Franz Kafka neupitno je jedan od najvažnijih pisaca u povijesti književnosti, a njegov je život bio u najmanju ruku jednako zanimljiv kao i njegova djela. Taj je život predmet obrade u novom biografskom filmu Franz proslavljene poljske redateljice Agnieszke Holland, a u našoj recenziji pročitajte što očekivati od filma.
Za Franza Kafku čuli su čak i oni koji nisu neki veliki ljubitelji čitanja, tako da u tom pogledu ne trebamo davati nekakav poseban uvod. Kafka je sve osim opskurnog pisca, a njegova djela, poput romana Proces i Dvorac, odnosno priča „Preobrazba“, „U kažnjeničkoj koloniji“ ili „Presuda“, naširoko su poznata i čitana. Pionir avangarde i stup ekspresionizma, Kafka je na više načina bio glasnik književnog modernizma i svega onoga što je došlo nakon njega, zbog čega ga toliko volimo i toliko čitamo.
Kafkina su djela, što ćete vjerojatno znati ako ste pročitali barem jednu kratku priču, vrlo groteskna i tjeskobna, što je možda i glavna odlika njegovog autorskog stila. Kafka je vidio isti onaj svijet koji vidimo i mi, ali ga je vidio na jedan drugačiji način, uočavajući grotesknu apsurdnost naše svakodnevnice. Za njega je svijet bila borba s tjeskobom, pri čemu je u svoja djela na manje ili više suptilan način unosio i samoga sebe, odnosno vlastiti osjećaj izgubljenosti i otuđenosti, koji je bio praćen teškim osjećajem nepripadanja.
Kafkina su djela višestruko adaptirana – Wellesov Proces iz 1962. godine s Anthonyjem Perkinsom čak je i sniman u Zagrebu! – međutim Kafkin život nije, barem ne u onoj istinskoj biografskoj maniri, bio predmetom brojnih adaptacija. Soderberghov Kafka iz 1991. godine jedva da se može nazvati biopicom, kao i Slava života iz 2024. godine, a njemačko-austrijska serija iz 2024. godine prošla je prilično ispod radara. Sada, kada se slavna Agnieszka Holland uhvatila prikaza Kafkinog života na filmu, konačno imamo film koji možemo smatrati – u većoj mjeri – dostojnim slavnog češkog pisca.
Neobično fragmentiran pristup biopicu
Kao što smo rekli, Kafkin je život bio gotovo jednako zanimljiv kao i njegova djela. Rođen kao Čeh, otac je cijelu obitelj i njega prisiljavao da govore njemačkim kako bi stekli bolji društveni položaj u Austro-Ugarskoj, tako da je Kafkin materinji jezik zapravo bio njemački, iako je govorio češki. Istovremeno je bio i Židov, međutim s vlastitom vjerom imao je relativno malo doticaja.
Iako je završio pravo i imao dosta dobar posao u osiguravajućem društvu, a uz to je njegov otac imao prilično profitabilan privatni biznis, Kafka se nikada nije snalazio u pustoj birokraciji, zbog čega je ona tako često bila izvrgnuta porugama u njegovim djelima, naročito u Procesu, vjerojatno njegovom najboljem djelu. Iz te frustriranosti vlastitim poslom proizlazila je tjeskoba prikazana u njegovim djelima, a koja je esencijalan dio i njegovog života.
Kafka je od djetinjstva bio izvrgnut tiraniji oca, a utjehu i ljubav pronalazio je u majci i sestrama, naročito Ottli, svojoj najmlađoj sestri. Međutim, njegov osjećaj nepripadanja svijetu sprječavao ga je da se adekvatno nosi sa surovom stvarnošću, zbog čega je često percipiran kao čudak ili, u najmanju ruku, neobičan lik. Istovremeno je ljudima bio i privlačan – nekoliko je žena palo na njegov atipični šarm, dok je u Maxu Brodu imao istinskog i lojalnog prijatelja do kraja života, toliko lojalnog da je odbio poslušati njegovu želju da spali njegova djela te ga je učinio slavnim i, nažalost posthumno, osigurao mu priznanje talenta za koje se borio cijeli svoj život – a mnogi su suvremenici uočavali enormnu kvalitetu njegovih tekstova.
