Roman Frankenstein ili moderni Prometej autorice Mary Shelley bezvremeni je klasik čiji su likovi ušli u kolektivnu svijest i ondje ostali više od dva stoljeća. Istodobno, riječ je o jednoj od najprivlačnijih priča za filmske stvaratelje, pa svaka generacija redatelja u njemu pronalazi aktualne teme. Do danas je po njegovim motivima snimljeno više od 400 dugometražnih filmova.
Roman Frankenstein ili moderni Prometej (Frankenstein; or, The Modern Prometheus) iz 1818. godine smatra se prvim djelom znanstvene fantastike i jednim od vrhunaca gotičke književnosti. Ovaj roman autorice Mary Shelley,krajem prošle godine, objavio je nakladnik Egmont u novom izdanju te u prijevodu Andree Rudan.
“Apsurdan ali originalan roman”
Shelley je roman napisala 1816. godine, u tzv. “godini bez ljeta”. Taj izraz označava klimatsku anomaliju uzrokovanu erupcijom vulkana Tambora u Indoneziji, koja je u atmosferu izbacila goleme količine pepela i blokirala sunčevu svjetlost. Posljedica su bile neuobičajeno niske temperature, mraz i snijeg usred ljeta, propast usjeva i glad u Europi i Sjevernoj Americi.
Upravo u toj tmurnoj atmosferi, dok su Mary, njezin suprug Percy Bysshe Shelley i Lord Byron boravili na Ženevskom jezeru, nastala je ideja za Frankensteina. Zbog kišovitog vremena društvo se zabavljalo pisanjem strašnih priča, a iz te atmosfere rodila se ideja o znanstveniku Victoru Frankensteinu koji stvara umjetnog čovjeka. U zanesenom pokušaju stvaranja života, stvorio je čudovište koje prezire. Osim Frankensteina, čudovište odbacuju redom sve osobe koje susretne. Lišeno svakog ljudskog odnosa, odlučuje osvetiti se svom tvorcu i uništiti sve do čega je Frankensteinu stalo.
Roman je istodobno kritika ljudske neobuzdane težnje za znanjem i duboka priča o usamljenosti i odbacivanju. Ime “Frankenstein” Mary je vjerojatno uzela od dvorca koji je vidjela na putovanju kroz dolinu Rajne. Vrijednost njezinog romana leži u njegovoj bezvremenosti. On je njime otvorila pitanja o granicama znanosti, odgovornosti stvaratelja i potrebi za ljubavlju i prihvaćanjem – teme koje su jednako aktualne danas kao i prije dva stoljeća.
Prva recepcija romana Frankenstein 1818. godine bila je neobična jer je djelo objavljeno anonimno. Čitatelji su pretpostavili da ga je napisao muškarac, budući da se tema stvaranja života smatrala previše smionom za ženski glas. Kada se otkrilo da je autorica mlada Mary Shelley, izazvalo je konsternaciju u književnim krugovima. Kritičari su roman opisivali kao “apsurdan” i “blasfemičan”, ali su istodobno priznavali njegovu originalnost.
Časopis Blackwood’s pohvalio je “autorov genij i dar izražavanja”, što je pokazalo da je djelo ipak ostavilo snažan dojam. Politički kontekst dodatno je utjecao na recepciju jer je roman bio posvećen Maryinom ocu Williamu Godwinu, poznatom radikalnom misliocu. Konzervativni krugovi stoga su djelo doživjeli kao provokaciju.
U 19. stoljeću roman je stekao popularnost među čitateljima zbog gotičke atmosfere i intrigantne teme granica znanosti. Iako kritičari nisu uvijek bili naklonjeni, publika ga je prihvatila kao uzbudljivu i neobičnu priču. U 20. stoljeću Frankenstein je postao temeljni tekst znanstvene fantastike i horora. Danas se roman čita kroz različite kritičke perspektive – feminističku, ekološku i filozofsku.
