Gene Hackman – pet filmova po kojima ćemo ga pamtiti

Vijest da je preminuo glumac Gene Hackman (95) potresla je sve ljubitelje filma. Jedan je od najboljih  glumaca svoje ere ali i filmskih glumačkih velikana općenito. Bilo je nečeg tako prirodnog u svemu što je Hackman radio na ekranu. Jednostavno, bio je “pravi” glumac.

U četvrtak 27. veljače 2025. preminuo je još jedan filmski glumački velikan, Gene Hackman. Bio je jedan od najsvestranijih i najboljih karakternih filmskih glumaca. I kritičari i publika cijenili su njegov glumački rad čistog stila. S njegovim ulogama gledatelji su se često mogli i poistovjetiti. U svaku od njih  unio je dozu predanosti i intenziteta a često su te izvedbe bile i više nego sjajne.

Gene Hackman pripada u red najboljih glumaca svoje ere ali i filmskih glumačkih velikana općenito. Malo glumaca može se pohvaliti da su briljirali u tako velikom broju filmova te u gotovo svakom žanru. Na filmu se pojavio ranih 60-ih i glumio je sve do 2004. godine kada se povukao. U svojoj karijeri osvojio je mnoštvo nominacija, nagrada i priznanja. Tako je osvojio dvije nagrade Oscar, tri Zlatna globusa a počasni je dobitnik i nagrade Cecil B. DeMille (Cecil B. DeMille Award). Bilo je nečeg tako prirodnog u svemu što je Hackman radio na ekranu, bilo da je vrištao od bijesa ili se sramežljivo nasmiješio. Jednostavno, bio je “pravi” glumac.

Ovom prilikom donosimo vam kratki pregled pet filmova u kojima je dao maestralne glumačke izvedbe. Ti naslovi tek su djelić, sam vrh, njegove uspješne glumačke karijere.  

1. Francuska veza (The French Connection, 1971.)

Treća nominacija i prvi osvojeni Oscar za Genea Hackmana. Ova briljantna krimi-drama redatelja Williama Friedkina ekranizacija je istoimenog romana Robina Moorea. Film na dojmljiv naturalističan način prikazuje svijet stvarne prekooceanske narko-veze koja je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih prevozila drogu od Turske preko Francuske u Sjedinjene Države.    

Hackman uloga detektiva Jimmyja “Popeyea” Doylea mnogi smatraju i najboljom njegovoj čitavoj karijeri. Za taj lik rekao je da je “tvrdoglava i netolerantna osoba, rasist i kako god ga već želite nazvati“. Umalo se i povukao iz filma nakon samo tjedan jer mu se nije sviđalo “mlatiti ljude” tijekom narednih četiri mjeseca snimanja filma.. Tada je rekao je Friedkinu:”Mislim da ja to ne mogu.“, no ovaj nije prihvatio njegov zahtjev. Hackman mu je zbog toga bio vječno zahvalan jer je ovaj film bio “početak [njegove] uspješne karijere”.

Ovaj Friedkinov film imao je osam nominacija za Oscara a osvojio ih je pet – uz Hackmana kao najboljeg glavnog glumca, nagrađen je u kategorijama najboljeg filma, režije, scenarija te montaže. Film se pamti i po jednoj od najspektakularnijih automobilskih potjera u povijesti filma.

2. Nepomirljivi (Unforgiven, 1992.)

Za ovaj film odmah se mora reći da je jedan od najboljih u karijeri legendarnog Clinta Eastwooda. On je odigramo glavnu ulogu i režirao ovaj mračni i beskompromisni vestern o moralu i osveti na starom zapadu. Za nastup u ovom filmu Gene Hackman dobio je svog drugog Oscara, ovoga puta u kategoriji najboljeg sporednog glumca.

Svoj lik šerifa Little Bill Daggett učinio je savršenim negativcem vestern filmova. Možemo reći da taj lik možemo svrstati i među najopasnije filmske zlikovce svih vremena. On je nasilan i njegova verzija pravde jednako izopačena i brutalna kao i ona revolveraša s kojima se obračunava. Hackman je svojom glumom izveo pravu briljantnu majstoriju učinivši da se tako zli lik doima nevjerojatno stvarnim, uvjerljivim i autentičnim. Zanimljivo je da je umalo, kao i u slučaju filma Francuska veza, odbio ovu ulogu. Naime, njegove kćerke prigovarale su mu da glumi u previše nasilnih filmova. Na kraju je pristao na ulogu i to na nagovor svog agenta i Clinta Eastwooda.