Kada sagledate sve te slojeve, kao i kontradikcije koje u njima obitavaju, Kafkin je život jedan tjeskobni kaleidoskop koji je jako teško prikazati na platnu u dva sata, ne jer nije moguće izdvojiti najvažnije događaje, nego zato što je Kafka puno više od zbroja vlastitih biografskih podataka – Kafka je osjećaj, a taj osjećaj potrebno je prikazati na platnu.
Ovaj film se film, stoga, odlučio bazirati na fragmentiranom, epizodnom pristupu Kafkinom životu. I dok je Soderberghov Kafka potpuno izbrisao liniju između činjenica i Kafkine fikcije, ovaj film čvrsto stoji na činjeničnim temeljima Kafkine životne priče, ali im pristupa fragmentirano i s jako puno eksperimentalnih tehničkih postupaka (posebice u montaži i kameri), čime nastoji materijalizirati taj osjećaj tjeskobe koji je Kafki toliko inherentan.
Uspijeva li u tome? Više-mane da… na trenutke je to klasičan biopic, na trenutke nešto što se čini kao vrlo uvjerljiv prikaz Kafkine psihe, ali generalno ne možemo reći da je ovaj pristup bio pogrešan niti da ima ikakvih značajnih omaški pri samoj realizaciji, što je izrazito važna činjenica considering da je u pitanju pisac u čijem bi slučaju klasični biopic bio izrazito dosadan, nezanimljiv i krajnje nevjerodostojan.
Neujednačen scenarij
Međutim, dok je sam osnovni pristup bio odličan, Marek Epstein nije najbolje oblikovao svoj scenariji u naratološkom smislu. U tehničkom kontekstu, scenarij je sjajan – koherentan, dosljedan, jako precizan i na trenutke inventivan – međutim narativno gledano, nešto je tu nedostajalo.
Franz kao da se cijelo vrijeme dvoumi oko toga želi li prikazivati činjenice o Kafkinom životu ili njegovu psihu. I ako vam se ovo čini kao kontradikcija s obzirom na ranije rečeno – nije. Jedna je stvar pristupiti prikazu Kafkina života na ovakav način, malo biografski, malo psihološki, pri čemu je cilj jasan, ali sasvim je druga stvar graditi priču na način da vas ona nosi od klasične biografske naracije koja o Kafkinoj psihi ne govori ništa do izrazitog fokusa na Kafkinu psihu, pri čemu je biografski kontekst potpuno irelevantan. To stvara određenu konfuziju i onemogućava vama kao gledatelju da se jasno uhvatite za neku nit vodilju koju možete pratiti kroz cijeli film.
Ta je neujednačenost dovela do toga da film, naravno, djeluje nezgrapno na trenutke pa vam nije u potpunosti jasno koja je svrha određenih scena i zašto je fokus stavljen baš na njih u odnosu na neke druge elemente iz Kafkina života. Ovdje primarno mislimo na njegovo djelo.
O Kafki kao piscu saznajemo jako malo u ovom filmu, što je velika omaška. Ne zato što je to nužno potrebno – jer o Kafki kao piscu vjerojatno već znamo dosta – nego zato što je to pisanje bilo i esencijalan dio njegove životne priče i emanacija njegove ličnosti, koju se Epstein toliko trudio razraditi do u najsitnije detalje.
Međutim, mi dobijemo tek nekoliko fragmenata iz njegovih djela, mahom van konteksta i gotovo populistički (poznati citati iz njegovih djela kao da su ubačeni da se zadovolje „mase“, ali bez neke esencijalne svrhe za samu priču), uz izuzetak priče „U kažnjeničkoj koloniji“, koja je obrađena na tako zanimljiv način da je prava šteta da film nije sadržavao više takvih scena, jer upravo je ta scena – odnosno Kafkino djelo kao takvo – govorila mnogo više o Franzu Kafki kao osobi nego njegov odlazak u bordel ili svađa s prosjakom na ulici.
No, da ne ispadne da je ovo samo kritika Epsteinovog scenarija, voljeli bismo pohvaliti poludokumentarni karakter filma, gdje različite osobe iz Kafkinog života u kameru – kao da je u pitanju dokumentarni film – govore o nekim aspektima Kafkine ličnosti, što je bilo i simpatično, i neobično i vrlo efektno, a doprinijelo je jačanju osnovne ideje o atipičnom pristupu o kojoj smo govorili.
