i formalna kontrola čine ga zahtjevnim, ali istodobno upečatljivim iskustvom. Spor ritam i narativna gustoća mogu odbiti dio publike, no upravo u toj težini leži njegova posebnost – on traži gledatelja koji je spreman na koncentraciju i introspektivno promišljanje, a ne na brzu i laganu naraciju.
Emocionalna težina, prenesena kroz generacije, ostavlja snažan dojam i potvrđuje Schilinski kao autoricu svjetske klase. Ovo njezino ostvarenje nije samo obiteljski portret, već i studija o nasljeđu, tišini i ponavljanju povijesti. Nagrade i nominacije koje je film već prikupio dodatno potvrđuju njegovu važnost i relevantnost. U konačnici, radi se o filmu koji se ne gleda površno, nego se u njega uranja a on ostaje dugo prisutan u mislima. Upravo zato, ovo je djelo koje će najviše cijeniti oni koji u filmu traže umjetničku dubinu i trajnu vrijednost.
O autoru