Pustolovna priča, filozofska rasprava i emocionalna ispovijest
Stil pisanja Mary Shelley snažno je obilježen romantičarskim utjecajem. Ona koristi bogate opise prirode kako bi naglasila unutarnja stanja likova i kontrast između ljudske ambicije i prirodne harmonije. Priroda u romanu često djeluje kao utočište, ali i kao podsjetnik na granice ljudske moći. Shelley naglašava osjećaje i unutarnje dileme svojih junaka, osobito Victora Frankensteina i stvorenja, čime roman dobiva psihološku dubinu.
Istodobno, djelo je ukorijenjeno u gotičkoj tradiciji. Tamni krajolici, prijeteća atmosfera i tragična sudbina likova smještaju roman u okvir gotičkog romana. Osjećaj prijetnje stalno je prisutan, bilo kroz laboratorijsku atmosferu, bilo kroz ledene prostore Arktika. Shelley se oslanja na motive straha, izolacije i sudbine, tipične za gotičku književnost.
Roman Frankenstein započinje okvirnom pripovijesti kroz pisma istraživača Roberta Waltona njegovoj sestri. Walton opisuje svoje putovanje prema Arktiku i susret s iscrpljenim Victorom Frankensteinom, čime se otvara prostor za Victorovu ispovijest. Nakon uvodnih pisama, radnja se nastavlja kroz Victorovu priču, u kojoj on pripovijeda o svom djetinjstvu, znanstvenim ambicijama i stvaranju umjetnog čovjeka.
Unutar Victorove ispovijesti pojavljuje se i perspektiva stvorenja, koje pripovijeda vlastitu priču o usamljenosti, odbacivanju i potrazi za prihvaćanjem. Time roman dobiva višeslojnu strukturu: Walton – Victor – stvorenje. Čitatelj nikada nema potpuno objektivnu sliku događaja, već ih promatra kroz oči likova i njihove emocije.
Ovaj narativni postupak naglašava subjektivnost perspektiva i pojačava dramatičnost. Kombinacija okvirne pripovijesti, romantičarskog izraza, gotičke atmosfere i filozofske dubine čini Frankenstein jedinstvenim i bezvremenskim djelom koje se čita na više razina – kao pustolovna priča, kao filozofska rasprava i kao emocionalna ispovijest.
Neiscrpna inspiracija za filmaše
Frankenstein je jedna od najprivlačnijih priča za filmske stvaratelje, s poviješću adaptacija dugom više od stoljeća. Prva filmska verzija romana snimljena je 1910. godine u produkciji Edison Studija, u režiji J. Searlea Dawleyja. Bio je to kratki nijemi film od 16 minuta, koji je pojednostavio radnju i završio bez tragedija, što je daleko od Shelleyine vizije. Ipak, već tada se pokazalo da je priča o znanstveniku i njegovom stvorenju neiscrpna inspiracija za filmaše.
Najpoznatija adaptacija stigla je 1931. godine, kada je James Whale režirao kultni film s Borisom Karloffom u ulozi čudovišta. Upravo ta verzija oblikovala je vizualni identitet Frankensteina u popularnoj kulturi – s ravnim čelom, vijcima na vratu i teškim pokretima. Od tada pa sve do danas snimljeno je na stotine filmova i varijacija.
Da budemo malo precizniji – prema podacima filmskih povjesničara, snimljeno je više od 400 dugometražnih filmova i preko 200 kratkih koji uključuju lik Frankensteina ili njegovog stvorenja. Studio Universal je u 1930-ima i 1940-ima razvio cijelu seriju nastavaka, dok je britanski Hammer u drugoj polovici 20. stoljeća dao novu gotičku interpretaciju. Svaka generacija redatelja pronalazila je u Shelleyinom romanu aktualne teme – od straha pred znanošću do pitanja identiteta i društvenog odbacivanja.