Agnieszka Holland kao jamstvo kvalitete
Prije samog zaključka, voljeli bismo nešto reći i o redateljici. Agnieszka Holland je veliko ime poljske, ali i svjetske kinematografije. Dokumentaristica, filmska i televizijska redateljica, ali i scenaristica, Holland nam ostavlja stvarno impresivnu filmografiju te velik broj doista sjajnih filmova, a njezino je tehničko umijeće sjajno prezentirano i u ovom filmu.
Prijateljica i suradnica neponovljivog Krzysztofa Kieślowskog, arguably najboljeg poljskog filmaša svih vremena, te pomoćnica Andrzeja Wajde, Agnieszka Holland učila je od najboljih, a svo naučeno znanje sjajno je spojila s vlastitom umjetničkom vizijom, izgradivši se tako kao samostalna filmašica svjetskog kalibra.
Bez njezinog bi doprinosa Franz bio puno siromašniji film. Kao redateljica, sve elemente sjajno je ukomponirala u jednu neobično smislenu cjelinu te je uspjela izvući ono najbolje iz Epsteinovog scenarija, dok je ono što nije štimalo uspjela toliko minimizirati da se ne primjećuje tako lako. To je odraz njezine vještine iza kamere i njezine sposobnosti da od ovako kompleksne priče složi jedan tehnički superioran i koherentan proizvod.
No, ne smijemo zaboraviti ni njezinu posvećenost detaljima i povijesnoj istini, a koja je ponajviše bila vidljiva u onim tehničkim kategorijama koje često zanemarujemo – scenografija, kostimi i šminka. Holland je uspjela stvoriti film koji je djelovao vremenski autentično, uspjela je sjajno uklopiti prošlost i suvremenost, a detalji oko kostima i izgleda samih glumaca doista su bili impresivni; primjerice, toliki je trud uložen u te detalje da su uši Idana Weissa, koji i inače dosta sliči na Kafku, dodatno kostimografski obrađene da budu što sličnije ušima Franza Kafke. To je nešto što nas je apsolutno oduševilo i na tome redateljici treba čestitati.
Film koji zaslužuje vašu pažnju
Nismo posebno pričali o glumcima, ali treba reći da Idan Weiss iznosi ovaj film na svojim leđima i to radi na najbolji mogući način. Teatralan kada treba, hermetičan kada treba, Weiss nam donosi Kafku na način koji je uvjerljiv i koji doista ostavlja dojam autentičnosti, odnosno nećete ni u kojem trenutku pomisliti da pravi Kafka nije bio takav. Ostali glumci istaknuli su se na ovaj ili onaj način, ali svi su oni zapravo dio svijeta Franza Kafke tako da se i njih treba promatrati kroz prizmu glavnog lika.
Kao film, Franz više-manje ispunjava sve ono što se od njega očekuje i sve ono što on nama kao takav nudi. Agnieszka Holland još je jednom dokazala svoje kvalitete i prezentirala nam je neobičan biopic koji apsolutno zaslužuje našu pažnju. Povremene stranputice u Epsteinovom scenariju prisutne su, ali nisu tolike da bi pokvarile ukupni dojam, što jer ih nema toliko, što jer ih je Holland dodatno uspjela umanjiti.
Zaključno, Franz je jedan doista lijep i intrigantan film koji treba pogledati i koji je apsolutno opravdano među najboljim europskim filmovima iz 2025. godine. Njegov je glavni problem taj što vam ne donosi puno toga novoga o Kafki – to je posljedica scenarističke neujednačenosti – i što očekuje da će činjenica da gledate film o Kafki odraditi dio posla za vas (zapravo, djeluje kao da Epstein u tim krucijalnim momentima konfuzije nije znao kako scenaristički razraditi ideju koju je imao pa je ostavio nekako površno, očekujući da će Kafkin stvarni renome odraditi to umjesto njega), ali neovisno o tim nesavršenostima radi se o sjajno režiranom, neobično osmišljenom filmu s izvrsnim glavnim glumcem koji je apsolutni must-see.
O autoru