Film Nepomirljivi je osvojio, uz Hackmanov, još tri Oscara – za najbolji film i režiju (Clint Eastwood) te za najbolju montažu.

3. Prisluškivanje (The Conversation, 1974.)

Godine 1974. ovaj film nagrađen je na filmskom festivalu u Cannesu Zlatnom palmom i Nagradom ekumenskog a godinu kasnije nominiran je za tri Oscara, uključujući one za najbolji film i originalni scenarij. On je antologijska psihološka triler-drama scenarista i redatelja Francisa Forda Coppole, čiji je predložak napisan još sredinom 60-ih godina.

Hackman glumi Harryja Caula, paranoičnog stručnjaka za prisluškivanje, koji vodi vlastitu tvrtku u San Franciscu. Dobiva posao da  prisluškuje mladi par te se sve više zaokupio njihovim životima nakon što počne sumnjati da bi mogli biti u opasnosti. Gene Hackman vrlo teško prilagodio ovom liku neugodnog usamljenika Harryja Caula, jer je karakterno bio toliko različit od njega samog, otvorena i pristupačna osoba. Zbog napora da se se uživi u lik često je bio neraspoložen i razdražljiv na setu. Hackman je o toj svojoj ulozi rekao: :”Bio je to stvarno zatvorski lik. Bilo je teško igrati tu ulogu jer je bila tako niska.“

Godine 2002., u razgovoru za The Guardian, izjavio je da on nije bio prvi Coppolin izbor za glavnog glumca. Prvi je bio Marlon Brando ali on nije htio tu ulogu.  

4. Bonnie i Clyde (Bonnie and Clyde, 1967.)

Početkom 60-ih Gene Hackman bio je tek još jedan glumac, koji je nastupao u kazalištu i u TV serijama (po jednu epizodu) kada je dobio malu ulogu uz Warrena Beattyja u filmu Lilith (1964.), redatelja Roberta Rossena. Beattyja je njihova zajednička scena toliko oduševila da je navodno rekao Rossenu: “Ne smijem izgubiti ovog tipa.“

Nekoliko godina kasnije, kad je redatelj Arthur Penn tražio glumca za lik Clydeova starijeg brata Bucka, Beatty se sjetio Hackmana. Tako se Hackman iznenada se našao kao suigrač u jednom od ključnih filmova 1960-ih. Riječ je o biografskom filmu koji se u velikoj mjeri drži stvarnih činjenica o zločinačkom paru Bonnie i Clyde, koji su početkom 30-ih u SAD sa svojom bandom počinili niz pljački i ubojstva. Hackmanova pružio jednu nevjerojatnu glumačku izvedbu. Anegdota kaže da je za snimanje njegove scene smrti, Hackman je uvježbao trenutak trčeći po svojoj motelskoj sobi “na sve četiri”, pokušavajući oponašati pokrete bika koji je ranjen u potiljak i umire.

Hackman je za ovu ulogu dobio svoju prvu nominaciju za Oscara u karijeri. Sam film imao je deset nominacija a osvojio je dvije (kamera i sporedna glumica).  

5. Mississippi u plamenu (Mississippi Burning, 1988.)

Film redatelja Alana Parkera koji se temelji na istinitom događaju o ubojstvu trojice aktivista za ljudska prava u Mississippiju 1964. godine. Fokusira se na FBI-evu istragu ubojstava, a Gene Hackman glumi agenta Ruperta Andersona, koji sa svojim partnerom Alanom Wardom (Willem Dafoe), putuje u Mississippi kako bi istražio ubojstva.

Ovu napetu i tešku krimi dramu krasi neodoljive atmosfera, uvjerljiva priča te tri izvanredne glumačke izvedbe – one Genea Hackmana, Willema Dafoea i Frances McDormand. Za Hackmanov nastup mnogi kritičari govorili su da je naprosto “ukrao film”. Inače, Hackmanovu filmografiju čine filmovi koji su se uglavnom klonili kontroverzi. Ovaj to nije. U razgovoru za Film Comment, krajem 1988. godine, objasnio je zašto je prihvatio ulogu u ovom filmu:”Pretpostavljam da sebe vidim kao ozbiljnog umjetnika i činilo mi se ispravnim učiniti nešto od povijesnog značaja. Bilo je to iznimno intenzivno iskustvo, kako sadržaj filma tako i njegovo snimanje u Mississippiju.“

Za svoj nastup Hackman je nagrađen svojom četvrtom nominacijom za Oscara. Film je ukupno imao sedam nominacija a osvojio je jednoga (za kameru).

O autoru