Među onima koji su oduvijek željeli snimiti ovu priču bio je i Guillermo del Toro. Njegova dugoočekivana adaptacija Frankensteina stigla nam je krajem 2025. godine, u produkciji Netflixa. Film je odmah privukao pozornost kritike i publike, a istaknuo se vizualnom raskoši i emotivnom dubinom. Na 83. dodjeli Zlatnih globusa film je osvojio pet nominacija, uključujući za najbolji film i najboljeg redatelja. Jacob Elordi, koji je utjelovio stvorenje, dobio je svoju prvu nominaciju za najboljeg sporednog glumca. Iako je film na kraju ostao bez nagrada, sama činjenica da je bio uvršten u vrhunske kategorije potvrđuje njegovu umjetničku vrijednost i snažan odjek.
A filmska priča o Frankensteinu nastavlja se i dalje. U ožujku 2026. očekuje nas premijera filma Nevjesta! (The Bride!) u režiji Maggie Gyllenhaal. Riječ je o suvremenoj reinterpretaciji još jednog klasika redatelja Jamesa Whalea, Frankensteinova nevjesta (Bride of Frankenstein) iz 1935., ovoga puta s Jessie Buckley (Hamnet, 2025.) i Christianom Baleom (Amsterdam, 2022.) u glavnim ulogama. Utemeljen na Shelleyinu romanu i Whaleovu klasiku, film otvara novu viziju – atmosferu koja spaja gotičku romantiku, elemente kriminalne priče i suvremeni pogled na mit.
Djelo koje je nadživjelo epohe i kulturne mijene
Sve to pokazuje da je Frankenstein više od književnog klasika: on je kulturni fenomen koji se stalno iznova rađa na filmu. Od nijemog kratkometražnog uratka iz 1910., preko Karloffove ikonične interpretacije, do del Torove vizualne raskoši i Gyllenhaaline nadolazeće vizije, priča o znanstveniku i njegovom stvorenju ostaje neiscrpna inspiracija.
Snaga romana Mary Shelley leži u sposobnosti da poveže znanstvenu znatiželju s dubokim ljudskim emocijama. Ona je u mladosti napisala djelo koje je nadživjelo epohe i kulturne mijene. Knjiga je otvorila pitanja koja i danas ostaju aktualna: granice znanosti, odgovornost stvaratelja i potreba za prihvaćanjem. Upravo zato roman ne prestaje izazivati nove interpretacije i kritičke rasprave.
Frankenstein ili moderni Prometej je istodobno i priča o ljudskoj slabosti, i o veličini imaginacije. Njegova bezvremenost potvrđuje se u književnosti, kazalištu, filmu i popularnoj kulturi. Djelo je postalo simbol ljudskog straha od nepoznatog, ali i čežnje za ljubavlju. Shelley je stvorila likove koji su ušli u kolektivnu svijest i ostali ondje više od dva stoljeća. Zato se ovo njezino djelo čita i danas, kao roman koji nas podsjeća da je granica između znanosti i čovječnosti uvijek krhka, a potreba za empatijom neprolazna.
O autorici Mary Sheley
Mary Shelley rođena je 1797. godine u Londonu kao kći svojedobno slavnih naprednih mislilaca i radikalnih spisatelja, Mary Wollstonecraft i Williama Godwina. Sa šesnaest godina udala se za pjesnika Percyja Shelleyja, a tri godine poslije napisala je svoje slavno remek-djelo, Frankenstein ili moderni Prometej (Frankenstein; or, The Modern Prometheus, 1818.). Nakon Shelleyjeve smrti nastavila je pisati i putovati sve do vlastite smrti u dobi od pedeset i tri godine. Pisala je povijesne romane, autobiografsku prozu te kratke priče. Izbor iz njezine kratke proze na hrvatskom jeziku dostupan je u zbirci Smrtni besmrtnik i druge priče (2022.).
O autoru
